Jovan Markuš: Novi podaci o hramu Svete Trojice na Rumiji

Autor Jovan B. Markuš

Hram Svete Trojice na vrhu planine Rumija je prema predanju postojao od vizantijskih vremena, na što upućuje i samo ime planine Rumija koje potiče iz tog vremena. O hramu je tokom 19 i 20 vijeku pisalo više naučnika, književnika i publicista. Korisno je citirati šta su u tom vremenu pisali sledeći:

1. Rimokatolički sveštenik Donato Fabijanić 1863. godine, u trećem poglavlju svoje knjige koje se odnosi na period od 1288. do 1297. godine, piše da su neki pustinjaci iz Palestine podigli manastir na vrhu brda Rumija:,, il celebre monastero eretto da alcuni romiti della Palestina sul culmine del monte Rumia“ ( Padre Donato Fabianich, Storia del fratri minori dai primorde della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, Zadar, 1863, str. 60)

2. Ivan Jastrebov, ruski konzul u Skadru, Prizrenu i Solunu i poznati naučnik, 1880.godine, u Glasniku srpskog učenog društva( knjiga XLVIII) u svojoj studiji „O pravoslavnim srpskim starim i novim crkvama u Staroj Zeti – sadašnjem Skadarskom okrugu“ pišući o crkvi Prečiste Krajinske kaže: „U ovoj crkvi čuvan je bio znameniti krst, koji Mrkovići nose na goru Rumiju, gdje je crkva sv. Trojice“(str.378), a pišući o predjelu Mrkovića kod Bara kaže: „Blizu sela Mikulića nalazi se crkva sv. Aleksandra i sv. Jovana, i sv. Trojice na vrhu Rumije“ (str.380)

3. Pjetro Balan piše 1885. godine, u knjizi koja je štampana u Vatikanskoj štampariji, da je kraljica Jelena, žena Stefana Uroša restaurirala manastir na brdu Rumija: ,, Essa ristoro il monastero del monte Rumia“ ( Pietro Balan, Delle relazioni fra cattolica e gli slavi dela Bulgaria, Bosnia, Serbia, Erzegovina sagio del Pietro Balan, Vatikan, 1885, str 60)

4. Nikola J. Vučinić, 1889.godine, u književnom mjesečnom listu „Nova Zeta“ u prilogu „Zavjet Mrkojevićki-izlet na Rumiju“ kaže: „Treba svako da odozdo sobom po jedan kami na vrhu iznese, i to što viši „to zadušnije“, da se tu crkva gradi koja je nekad davno zavjetovana.To svak u ruke iznosi bez razlike vjeroispovijesti“ (str.241)

5. Pavel Apolonovič Rovinski, etnolog i geograf svjetskog glasa, 1897. godine u knjizi „Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti“ (tom 1) pišući o porijeklu naziva planine Rumije u Crnoj Gori kaže: „O kojoj Arnauti pričaju da je na njenom vrhu izgrađena crkva urum-kraljica, tj. grčka. Izgleda, međutim, da je to ista ona crkva koju Srbi nazivaju Sveta kraljica, podrazumijevajući pod tim imenom Jelenu, ženu Uroševu i majku Milutinovu i Dragutinovu“ (str.278) ).“

6. Pop Jovan Vujanović, paroh u Ulcinju, piše 6. marta 1897. godine u prilogu ,, Bilješka o pravoslavnoj crkvi u Ulcinju“, između ostalog, i sledeće: ,, Mrkojevići, to danas najače muhamedansko pleme, jednako zadržali su mnogo što od pravoslavlja i od srpskoga, i ako se danas najvećma trude neke hodže, da zatru te prađedovske uspomene, ulijevajući takovima muhamedanski fanatizam, zaklanjajući se za leđima Bogu i njihovom negamberu Muhamedu, koji kako oni vele, hoće tako. Prethodno, nek bude rečeno, da to pleme nema nijednoga još iz svoje sredine za hodžu, već strance, koji im sakate i običaj i jezik srpski, te ovo izgleda, kao da ih danas turče: propovijedaju protivu ženske slobode, koja je još među njima otvorena, vrlo uljudna i nesrodna onome, što bi oni otuda htjeli. No svakako još oni, ako i krijući pripituju za svece starog kalendara, koje su im predci nedavno slavili: idu o Trojičinu – dne za svojim krstom na Rumiju, kojega su im preci oteli od Krajinjana: poštuju prah – groblje svojih đedova, pa tu i na ruševinama nekadašnjih svojih crkava, ostavljaju zavjete u vuni, svijećama i novcu: i najposlje, sve do posljednjeg rata 1876., ložili su badnjake i prelivali vinom“

