Jovović: Zloba i pakost još uvijek nisu napustili Koprivicu; za promjenu neka baci neku dobru foru – možda mu krene i sa aforizmima

Piše: Prof. dr Tatjana Jovović

Samo iz respekta prema javnosti i dekanskoj dužnosti, reagujem na navode, kojima u drugom slučaju ne bih pridala nikakav značaj. Iz istog razloga sam uložila napor da pročitam tekst koji, osim što beskrupulozno korumpira istinu, lošim stilom i mahnitom strukturom kompromituje ne samo svog autora, već i Filološki fakultet, na kojem je prof. dr Dragan Koprivica u maju ove godine stekao penziju.

Dok vibrira tanano na vjetrometini političkih dešavanja, loveći na sve strane povoljne vjetrove za svoje sitne interese, ne uspijeva da zauzda porive skribomanije. Ništa nije dovoljno trivijalno da mu ovaj ekspert za sve ne posveti pažnju. Piše Koprivica o viđenom i neviđenom, znanom i neznanom. Valjda prekraćuje duge penzionerske dane. Iako odlično zna da je profesionalnost uvijek bila moje jedino opredjeljenje i da nikada nisam bila član nijedne partije, usuđuje se da mi pripisuje političke orijentacije, usuđuje se da me pominje kao svog asistenta i studenta. Kako sam paralelno studirala i diplomirala na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost i Odsjeku za ruski jezik i književnost, nisam bila u obavezi da posjećujem ovaj drugi, pa srećom, nikada nisam došla ni na jedno predavanje profesora Koprivice. Prvi put sam ga vidjela na ispitu, na kojem sam dobila ocjenu 10. Na jednom drugom ispitu me je primijetio divni i plemeniti profesor i tadašnji dekan Miladin Mišo Vuković, zahvaljujući kojem sam kasnije i otpočela akademsku karijeru.

O meni govore moje reference, radovi u referentnim časopisima i zbornicima, pozivi na najprestižnije slavističke konferencije, usavršavanja i studijski boravci na Karlovom univerzitetu u Pragu, na kalifornijskom Stenfordu, na univerzitetima u Moskvi, Sankt-Petreburgu, Izraelu, Italiji, Francuskoj…

Za razliku od njega, svuda su me preporučivale profesionalne reference, pa sam i van akademskog okrilja imala bogatu i veoma uspješnu profesionalnu dinamiku. Bez ikakvih političkih, lokalpatriotskih i rođačkih zaleđina. Zna Koprivica sve to, ali se nijedne  izmišljotine i falsifikata ne libi i ne stidi.

Dekansku poziciju na Filološkom fakultetu preuzela sam na samoj kulminaciji nagomilanih problema, bez finansijskih sredstava, u administrativnom i organizaciono-nastavnom haosu. Teško da je to bila privilegija, ali odgovornost i obaveza sigurno jeste. Sa velikom posvećenošću i uz ogroman napor, uz pomoć tima, uspjela sam u najvećoj mogućoj mjeri da riješim većinu zaostalih problema, stabilizujem finansije i postavim stvari na zdrave osnove, poštujuću principe pozitivne selekcije i kvaliteta. U svemu tome, uvijek sam bila u harmoniji sa svojom savješću.

Još od februara daleke 2013, kada sam u nužnoj samoodbrani u „Vijestima“ reagovala na njegove slične ovoj pisanije, pošto sam ga prethodno 2012. univerzitetskim organima prijavila za dugogošinji mobing i za nepotizam (vještim manevrima je zaposlio na Fakultet suprugu i dvije sestričine), besramno, opsesivno i na najpodlije moguće načine pokušava da me degradira i diskredituje. Iako je odavno ostao bez imaginacije, zloba i pakost ga još uvijek nisu napustili. I kao asistent sam mu bila trn u oku, jer sam pokvarila njegovu politiku zapošljavanja članova sopstvene familije, a kao što je ometao da se izaberem u zvanje docenta, tako je u vrijeme mog izbora za dekana, nakon što su mu propale sve sabotaže, javno, pred svim kolegama, pokazao svoj puni kapacitet u punoći uvreda i kleveta koje mi je uputio.

Razumijem da su ove usiljene kvazikolumnističko-mapetovske aktivnosti izraz njegovih terapeutskih potreba, ali možda bi bilo bolje da potraži neki drugi lijek za dušu.

Recimo, sada kada ima vremena, konačno može da nauči kako se piše naučni rad. Ili, čisto za promjenu, da baci neku dobru foru. Možda mu onda krene i sa aforizmima.

Pročitajte još:

Koprivica: Da dekanica Filološkog, Jovović, napokon razmisli o ostavci