Jovan Plamenac: Rijaliti šou „Državni udar“

Piše: Sveštenik Jovan Plamenac

Neka mi oproste svi Katnići, kao Bog, ali ne bih volio se tako prezivam. Zbog Milivoja, naravno.

Stao je Milivoje Katnić rame uz rame sa Novakom Kilibardom, Mirašem Dedejićem, Slavkom Kalezićem, simvolima današnje zvanične Crne Gore. On je glavni eksponirani protagonista sada već čuvenog rijaliti šoua „Državni udar“, koji i dalje traje.

A „Državni udar“ je stao rame uz rame sa „Velikim bratom“, „Farmom“, „Parovima“, „Mijenjam ženu“… štoviše, uzimajući u obzir broj stanovnika Crne Gore čijoj populaciji je namijenjen, moglo bi se reći da je najpopularniji rijaliti šou ikada.

Bilo bi glupo Katniću pripisivati neki veći značaj u ovom rijaliti šouu od medijske zvijezde. Kao iza svake medijske zvijezde i iza njega stoji čitava mašinerija: idejni tvorci, režiseri, producenti, mediji… On je, samo, prihvatio ulogu koja mu je ponuđena. Ili mu je pripala „po službenoj dužnosti“.

Za razliku od ostalih rijaliti šoua, koji se izvode u produkciji raznih televizijskih kuća, producent „Državnog udara“ je režim Mila Đukanovića. A kako se ovaj režim samopoistovjetio sa državom, stiče se utisak da je „Državni udar“ projekat same Države. Ono „država to sam ja“ francuskog kralja Luja XIV, o kojem smo učili u školi, mi u Crnoj Gori živimo.

I još je jedna suštinska razlika „Državnog udara“ u odnosu na ostale rijaliti šoue u regonu i cijelom svijetu – njegova namjena. Dok su ostali rijaliti šoui nastali u težnji televizijskih kuća da povećaju broj svojih gledalaca, „Državni udar“ je nastao u grču borbe za preživljavanje režima Mila Đukanovića.

„Državni udar“ je crnogorski brend.

U promovisanju „Državnog udara“ u dan posljednjih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, 16. oktobra 2016. godine, dok još ni u naznakama nije bilo što će od tog projekta ispasti, učestvovao je i Milo Đukanović. „U Crnu Goru upala je teroristička grupa iz Srbije…“, dramatično su tog dana ponavljali crnogorski režimski mediji.

Dok su građani izlazili da glasaju, uhapšeno je 20 „terorista“. U Policiji su saopštili da su oni „ušli u Crnu Goru i imali namjeru da prvo preuzmu automatsko oružje, a potom da večeras izvrše napade na instutucije sistema, policiju i predstavnike državnih organa, ne isključujući mogućnost napada na visoke državne zvaničnike“. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo saopštilo je da je „plan kriminalne organizacije bio lišavanje slobode premijera Crne Gore Mila Đukanovića“.

Tako su posljednji parlamentarni izbori u Crnoj Gori uključeni u rijaliti šou „Državni udar““.

Već u samom startu označene su mete „Državnog udara“: Srbija (ne njen režim, sa kojim je crnogorski u bratskim odnosima po nekoliko osnova, nego Srbija kao matica srpskog naroda) i Pravoslavna crkva u Crnoj Gori.

Iako su se Crnogorci sa imalo pameti pitali da li zaista postoje Crnogorci koji su rijaliti šou doživjeli ozbiljno, da li postoje Crnogorci kojima je odanost Milu Đukanoviću i njegovom režimu preča od sopstvene pameti, „Državni udar“ dobio je status državnog projekta od izuzetnog značaja. Pored Specijalnog tužilaštva, kako u njegovo pokretanje tako i u njegovo oržavanje u životu uključeni su i drugi resursi režima: Agencija za nacionalnu bezbjednost, mediji…

Nevičan ulozi glavne zvijezde u rijaliti šouu, Milivoje Katnić upetljao se kao pile u kučine: Arsenal oružja koji je čekao „teroriste“ iz Srbije u Crnoj Gori uništen je još u Srbiji, bez ijedne fotografije tog čina, „teroristička grupa“ koju on prati od septembra 2016. formirana je mjesec dana kasnije… Jedan od glavnih svjedoka saradnika u rijaliti šouu „Državni udar“, koji je „kupio i uništio oružje“ Mirko Velimirović kasnije je rekao da je sve to pričao pod pritiskom.

Ispostavilo se i da je svjedok-saradnik Saša Sinđelić, na čijem je iskazu Milivoje Katnić izgradio kompletnu priču oko „državnog udara“, osuđen u Hrvatskoj 2012. godine na 21 godinu robije zbog ubistva Mirka Fotesa 2002. godine, kao i zbog krađe njegovog traktora…

Zaprijetila je opasnost da se ovaj državni projekat od izuzetnog značaja uruši, pa je sprovedena reanimacija; u rijaliti šou uvedena je nova „opasnost“ za Crnu Goru – Rusija. Rijaliti šou „Državni udar“ u samom startu dobio je podršku režima u Beogradu, ali ona je nedugo potom nešto zahladila. Međutim, stigla je nova podrška, od strane stručnjaka za Račak, Merkale, Irak i drugih spin majstora Zapada.

Tako važan crnogorski državni projekat kao što je rijaliti šou „Državni udar“, po Makijaveliju pripisanom „cilj opravdava sredstvo“, morao se održati u životu pred ulazak Crne Gore u NATO. Bez obzira što je – glupav.

