Jubilej herojskog djela i stradanja neustrašivog Božidara Žugića: Heroj Aprilskog rata – poručnik koji je odbio da se preda

U tom trenutku je pukovniku Ristiću i mađarskom fašističkom komandantu prišao poručnik Božidar Žugić držeći desnu ruku u džepu. Stao je ispred mađarskog oficira i počeo da viče: „Šta hoćeš kukavico? Hoćeš da nas zarobiš bez borbe?“

Herojski čin poručnika jugoslovenske kraljevske vojske Božidara Žugića dugo nije bio poznat široj javnosti i guran je u zaborav. On je 1941. godine odbio da se preda mađarskim vojnicima kod Gložana, i tom prilikom je ubio neprijateljskog i svog komandanta, uz riječi: „Zar se tako brani otadžbina?“

Božidar Žugić je rođen 14. marta 1915. u Novakovićima, selu kod Žabljaka, ispod Durmitora. Osnovnu školu je pohađao u Prijepolju, a odrastao je u Pljevljima gde je završio gimnaziju.

Put ga dalje vodi u Beograd, na Vojnu akademiju, gdje će sticati znanja sve do 1935. godine.

U Evropi tada počinju turbulentna vremena. Drugi svjetski rat Božidar Žugić dočekuje kao pripadnik Jugoslovenske vojske. Bio je inžinjerijski poručnik 10. posadnog puka.

Događaj zbog kojeg će ostati upamćen odigrao se 13. aprila 1941. u Gložanu, selu kod Bačkog Petrovca.

Hortijevski brzi korpus, u kome su bili i moderni njemački tenkovi i italijanske tankete, presjekle su 10. posadni puk Vojske Kraljevine Jugoslavije koji se povlačio prema Novom Sadu.

Jugoslovenski vojnici su se našli pod paljbom i komandant puka Božidar Rosić bio je primoran da se preda. Mađari su očekivali da će svi vojnici i oficiri biti razoružani i doveli su mještanina, Štefana Dudoka, kao prevodioca.

Neočekivani istup Božidara Žugića

Puk je bio postrojen a dio vojske nezadovoljan zbog predaje komešao se i konsultovao među sobom. Za to vrijeme mađarski oficir izričito je zahtjevao bezuslovnu predaju.

U tom trenutku je pukovniku Ristiću i mađarskom fašističkom komandantu prišao poručnik Božidar Žugić držeći desnu ruku u džepu. Stao je ispred mađarskog oficira i počeo da viče: „Šta hoćeš kukavico? Hoćeš da nas zarobiš bez borbe?“

Prevodilac Štefan je svedočio da nije smio da prevodi dok je gledao unezverenog hortijevskog oficira.

Žugić se potom okrenuo ka svom komandantu i rekao: „Gospodine pukovniče, zar se tako brani otadžbina? Ja se ne predajem. Jugoslovenski oficir može samo da pogine.“

Zatim je izvadio pištolj iz džepa i pucao prvo u hortijevskog komandanta, pa u svog komandanta. Obojicu ih je ubio.

Mađarski vojnici bili su u šoku i ubrzo je sa jednog borbenog vozila počela rafalna paljba po jugoslovenskim vojnicima.

Poručnik Žugić je izrešetan i navodno je stajao uspravno tridesetak sekundi, prije nego što je raširenih ruku pao na zemlju. Stradali su i drugi vojnici, ali njihov tačan broj nije poznat.

Mađari su bili bijesni: tijelo Božidara Žugića pregaženo je tenkom i završilo je na đubrištu.

Mještani slovačkog sela Gložana sahranili su nastradale jugoslovenske vojnike. Sveštenik Ljubiša Popović iz Begeča održao im je opelo, ali Mađari nisu dozvolili da se opelo održi i Žugiću.

On je zakopan u zaseban grob, pored puta, odvojeno od saboraca. Međutim, 1961. godine svi su zajedno sahranjeni kada im je boračka organizacija Gložana podigla spomenik. Tada je pozvana i Božidarova majka Marija. Došla je iz Pljevalja.

Zabilježeno je da su se Žugićevom djelu divili čak i neprijatelji. U budimpeštanskim novinama je osvanula izjava njemačkog feldmaršala Maksimilijana koji je rekao da je to primer samožrtvovanja.

„Antički herojski podvig“

Prof. dr Darko Tanasković je u izjavi za dokumentarni film ocijenio da je podvig Božidara Žugića bio herojski. Nazvao ga je „antičkim herojskim podvigom, podvigom ravnom Termopilima“.

Međutim, Tanasković smatra da je taj čin nedovoljno istican jer je Žugić bio član jugoslovenske kraljevske vojske. Kako dodaje, ta nepravda je pritiskala njegovu porodicu i njegova majka se trudila da se to zabilježi i sačuva.

„Zato što su to primjeri koji bi u budućnosti, a ta budućnost je već počela, trebalo da nam pokažu šta je zapravo stvarna ljudska vrijednost, šta je herojski podvig, šta je odanost onim vrijednostima i vrlinama koje su u antici nazivali kardinalnim vrijednostima“, rekao je Tanasković.

Vlast u Pljevljima dugo nije dozvoljavala da se Žugiću podigne spomenik jer nije bio komunista, niti da se proglasi za narodnog heroja.

Od sredstava njegove majke Marije izgrađen je spomenik koji je dugo čekao dozvolu. Ubrzo, posle njene smrti 1966. godine podignuto je obilježje na mostu u Đurđevića Tari.

Ranka Velimirović, sestrična Božidara Žugića, napravila je dokumentarni film „Besmrtni poručnik u smrt sa osmijehom“.