Judin poljubac

Piše: Emilo Labudović

Kad je Juda prodao Hrista, da bi ga označio među učenicima i prikrio svoju izdaju, poljubio ga je na Maslinskoj gori. Ostalo je već istorija, istorija stradanja za vjeru i dostojanstvo, za pravo da se ne bude rob. I traje ta istorija već dva milenijuma i kusur, ali se malo šta suštinski promijenilo od te sramne noći.

I danas caruju izdaja, prodaja, laž, sila bezbožna i stradanje kojim se plaća uspravan hod. Svijet je prepun Juda, Kajafa i Pilata koji, uzdajući se u argumente sile a ne silu argumenata, nameću svijetu svoju matricu življenja i uređenja. Matricu daleku od pravde, morala, časti, dostojanstva… daleku od Boga. Sredstva prinude su se, doduše, promijenila i modernizovala, ali je, u suštini, sve ostalo isto. „Krst nositi nama je suđeno“!

Veliki dio svijeta, a balkanski prostor posebno, ovih dana je u iščekivanju novog vaskrsavanja jedne od najvećih prevara novijeg doba – genocida u Srebrenici. O tome koliko je ta floskula silom nametnuta kao narativ napisano je bezbroj studija. Ali, stara i ofucana krpa ponovo se vadi iz korpe za smeće, pere i pegla da bi još jednom zasjenila svijet i prikrila ono što se i golim okom vidi. Novi atak na već etablirane krivce, čija je krivica utemeljena taman koliko i sve druge istine iz njemačkih, britanskih, francuskih i američkih šnjajderaja novog svjetskog poretka. A zadatak je: baciti Srbiju na koljena, jer se jedino tako može ovladati Balkanom bez ostatka.

Prije samog glasanja u UN osvjedočeni srpski „prijatelji“ iz Evrope i Amerike, kao i par dobroćudnih i naklonjenih komšija, potrčali su da dokažu svoju ostrašćenost i „brigu“ za „nevine žrtve“ srpskog zuluma. Neki su obećali da će glasati, drugi su se javili kao sponzori, a period do konačnog izjašnjavanja moćni koriste da pritisnu i „ubijede“ neposlušne i one koji sumnjaju. I, kako stvari trenutno stoje, „stvar je već završena“! Ono što je, navodno, još neizvjesno jeste stav Crne Gore prema tom dokumentu.

Našavši se u procijepu između „bratskog zagrljaja“ sa Zapada i unutrašnjeg straha od novog političkog talasanja, Vlada Crne Gore je pribjegla nevještom triku stvaranja dimne zavjese u kojoj će se ta nova izdaja, ne Srbije, jer je njoj ionako svejedno, već sebe same, svoje istorije i svoje tradicije, pokriti „dobrom namjerom“. Ili, kako bi to rekli staropodgoričani: „ učini mu, posao mu ne svrši“!

Pokušaj da se sa dva amandmana buduća rezolucija učini Srbiji prihvatljivom i tako spasi obraz pred sopstvenim ogledalom, pravi je primjer nove verzije Judinog poljupca. Jer, samo krajnje naivni mogu da povjeruju da bi baš amandmani Crne Gore mogli da promijene već čvrsto definisan tekst i očiglednu namjeru autora da pitanje genocida u Srebrenici podignu na viši nivo, kao čin čitavog srpskog naroda i Srbije kao države. Čija god da je ideja, a sumnjam da je Spajićeva, zapravo je pilula za smirivanje unutrašnjih prilika, za anesteziju Srba u Crnoj Gori i stabilizaciju Vlade uoči najavljene rekonstrukcije. Da se kaže: učinili smo sve što smo mogli, a sad moramo ono što moramo.

Kakav će biti ishod glasanja crnogorske delegacije uopšte nije teško predvidjeti. Biće to samo još jedan korak na strmoglavu odnosa između Beograda i Podgorice i to nikakve čestitke novom srpskom premijeru i stajanje na vaskršnjoj liturgiji ne mogu niti da pokriju niti da ublaže. Nož u leđa, po ko zna koji put, jedina je formula koja definiše „bratske odnose dvije bratske države“!

Ono što, međutim, zamešatelji ovog zamešateljstva zaboravljaju jeste činjenica da su se Judina izdaja i njegovo raspeće završili Hristovim vaskrsnućem i da ono što se zove višom pravdom na kraju trijumfuje. Dug je, na žalost, uspon na Golgotu, krvav je trnov vijenac, boli koplje u rebrima, klinovi u rukama i nogama, ali ništa kao bratska izdaja. Ali, sve bude i prođe a zauvijek ostaje istina da je Juda skončao na vješalu i da je trideset srebrenjaka suviše mala cijena za milenijumsko prokletstvo.

Uostalom, Gospod to najbolje razumije, jer i njega su izdali njegovi!