Jubileji građanskog rata u Crnoj Gori: Pavla Đurišića spalile ustaše

Piše: Ivan Milošević

Negdje ovih dana prije 74 godine u Jasenovcu je ubijen Pavle Đurišić, komandant crnogorskih četnika. Ni nakon tog vremena u Crnoj Gori se ne stišavaju negativne strasti kada se pomene ime Pavla Đurišića. Pokušaj da se prije nekoliko godina podigne spomenik Đurišiću u Gornjem Zaostru dočekan je na nož, čak je i minirano pripremljeno postolje, a ni danas nije ništa bolje. Svaki skup u tom selu proglašava se velikosrpskom okupacijom, a SAJ negdje u šumi u tom beranskom selu čeka na znak da razjuri te izdajnike, koji se i danas poslije 74 godine još uvijek sjećaju Pavla Đurišića i njegove vojske. Po ko zna koji put postavlja se pitanje ko to nastavlja građanski rat u Crnoj Gori i zašto je ova država, pored Hrvatske, jedina u svijetu koja još uvijek na četnike gleda kao na saradnike okupatora i ratne zločince, kakvima ih je napravila komunistička ideologija? Odgovor je jasan i bez pitanja, jer u Crnoj Gori još uvijek vlada duh samoupravnog socijalizma i vulgarnog boljševičkog Titoizma.

Teško je razgrnuti taj mrak građanskog rata, čija tama još uvijek pritiska Crnu Goru, pa to i nije namjera ovog teksta. Ipak, valja opet i po ko zna koji put prikazati neku od činjenica koje o Pavlu Đurišiću, njegovoj vojsci i sudbini, govore drugačije nego što su to učili Tito, Kardelj, Krcun, Đilas ili Jovo Kapičić. Valjda će to biti povod da neko ozbiljan u ovoj državi pokrene ozbiljno preispitivanje svega onoga što se u ovom brdima dešavalo od 41. do 45. godine i da nakon toga Pavla Đurišića i Jugoslovensku vojsku u otadžbini postavi tamo gdje joj je i mjesto.

Poznato je da su Pavla Đurišića, Dragišu Vasića, Zaharija Ostojića i Petra Baćevića ustaše zvjerski ubile. „Gostoprimstvo“ ustaša i Sekule Drljevića Đurišiću i njegovim oficirima, nakon krvave bitke na Lijevča polju i pogibije crnogorskih četnika, biće skupo naplaćeno. Jedno od svjedočenja Pavlove pogibije zapisao je i objavio u junu 1961. godine u Americi Predrag Cemović.

–Pavlu je predat spisak sa imenima 33 oficira, na čijem samom početku je bilo njegovo. Zahtjev: bezuslovna predaja, preostali mogu da se priključe svojim jedinicama. Đurišić je bio odvojen od vojske, a onda su jednog po jednog, oficire sa spiska, strijeljali u zgradi komande. Oko dva časa poslije podne kapija je otvorena, ušao je prvo tenk, za njime odred ustaša. Naredili su obezglavljenoj vojsci da položi oružje, odvojili oficire od boraca. Tu sam posljednji put vidio Dragišu Vasića, Zaharija – čika Branka Ostojića, Petra Baćevića, Ivana Ružića, Mašana Adžića, Bećira Tomovića, Mana Vekovića… Plakao sam, bili smo bespomoćni, ostalo je u sjećanju Predraga Cemovića.

Cemović je bio i u Pavlovoj ćeliji. Biće to njihov posljednji susret.

– Ostao sam sat, dva, možda i više. Pavle mi je neprestano pričao, uglavnom o familijarnim stvarima. Računao je da nas mlađe neće pobiti, savjetujući mi da bježim prema Sloveniji i da to prenesem ostalima. Dok smo razgovarali vadio je stvari iz džepova i trpao u moje. Tu su bile neke njegove zabilješke, slike, novac, sat… a onda je razgovor prekinuo ustaški oficir. Formiran je prijeki sud, čiji je predsjednik bio Boško Agram, a članovi Dušan Pavlović i Vukosav Drljević. Presude su poslije kratkog ispitivanja bile: natrag u zatvor. Pored naše ćelije provedoše Pavla, a odmah za njim poveću grupu oko sto pedeset ljudi. Poslije otvoriše i našu ćeliju i povedoše nas ka Savi. Kroz jutarnju maglu uspio sam da nazrem da nas vode ka nekakvoj lađi. Ulazili smo preko neke rampe jedan po jedan… Među “crnogorskim” borcima vidio sam priličan broj naših omladinaca, držali su puške na gotovs, a oči im pune suza. Onda je pala komanda da se vratimo u logor. Već je bio uveliko 25. april, kada smo izašli na drum Beograd – Zagreb – zapisao je Predrag Cemović u Glasniku SIKD “Njegoš” 7. juna 1961. godine.

Po njegovom sjećanju, Đurišić, njegovi komandanti i borci odvedeni su lađom u Jasenovac i o njihovoj likvidaciji ima više verzija. Po jednoj, koja se smatra najtačnijom, cijela grupa je predata, po odobrenju Sekule Drljevića, zloglasnom ustaškom popu Filipoviću. Po toj verziji, Đurišića, Vasića, Ostojića i Baćevića ustaše su zvjerski umorile. Pavla su, po toj priči, živoga zapalili.

O pogibiji Pavla Đurišića ponešto su zabilježili i drugi, oni koji nisu bili u njegovim redovima.

– U travnju (april) 1945. dobio sam naređenje od Džala da likvidiram grupu Crnogoraca – ističe u knjizi “Koncentracioni logor Jasenovac” Ljubo Miloš, jedna od vodećih ličnosti ustaškog pokreta. – Odnosno da organizujem njihovu likvidaciju, to jest da ih dovedem do mjesta likvidacije i predam Pičiliju koji je sa svojom grupom vršio likvidaciju logora. Ja sam ga zamolio da me toga oslobodi jer sam među Crnogorcima poznavao neke studente, te je na mjestu mene taj posao izvršio satnik Prpić… Za ovo vrijeme dok sam boravio u Jasenovcu, po nalogu pukovnika Džala likvidirana je jedna grupa crnogorskih četnika – oficira na čelu sa vojvodom Pavlom Đurišićem“.

O načinu na koji je ubijen Đurišić govori jedan stranac, Herman Nojbaher, specijalni Hitlerov izaslanik za Balkan. On u svom radu “Specijalni zadatak za Balkan” (Beograd, 2004) navodi da je Pavle Đurišić sklopio ugovor s ustaškim trupama Ante Pavelića da bi sa svojim jedinicama mogao da prođe kroz Hrvatsku i Istru, gdje su se već nalazile i druge četničke jedinice, kao i ljotićevci.

-Ustaše, za koje su do posljednjeg trenutka glavni neprijatelji ostali pravoslavni Srbi, nisu ispoštovale dogovor, postavili su mu zasjedu i pobili dio njegovog odreda. Svi četnički oficiri bili su uhvaćeni i pobijeni. Pavle Đurišić bio je, zajedno s nekoliko svojih drugova, spaljen – navodi Nojbaher.