Jezive litije oko zgrade Maksim ili kreteni u Vladi

Piše: Boris B. Brajović, redovni profesor Univerziteta Crne Gore

Nikada nećete vaskrsnuti, ustati
Iz gnjilih svojih grobova!
I nikada Božji lik ugledati
Jer nema ustajanja robova —
Tamnih slugu laži, zlobe, jarosti,
Straha, pohote i osvete,
Debelih tijela, prljave starosti:

Zakopani ste — i lezite!

Ivan Bunjin

Za Ivana Aleksejeviča Bunjina, pretpostavljam, mnogi su čuli, ne znam da li su ikada čitali neku njegovu knjigu, nije ni važno za ovu priču, možda za neku drugu ne samo književnu, prije onu najstariju o izgnanstvu i egzilu. O dijaspori, o rasutom sjemenu na tuđoj zemlji. Otišao je iz Rusije onim čuvenim „filosofskim parabrodima“ i nikad se nije vratio. Njegove knjige, prvog ruskog nobelovca jesu, mnogo kasnije. Poslednja njegova knjiga, nedavno je prevedena i na srpski jezik. Jedan njen dio, onaj o autobiografskim bilješkama, dok drugi, o prosopografskim crticama nije. U Uspomenama iz svojih dječačkih dana koje je kao plemić proveo na velikom imanju u Orlovskoj guberniji, ostavio je zapis kako je odlučio da postane pisac. Imao je tada osam godina i naišao je na neku slikovnicu, koja je prikazivala divlje planine, u čijem je podnožju tik do vodopada, stajao omanji muškarac, sa dugačkim štapom, i ženskim šeširom sa perom, a u podnožju njegovih kratkih nogu, stajao je natpis: „Sastanak u planinama sa Kretenom“. Zapisao je: „Kreten! U ovoj reči sam mislio da postoji nešto strašno, tajanstveno, čak i kao magično!“. I taj susret sa riječju „kreten“, odvela ga je tamo gdje svi pisci stanuju, u maštu, u uobrazilju, u onaj uski tjesnac između uma i čula u onu „nepodnošljivu lakoću postojanja“. Kada sam to pročitao, pomislio sam zar nijesmo svi mi u Crnoj Gori, ili barem ona tiha većina, bili pisci svih ovih zadnjih trideset godina, natjerani na taj bijeg u maštu, u susretu sa kretenima u našim planinama. Ne mislim, daleko od toga da i mi nijesmo upravo onaj dežmekasti čovječuljak u podnožju planina koji je posmatrajući taj lik zapravo se ogledao u rasprsnutim kapljicama vodopada. Ova riječ „kreten“, u svom nastanku imala je komiserativno značenja, „nesrećnog čovjeka“, „stradalog Hrista“, koji je iskrivljeni oblik riječi hrišćanin, jer su se takvi pojedinci smatrali jednostavnim i nevinim ljudima koji su zaokupljeni razmišljanjem o nebeskim stvarima i ne opažaju ono što je očito. Jednostavno i narodski rečeno, kreteni.

Kada sam pročitao i čuo, tekst hrvatskog pisca i novinara Ivice Đikića i jednog od političkih lidera nove pozicije, osjetio sam na sebi pogled malenog Ivana Aleksejeviča od osam godina. Podijelio sam svoja razmišljanja sa prijateljem, koji mi je rekao: Ma pusti ih kreteni. Nijesam se složio, i uzvratio sam mu: Ne, nijesu oni, mi smo kreteni. Poslije male stanke, složio se sa mnom. A zajedničko i u jednom i u drugom slučaju su Litije. Naime Đikić u tekstu Crnogordijski čvor, objavljenom u zagrebačkim Novostima, govoreći o politici odlazećeg režima i Đukanovića, zaključuje da su oni i on izveli „građane na ulice u onim jezivim crkvenim litijama“. Nije moguće polemisati sa Đikićem i njegovim perverznim „Đaurko mili“ pristupom, jer za razgovor je potrebno barem elementarno poštenje i znanje o onome o čemu govorite jer su i Hermesu osim krila bile potrebne i noge. Ako je Hermes lakonog nije praznoglav. Ali ono što me je zamislilo i zabrinulo je narativ koji se u drugom intervjuu kod našeg političara pojavljuje. Nije isti govor i tu treba napraviti nivelaciju političkog diskursa, ali je takođe odraz jednog dubokog nerazumijevanja drugog i drugačijeg u ovom slučaju Crkve i onih koji nju čine, ali su im korijeni isti. Naime, jedan od doskorašnjih lidera Demokratskog fronta analizujući poslednje izbore i ulogu Crkve u njima zaključuje: „ono što je crkva radila istorijski sjajno to su litije, mislim da je najbolje da se sveštenici sada vrate u manastire, da nastave tu svoju misiju moralne obnove“. Ovo zadnje, da „sveštenici sada treba da se vrate u manastire“ podsjetilo me na onaj performativ Slobodana Miloševića koji je uputio radnicima iz Rakovice, kada im je na kraju svog obraćanja naredio: „A sad, svi na svoje radne zadatke“. Mogao im je reći i „Bravo kreteni“ isti bi smisao imalo.

