,,Jevanđelje Novog ljeta Gospodnjeg od naroda Crne Gore“

Piše: Boris Musić

Srećna Nova godina!

To je ono što je u jeku minulih godina i dana odjekivalo (odjekivalo je prethodnih godina u ovim danima), na svakom kutku ulice, u svakom kutku naših života, a u trendu savremenog svijeta možda i najviše na svakom kutku društvenih mreža i ostalih sličnih platformi – aplikacija.

Znate već, tu je more gotovih stihovnih i slikovnih poruka, jedan klik, a možda i dva i obavili smo svoju pristojnu društvenu dužnost.

Od kako znamo za čestitke uvijek želimo da je Nova godina ljepša i bolja od prethodne. I to je prirodno, jer, osnovna potreba usađena u radost postojanja života čovjeka i jeste neprekidna dinamika i težnja ka novim, boljim, dograđenijim.

Prosto, gdje je život tu je i živost, pokret, impuls.

Međutim, to često izgovoreno i napisano: ,,Srećna Nova“, jeste znalo da sklizne sa usta i sa prsta uz neko rukovanje ili poruku, a da suštinski možda i nismo pojmili šta znači sreća i šta to zaista Novu godinu čini novom i srećnijom, odnosno šta će učiniti naš život i život ljudi oko nas u perspektivi boljim, radosnijim, ispunjenijim.

Ipak sve nove godine su stare ako su natopljene starim lošim navikama koje vučemo sa sobom u svakoj novoj i idućoj. U suštini, sa starim neprevaziđenim lošim navikama, ne vjerujem da može biti bilo čega novog, pa ni novih i srećnih godina.

Apropo toga, već neko vrijeme se često u narodnom diskursu moglo čuti da je svaki dan isti, da je svaka godina ista, ako ne i gora i često se moglo čuti da su današnja vremena lošija od onih idealizovanih prošlih koja smo zamrznuli u nerealnu idolatriju pijedastala onog boljeg i nedodirljivo – nepovratnog, samo zato što je to prošlo i nepostojeće van domašaja odgovornosti nas današnjih i ovdašnjih, koji se ipak sada u vremenu u kojem živimo valjda za nešto pitamo i za nešto smo odgovorni.

Taj doživljaj neperspektivnog naroda, stanje ćorsokaka u koje nas dodatno neumorno dežurni pesimisti guraju, oni koji grade svoj autoritet i ugled relevantnih kvazi intelektualaca na imaginarnom eksluzivitetu Balkana da bude neartikulisan i necivilizovan, prekinulo se nečim čega naizgled nije bilo ni na vidiku. Nešto novo je ipak zamijenilo staro, život je zamijenio lešinu na kojoj su se uveliko gostili lešinari.

Desilo se ono što sada uveliko svjedoči jedna naizgled mala zemlja, samljevenih nada, perspektiva, izgleda, zemlja na samrti od koje su se mnogi oprostili.

Onda kad je logika prestala, kad je red i poredak nestao, kad je razum mudrih poražen i razboritost ponižena, kad je od dostojanstva ostala zera, kad se svako starozavjetno zapitao da li iz Nazareta od Crne Gore može biti šta dobro? Baš onda, desilo se ono što nam istorija svjedoči, a život jevanđelja potvrđuje. Pokazalo se da se u nemoći sila Božija projavljuje i da put Golgote, klinova i krsta, šibanja i udaranja i smrti, načinjenih udarom okamenjenih, otvrdlih nepokornih i neposlušnih srca kao i onda u Hristovo vrijeme, tako i danas, nije radi njih samih, radi zla i poraza i gaženja ljudskog dostojanstva, nego je radi vaskrsenja, radi većeg dobra, radi buđenja i radi rađanja.

Ali čega?

Ili bolje, koga?

Kratko i jasno.

Radi naroda.

Radi svih nas.

Svih.

Kad je ovaj narod u dobrom dijelu ponižen i napušten od ljudske zaštite i ljubavi, pokazalo se ko zaista roditeljski brine o svakoj duši, pokazalo se ko nas neće nikad zaboraviti, pa i ako mi zaboravi(s)mo.

Ovo što svjedočimo, van svake ljudske logike, organizacije i plana, znak je i poruka da je Bog sa ovim narodom. Znak je i poruka, da ova zemlja i ovaj narod nisu otpisani, ili je makar znak da je ovo povratak onih koji su u jednom trenutku prestali da vjeruju i sami sebe su otpisali.

Ovo čudo vjere, ljubavi i nade  okupljenog naroda u Crnoj Gori i regionu i jedinstva svih tih srca oko svetinje crkve, oko svetinje ognja Hristovog rođenja i vaskrsenja koje i jeste obilježilo sve epohe ljudskog postojanja, a koje se razbuktalo u naizgled maloj i neznanoj zemlji, jeste najdivnije čudo novije ljudske istorije.

Ovih dana svjedoci smo jednog lijepog, velelepnog, veličanstvenog Hrama Božijeg na cijelom svijetu.

To je hram nazidan i izgrađen ljubavlju, životom, vjerom, pobožnošću i radošću, na temelju koji u sebi čuva amanet predaka i život ovaploćen zagrljajem Boga i čovjeka na čemu se i održala i na čemu će se održati zajednica Boga ljubavi koju ni vrata pakla ne mogu savladati do kraja svijeta i vijeka.

Jer, ljubav i zagrljaj Boga i čovjeka jači su od mržnje, zavisti i pakosti.

Taj veličanstveni i lijepi Hram je ljudska duša ispunjena pobožnošću i ljubavlju, a crkva je živa jer narod Božiji – jeste crkva!

Narod Božiji najljepši je i najveličanstveniji Hram na svijetu, a evo ga sagradi jedinstvo srca i duša naroda Crne Gore!

Zato mogu da poželim srećnu Novu godinu i da poslije duže vremena ponosno kažem svim ljudima u svojoj zemlji i državi, da je istinski srećna i radosna!

Od onog dana, 26. decembra 2019. godine, od one litije koja je krenula sa platoa Sabornog hrama, a proširila se cijelom Crnom Gorom, počela je ta Nova godina, počeo je odzvanjati glas Božiji u narodu i počeo se čuti kroz narod i od naroda.

Od tada pa do danas i za vrijeme buduće, razgorio se oganj Badnje Večeri i rođenja Crne Gore i Nove godine preumljenja i prije kalendara i prije matematike ljudskog mjerenja nemjerljivog vremena i prostora.

Upravo to jeste i hoće biti jedina nova godina.

Ne ona kalendarska, nego ona koju istinski novom upravo čini svojom promjenom na bolje – novi (bolji) čovjek.

(Nove) godine su rezultat matematičkog mjerenja, a novi – bolji čovjek je mjera Ohristovljene svevremene, bezvremene vječnosti!

Odškrinuli smo vrata eshatološkog opredjeljenja iza kojih nas čeka Bog koji nas je okeanom svoje bezobalne ljubavi zapljusnuo i zavolio. Odškrinuli smo vrata koja više nikada nećemo zatvoriti,

Mir Božiji, Hristos se rodi!

A od ove godine, rodismo se i mi!

(Autor je službenik i čtec Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, student  teologije na PBF-u ,,Sveti Vasilije Ostroški“ u Foči)