Koliko god rijaliti šou „Državni udar“ odisao glupošću, on može da ima ozbiljne posljedice. Tako su lideri opozicionog Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević optuženi da su organizatori državnog udara. Tobože stvarnog državnog udara, ne ovog rijaliti šouo kojeg je organizovao režim Mila Đukanovića, čiji sastavni dio su Agencija za nacionalnu bezbjednost, Specijalno državno tužilaštvo, neki mediji, ali i sudstvo.

Da će se sve završiti kao u filmovima sa srećnom završnicom nadu nam daju epilozi ranijih „državnih udara“ režima Mila Đukanovića: onog pred izbore 1994. godine, kada su uhapšeni predsjednik i sekretar SDA za Crnu Goru i drugi, njih 21, koji su osuđeni ukupno na 90 godina zatvora, da bi ih Vrhovni sud oslobodio. I onog uoči drugog kruga predsjedničkih izbora između Mila Đukanovića i Momira Bulatovića 1997. godine, kada je u podgoričnom hotelu „Ljubović“ uhapšeno 11 osoba iz Beograda i Novog Sada, kojima ništa iz optužnice nije dokazano pa je i njih Vrhovni sud oslobodio. I tada, kao i pri „državnom udaru“ iz 2016. godine, predsjednik Vlade Crne Gore bio je Milo Đukanović, a Agenciju za nacionalnu bezbjednost kontropolisao je Duško Marković, sadašnji crnogorski premijer.

Rijaliti šou „Državni udar“ je zabava od koje trnu usta. Koju plaćamo mi kojima trnu usta.

Ipak, rekao bih, nije on nastao sa planom. Rekao bih da je u planu bila jednokratna akcija „Državni udar“, koja je sticajem okolnosti sponatno izrasla u rijaliti šou.

Sjećate li se Referenduma o nezavisnosti Crne Gore iz 2006. godine? Tada je Crna Gora brutalnom silom izdvojena iz državne zajednice sa Srbijom: ljudi su ucjenjivani, potkupljivani da glasaju za samostalnost Crne Gore. To je urađeno uz krajnje prljavo učešće crnogorskih medija i isto tako prljavu podršku Zapada. Već do guše ogrezao u kriminalu, režim Mila Đukanovića na taj način dobio je privatnu državu i sa njom aboliciju svog bezakonja. Cijena za slobodu crnogorske mafijaške hobotnice, čija je sloboda i danas vezana za slobodu njene glave Mila Đukanovića, bila je potpuna podanost Zapadu, njegovim globalističkim i kulturološko-duhovnim zahtjevima.

Taj referendum značio je biti ili ne biti za režim Mila Đukanovića, odnosno značio je ostanak u ili izlazak Crne Gore iz interesne sfere Zapada.

Dok još nije bilo jasno koji je ishod referenduma, pristalice Mila Đukanovića izašle su na ulice crnogorskih gradova da „proslave pobjedu“. Njihovi politički oponenti uspjeli su da spriječe svoje pristalice da učine isto. Zašto? Zato što su pristalice Mila Đukanovića, sve sa policajcima u civilnoj odjeći, bile naoružane i spremne da pucaju na svoje političke protivnike, na svoje sugrađane. Prvo bi na pristalice Mila Đukanovića pucao neki provokator ubačen među zagovornike zajedničke države sa Srbijom, a potom bi nastao pokolj.

Pobjeda bloka Mila Đukanovića nije imala cijenu. Ona je morala biti ostvarena. I opet, ostvarena je – krađom. O toj krađi postoji mnogo dokaza i jednog dana, kada se promijeni mapa uticaja velikih sila u svijetu, pitanje načina izdvajanja Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom biće aktuelizovano.

Kao i referendum 2006., tako ni parlamentarni izbori 2016. godine nijesu imali alternativu. Ni njihov ishod nije imao cijenu. Bez obzira na količinu novca koju je trebalo uložiti, bez obzira na broj ubijenih Crnogoraca, režim Mila Đukanovića morao je ostati na vlasti u Crnoj Gori. Jer, Crnu Goru je trebalo uvesti u NATO.

Iz iskustva iz 2006. godine, logički razmišljajući, priča o „državnom udaru“ koja je na dan izbora 2016. plasirana bila je priprema javnosti za ono što će uslijediti ukoliko režim Mila Đukanovića, sa njegovim satelitima, ne dobije većinsku podršku građana Crne Gore. U tom slučaju, u atmosferi „upada terorista iz Srbije u Crnu Goru“, režim bi izazvao krvoproliće koje bi iskoristio da ostane na vlasti.

Kako nije bilo potrebe za krvoprolićem, priču o „državnom udaru“ trebalo je opravdati. Trebalo je opravdati ono hapšenje baba, molera i drugih hodočasnika u manastir Ostrog, koje smo gledali na televizijama, koje je ličilo na hapšenje na pijacama švercera cigareta koji nijesu u sistemu državnog šverca nego rade samostalno, i koje je nama koji smo 24. oktobra 2015. godine, gutajući suzavac u ogromnim količinama, gledali pripadnike crnogorske Specijalne antiterorističke jedinice kako jure narod po Podgorici kao zečeve, ličilo na amaterski posljeratni dramski komad u seoskom domu kulture.

I tako je nastao rijaliti šou „Državni udar“. Kao dan njegovog početka u istoriji rijaliti šoua biće upisan 16. oktobar 2016. godine.