Pokunjeni radnici su se vratili u svoje nezagrijane fabričke hale, na svoje radne zadatke dok im nijesu oduzete i mašine i hale. Nije naodmet reći, da u manastirima ne žive sveštenici već monasi, a da sveštenici, barem kod nas, žive u svojim ili iznajmljenim kućama sa svojim suprugama i djecom, da ponekad i izađu iz njih, da glasaju i da se onda vrate opet svojim životima do sledećih izbora. A u međuvremenu mogu da litijaše, po mogućnosti oko zgrade Maksim. Jezive litije oko zgrade Maksim.

Iz svoje kolonijalne svijesti Pedi Ešdaun, će o Bosni i Hercegovini izreći i jednu istinu, da nije tu problem u politici već u etici. Dodao bih u operativnoj etici ali i u operativnoj politici. U onom što svakodnevno živimo, susrećući jedan drugoga a često ili najčešće ne prihvatajući ga osim u onoj suženoj i nametnutoj optici koju smo izgradili kroz instrumentarijum kontrole u neokastinskom sistemu. U onom sistemu u kojem političari treba da imaju na umu ne utopijska rješenja zasnovana na tkz. civilizacijskim dometima poput lažne verzije sekularizma u kojoj su crkveni ljudi himerična bića, koja imaju samo ruke za glasanje i noge da odu na glasačko mjesto ali nemaju glavu iz koje bi mogli da čuju, vide ili nešto progovore. Nešto poput kretena.

Priroda ove političke izborne pobjede rođena je iz jednog strašnog mobilizacijskog šoka iz saznanja da se za jednu vjersku zajednicu i jedan narod u Crnoj Gori pripremalo Konačno rješenje. I većina ljudi je glasala, ne za političke programe već protiv ovog već operacionalizovanog Pogroma. I to obavezuje i nas kretene i one „prosvijećene“ političare. Ima raznih i političara, sveštenika, novinara, profesora, nijesu svi isti i nije svejedno koga smo birali i kako će se oni izboriti u novim političkim konstelacijama.

Ali treba nam nova Crna Gora i novi ljudi. Ne tehnokrate i administratori, sveznajući eksperti koji nude gotova „najbolja“ rješenja, imitativne obrazce pozamljene iz pozamljenih neinventivnih protokola ideoloških supervizora, već reformatori koji znaju da se rješenja rađaju iz iskustva a ne kopiraju se i gdje će tako proizašli Zakoni, institucije, društvene funkcije biti u službi suživota, zajedničkog sapostojanja. Crkva i ljudi crkve tu ne bi trebali biti isključeni već saslušani i uvažavani, barem do sledećeg glasanja.

Nijesmo dobro krenuli, sa nekompetetnim i iritantnim savjetnicima narečenog mandatara i kompulsivnim samouništavajućim i nepromišljenim trikovima i proizvođačima utisaka i magli izabranih političkih predstavnika. Ali nije kasno, čini mi se, a ako bude i drugačije i zasjednu takvi ministri onda sa pravom mogu zajedno sa predsjednikom države da ponove nama onu poruku koju je svojevremeno on njima uputio zapamćenu iz svojih dječačkih kočanskih dana: Bravo kreteni. Tada smo to i zaslužili, priznajem.