Jovanade (VII): Maskoljublje

Piše: Jovan Plamenac

Maska je simbol ovog vremena. A simboli nijesu puka obilježja; ona imaju duboke korijene u duhovnoj sferi života, kao bradavice čiji se korijeni, kao tanki končići, protežu u tijelo.

Neću o tome da li maska sprječava virus da useli u nas, da li je štetna jer nam u pluća vraća naše „izduvne gasove“; neću ni o tome da li je virus SARS-KoV-2 proizveden u laboratoriji ni da li je bolest kovid 19 čiji je on izazivač projekat zapadnjačkih globalističkih vladara iz sjenke u funkciji stvaranja novog svjetskog poretka. Neću ni o oprečnosti stavova o ovim pitanjima unutar same medicinske struke, pa ni o njenom (samo)podvođenju onima koji imaju novac i preko njega vlast. Neću ni o zloupotrebi imunizacije…

Hoću o maski kao simvolu ovovoremenog ropstva!
Nije ovdje riječ o tome da li masku treba nositi ili ne. Ovdje je riječ o stanju naše unutrašnje slobode, upravo one koju nam je Bog podario u trenutku našeg začeća, susreta spermatozoida i jajne ćelije naših roditelja, kada smo postali čovjek, ličnost.

Zaraznih bolesti je, bezmalo, otkad je čovjeka na Zemlji. O načinu borbe protiv njih piše još u Starom zavjetu (Knjiga Levitska). O kugi koja je uništila grčku vojsku u Trojanskom ratu, 12 vjekova prije Hrista, piše Homer u „Ilijadi“. U 5. vijeku prije Hrista, u vrijeme Peloponeskog rata, zapisao je čuveni istoričar Tukidid koji je i sam prebolio zarazu, od kuge je umrlo dvije trećine žitelja Atine. Od malih boginja umrli su rimski carevi Lucije Ver i Marko Aurelije, u 2. vijeku Hristove ere, u epidemiji koja je trajala 15 godina i u kojoj je, kako je zapisao konzul i istoričar Kasiju Dion Kokejanu u Rimu umiralo i po 2.000 ljudi dnevno. U vrijeme cara Justinijana, u 6. vijeku, u Carigradu je dnevno umiralo između 5 i 10.000 ljudi. Još strašnija je bila kuga u 14. vijeku od koje je umrlo oko 60 odsto evropske i trećina ukupne svjetske populacije. „Otkriće“ Amerike za posljedicu je imalo skoro potpuno uništenje domorodaca kojima su Evropljani donijeli zarazne bolesti. U živom sjećanju na ovdašnjim prostorima je španska groznica, 1918. godine, od koje je postradalo i puno naših predaka. Od sredine prošlog vijeka zabilježeno je više epidemija zaraznik bolesti, sa većom ili manjom smrtnošću: azijski grip, hongkonški grip, sida, sars, ptičji grip, svinjski grip, mers, ebola. I tako smo stigli do kovida 19.

Još je grčki ljekar Hipokrat (460-370. godine prije Hrista) označio izolaziju kao mjeru sprječavanja širenja virusa. Mlečani su 1423. godine na jednom ostrvu u Venecijanskom zalivu ustanovili karantin (quarante, četrdeset), na kojem su bolesne i one na koje su sumnjali da su bolesni držali u izolaciji 40 dana. U 18. i 19. vijeku na graničnim prelazima postojale su zgrade, tzv. kontumaci, u koje su na određeni period smještani putnici koji su dolazili iz zemalja u kojima je bilo epidemije zaraznih bolesti. Još samim krajem 17. vijeka Austrija je prema Turskoj uspostavila kordon, stalnu vojnu posadu ustrojenu po ugledu na rimski limes. U vrijeme pojave epidemije zaraznih bolesti u Turskoj, ove vojne posade su uvišetručavane i stražari su pucali na svakoga ko bi pokušao da pređe granicu. Kada bi je neko, ipak, prešao, ako bi ga uhvatili, odmah su ga strijeljali.

Dakle, Evropa, mnogo puta poharana zaraznim bolestima, živjela je u strahu da joj se ne ponove. Ona u tom strahu živi i danas. U tom strahu živi čitav svijet.

Ljudski strah je mjera njegove odvojenosti od Boga. Čovjek koji vjeruje Onome koji mu podario život neće živjeti u strahu da će svoj život izgubiti. Naprotiv, hrabro će se truditi da svoj život kroz ovaj materijalni svijet provede krmaneći između njegovih zamki u uvede ga u vječno jedinstvo sa Životodavcem. Trudiće se da svoj boravak u ovom svijetu učini smislenim.

Naravno, nećemo da se valjamo u virusima i kažemo: „Ja vjerujem u Boga, On će mene spasiti.“ Nećemo da budemo kao onaj nerazumni brodolomnik na pustom ostrvu kojem su dolazili spasioci a on ih je vraćao govoreći: „Spasiće mene moj Bog kojem ja bezmjerno vjerujem“. Kada je umro od gladi i izašao dušom pred Boga rekao Mu je: „Bože moj, ja Tebe volim više nego sebe, a Ti me ostavi.“ A Bog mu je odgovorio: „Ja ti slah spasioce, a ti ih ne primi.“ Nećemo da prelazimo ulicu ne pogledavši lijevo i desno jure li tuda automobili, jer vjerujemo, znamo da nas Bog čuva. Ali nećemo ni živjeti u strahu da uđemo u automobil i odvezemo se na posao ili drugdje jer možemo poginuti u saobraćajnom udesu. Bog nas čuva, ali ne silom. Bog nam ništa ne radi silom. Bog nam ništa neće ni uraditi ni dopustiti bez naše saglasnosti. I sa dobrom koje primamo od Boga i sa zlom koje nam On dopušta saglašavamo se načinom našeg života.

Strah našu slobodu brsti kao skakavci polje. Naša istinska sloboda mjera je našeg oboženja. Odričući se svoje slobode, odričemo se Boga. Neslobodni, postajemo plijen podnebesnih sila, otpalih od Boga mnogo, mnogo prije nas. Postajemo robovi u duhu – svojom slobodnom voljom.

Kao žaba u loncu sa vodom koju polako dogrijavaju, mi se u loncu stvarnosti koju nam oblikuju mediji, koji u ogromnoj većini isijavaju na nas interes i ideologiju svjetskih globalističkih vladara iz sijenke, sve više navikavamo na masku.

Počinjemo da je mazimo, pravimo je kao trobojku, kao „komitsku“ zastavu, na nju štampamo grbove, i druga obiljažja kojima se identifikujemo, kao robovi koji su zavoljeli svoje okove. I, kao žaba koja je skuvana, postali smo robovi a da nijesmo ni primjetili; svoju ličnost utopili smo u bezličnu masu onih koji su se odrekli slobode i prihvatili ropstvo, koje su toliko zavoljeli da se slobode gnušaju, kojima su dušu nabili na kolac a njima lijepo.

Porobljeni narodi, pa i naš, pokoravali su se porobljivaču i odupirali mu se, zavisno od opštih prilika i međusobnog odnosa snaga, ali na ropstvo nijesu pristajali. Tako su opstajali. Opstajali su očuvanjem unutrašnje slobode pojedinaca.

Ovo je vrijeme najcrnjeg ropstva, perfidnog do neprepoznavanja. I mi ćemo opstati jedino ako na njega ne pristanemo. Opstaćemo ako ne pristanemo na nošenje maske, koliko god je nosili!

Pročitajte JOŠ:

Jovanade (VI): Nije svejedno ko će biti „prvi među jednakima“