6. Tomo P. Oraovac, književnik i publicista, 1913. godine, u studiji „Arbanaško pitanje i Srpsko pravo“ pišući o krstu sv.Jovana Vladimira kaže: „Barani su za ovim istorijskim krstom išli svake godine o Trojičinu –dne na Rumiju, grje je bila crkva posvećena sv. Trojici, koju su Turci porušili, da se nebi narod prikupljao“ (str.60)

7. Andrija P. Jovićević, poznati etnolog, 1922. godine, u monografiji „Crnogorsko primorje i Krajina“ pišući o nošenju krsta sv. Jovana Vladimira na Rumiju o Trojičinu-dne kaže „Mnogi su pobožni poklonici, pri nošenju krsta na Rumiju, nosili na ramenu po jedan poveći kamen i iznosili ga na Rumiju, te danas postoji na vrhu Rumije poveća gomila kamenja“ a o želji da se ovaj običaj spriječi navodi sledeći primjer: „Negdje oko 1885. g., kada su Mrkovići, pod pritiskom vjerskih i muslimanskih političkih starješina, stali napuštati običaj, da uz krst izlaze na na Rumiju, zbog čega je i ovaj običaj imao prestati, crnogorski mitropolit Mitrofan naredi Seočanima, Krnjičanima i Šestanima, da na Trojičin-dan u masi izađu na Rumiju, da tako uveličaju ovu svečanost; i kada su Mrkovići dočuli za ovo, pobojaše se krstu, pa njih stotina momaka pođe pod oružjem uz krst na Rumiju, da ga brani, ako bude potrebno“ (str. 150)

Kako je izgledao hram Svete Trojice, ili manastir o kojem piše u rimokatoličkim izvorima, koji su je Turci srušili u 16. vijeku nije nam poznato. U raspoloživoj literaturi nijesmo naišli na opis ili na neki crtež koji bi nam približio njegov izgled na ovom teško pristupačnom mjestu.

Vjekovna želja vjernog naroda konačno se ispunila 2005. godine. Trudom i pregalaštvom vjernika Crkvene opštine Bar konstrukcija hram je napravljena od metala(poput sličnih koji su u bogoslužbenoj upotrebi na brodovima) i iz dva dijela prenijeta helikopterom na teško pristupačni vrh Rumije.

Povodom obnove hrama Svete Trojice agencija Svetigora pres je 31. jula 2005. godine objavila sledeće:

,,Njegovo Visokopreosveštenstvo Mitropolit Crnogorsko-primorski G. Amfilohije osveštao je 31. jula 2005.godine crkvu Svete Trojice na Rumiji, u kojoj je sa Njegovim Preosveštenstvom, Episkopom Zahumsko-hercegovačkim i Primorskim G. Grigorijem služio Svetu Arhijerejsku Liturgiju.
Obraćajući se okupljenim vjernicima nakon Svete Liturgije, Visokopreosvećeni Mitropolit Amfilohije je između ostalog rekao:
„Ja koristim priliku da zahvalim članovima crnogorskog Parlamenta, jer da nije bilo njih i njihovog razgovora o ovom Svetom danu, ne bi se danas ovoliko ljudi, hiljade ljudi, po prvi put okupilo na ovoj Svetoj planini. Vjerujte mi, slušajući ovih dana razgovore u našem Parlamentu i od Hrišćana i nehrišćana, pa čak i nevjerujućih, o ovoj Svetinji, ovom Svetom hramu, shvatio sam da je naš Parlament, crnogorski, najpobožniji Parlament u Evropi. Nema ni jednog Parlamenta u Evropi, ja vam se kunem Bogom, koji toliko vremena posveti Svetinji, hramu na ovoj planini i imenu Božijem. Gospod sve neka ih blagoslovi odreda i ljubav Božija da se izlije na njih i u njihova srca kao što se ljubav Božija izlila u srca onih koji su ovaj hram sagradili, u srca onih koji su za njim čeznuli vjekovima, u srca onih koji su donosili kamen po kamen kroz vjekove ugrađujući ga u ovaj Sveti hram, čekajući ovaj dan. Čitava pokoljenja su čekala ovaj dan Sveti. Nije onda čudo što se svi raduju, predsjednici naše Države i Parlamenta, svi se raduju i svi razgovaraju, svi razmišljaju ovih dana o ovom Svetom mjestu, ovome Svetome hramu. Neka ih Bog čuva. Ja sam uvjeren da će svi oni, kao i mi, čuvati ovaj hram i ovu Svetinju, jer ovaj hram čuva slogu, jedinstvo, zajedništvo, ljubav među svima a toga nam najviše treba danas u čitavom svijetu a naročito u Crnoj Gori. Zato sam ja pozvao naše predjednike i poslanike da budu ovdje zajedno sa nama. Nijesu možda došli ove godine, doći će iduće, ako Bog da. Svi će doći, daj Bože da se svi okupimo i da se okupljamo oko ove Svetinje, da se njome nadahnjujemo, da kroz nju postajemo jedne duše i jednoga srca“, rekao je u svojoj besjedi okupljenim vjernicima ispred hrama Svete Trojice na Rumiji Mitropolit Amfilohije.

Svečanost na Rumiji uveličao je i jedan Francuz koji je odlučio da upravo danas, na vrhu ove Svete planine, priđe vjeri Hristovoj Pravoslavnoj. Na krštenju je dobio ime Žan Vladimir.“

Po sazdanju hrama na vrhu Rumije i njegovim stavljanjem u bogoslužbenu upotrebu otpočele su političke polemike koje su imale malo šta zajedničkog sa pitanjima vjere i vjerskih prava. Očigledno ne poznajući suštinu vjere i namjenu hramova, osnovne zamjerke su bile: šta je na tom mjestu sagrađen hram, kao da ranije nije tu postojao, šta je konstrukcija hrama napravljena od metala, kao da u istoriji hramovnog graditeljstva ne postoje hramovi od pruća, drveta, metala ili čak od leda, zašto je prenesena konstrukcija vojnim helikopterom, kao da je bitno čijim prevoznim sredstvom je transport obavljen, ali ne pominju da je vozilo koje je prevozilo djelove hrama do parohijskog doma došlo u pratnji policije, kao ni to da je upravo vojni helikopter svojevremeno 1972. godine bio podrška iz vazduha za rušenje crkve Svetog Petra Cetinjskog i Njegoševog groba na Lovćenu…itd.

Mitropolija je verbalno optužena da demonstrira silu izbjegavajući da se postavi logičko pitanje: da li je onaj koji je srušio hram u 16. vijeku demonstrirao silu, ili Mitropolija crnogorsko – primorska koja je obnovila svoj pravoslavni hram koji je nekada postojao na vrhu Rumije? Neki političari u svom očigledno antipravoslavnom bijesu, traže čak i rušenje hrama, ali nijesu saopštili suštinu zahtjeva za rušenjem pravoslavne svetinje na Rumiji.

Pretpostavljamo da hram smeta više političarima nego vjernicima drugih vjeroispovijesti. Ali ne treba zaboraviti da se radi o istom duhu koji je srušio crkvu Svetog Petra Cetinjskog i Njegošev grob na Lovćenu.