Jugoslovenstvo – utopija koja traje

Piše: Batrić Babović

Mnogi intelektualni krugovi skloni su reći da jugoslovenstvo još uvijek traje. Ne iznoseći oprečne stavove o ovoj tezi osim površne konstatacije, apsolutna većina formalnih glasnogovornika čuva benefite i privilegije iz jugoslovenskog perioda. Jugoslovenstvo je uvijek bilo i ostalo samo jedno- svilen gajtan za državne i nacionalne interese srpskog naroda. Baš iz redova tog g više puta davljenog naroda javlja se premisa da je Jugoslavija bila idealna državna tvorevina za najmnogoljudniji narod davne šestorepublikanske zajednice. Svako ima pravo da na pozitivan ili negativan način posmatra postojanje određenih državnih formi i da daje svoje sudove o određenim istorijskim kontekstima i činjenicama. Na kraju svih analiza morali bi da budu u jednom pobjedničkom redu činjenični podaci, a ne slobodne i neadekvatne površne jednoumne procjene.

Temelj jugoslovenstva započeo je kraljevinom. Od 1921 do 1931 godine na par popisa vršene su religijske, a ne etničke popisne reference. Vrijeme je pokazalo da je jugoslovensku naciju bilo nemoguće napraviti. Hrvati i Slovenci su imali svoje vizije i ciljeve, a srpski intelektualni i politički korpus lutao je poput Buridanovog magarca između realpolitičkih težnji i nametanja politika velikih sila. Višemilionske srpske žrtve u Prvom Svjetskom Ratu kao da su zaboravljene i ostavljene na milost i nemilost budućim istoriografijama.

Očevidno da su neupisane u pamćenje svog naroda ušle u utopiju pseudojugoslovenskog zajedništva. Na jednom postu je pisalo da bi minut ćutanja za sve srpske žrtve Velikog Rata iziskivao dvije godine i sto trideset osam dana. Kralj Aleksandar je ubijen 1934 godine, a ranije ubistvo Kraljevine na čijem je čelu bio započeto je pretvaranjima oblasti u banovine, sa kasnijim spajanjem više banovina u jedinstvenu Banovinu Hrvatsku. Potom je došla 1941 godina, sa formiranjem NDH, okupacionih teritorija i razbijanjem velike jugoslovenske zajednice. Nastali su planovi o „tri trećine“, Jasenovac, Jadovno, Pag i sva druga znana i neznana stratišta. Popisi iz ranijih decenija omogućili su da ne postoje precizni brojevi o žrtvama terora. Podijeljeni srpski nacion u više korpusa i ideologija nastavljao je da radi davno započeti posao. Partizani i četnici su postajali međusobni smrtni neprijatelji i političko sredstvo za ostvarivanja savezničkih i neprijateljskih ciljeva. U pravoslavnom korpusu umirale su ideje i vizije Slobodana Jovanovića, dok su u kroatofilijskoj svijesti uzrastali ideološki obrisi Ante Starčevića i Mileta Budaka. Taj poduhvat se nastavio na kraju Drugog Svjetskog Rata i velike „partizanske pobjede“.

Crna Gora i Srbija u Hrvatskoj i Sloveniji su dobili najbrojnija stratišta i grobnice, u kojima nikad nisu popisana imena postradalih, a Zidani Most i Goli Otok bili su nastavak akcionih planova osovine NDH-KPJ. Zapadne sile i operativa visokih bezbednosnih krugova otvorili su „ pacovske kanale“ za nesmetan odlazak onih koji su puno znali. Na jednom istinoljubivom natpisu piše da su Srbi svijetu dali Teslu, Pupina, Milankovića i Milevu Marić, dok su Amerikanci i Njemci svijetu podarili komunizam, Osmi Mart i Prvi Maj. Srbi i tada i danas slave komunizam i Prvi Maj, dok jedan naš saveznik i „ neprijatelj“ slave naša slavna imena svjetske nauke.

Pamet kod srpskog naroda obično je interpunkcijska zagonetka za pogled sa Zapada. Iz srpskog nacionalnog bića rodila su se brojna druga sa jezikom kao znakom raspoznavanja, ali pod drugim imenom i pokušajem nesrpskog značenja, dok je jednom dijelu nacionalnog prostora i etosa oteta Crkva i preimenovana za vrijeme vladavine titoizma u nacionalnu crkvu.

„ Nemoguće misije“ revizionizama u SFRJ, postajali su probni balon za buduće operacije i ideološka izvođenja od nadnacionalnih značaja. Ustaštvo u Hrvatskoj doživjelo je tihu asimilaciju u Titovu utopiju o čemu govore raniji Pavelićev odlazak iz novonastale države i kasniji Draganovićev dolazak u Jugoslaviju po mjeri“ dva sistema“, kroz duh potpisanog dokumenta između komunista i ustaša davne 1935.godine. Dok Hrvatska danas slavi heroje Domovinskog Rata, brani dubrovačku književnost od „srpske hegemonije“, sprovodi planove i programe EU i gubi stanovništvo odlivanjem pameti i visokog obrazovanja ka Evropi , njena veličina danas podsjeća na Beograd i po u odnosu na broj stanovnika i demografske stope rasta. Na SFRJ današnji hrvatski pogled daje serijal o službama jugoslovenske bezbjednosti koji je HRT jako dobro stilizovao i pripremio za javno mnenje. Hrvoje Klasić je u vrijeme današnje duple srpske istoriografije, medijski obznanio serijal“ NDH „u 12 epizoda, koji bi podijeljenim srpskim brojačima žrtava na teritoriji NDH mogao biti od velike koristi.

Gorki plodovi titoizma traju od Vardara pa do Triglava. Kraljevina SHS kao utopija poslužila je kao temelj svepravoslavnoj brozomori da realizuje drezdenske zamisli. Goli Otok i Zidani Most postali su javni pomenici stradanja poslije ratova devedesetih godina. Danas kada se uči neka nova istorija, nastaju novi nacioni i jezici i poredak svijeta mijenja iz trena u tren, prosječan pripadnik srpskog nacionalnog korpusa plače za velikom Jugoslavijom i slavi Josipa Broza Tita.

Od njegovog nasleđa SFRJ ostale su mračne tajne podzemlja, nereformisane bezbednosne službe i korporativni kriminal. Etnički i vjerski šavovi odavno ne idu u prilog realnog jugoslovenstva.

Jedino mozgovi Srba sanjaju Jugoslaviju i govore kako je pod KPJ bilo jako dobro. Ozbiljna psihijatrija mora da krene u ovu utopijsku antiofanzivu, ne zbog nas koji ulazimo u zrele životne godine, nego zbog onih koji su nam povjereni na staranje. Dok naši naslednici uče nove jezike i nastavne programe, latentno se pridodaje titoizam kao ideal života i vrednosnog sistema.

Duboko smo u blatu globalizma i nacionalnog samorastakanja da bi nam priča o Jugoslaviji bila ogledalo boljeg života i izglednije sudbine. Polako ali sigurno , ostvaruje se misao Fjodora Dostojevskog da će pametni morati da kriju mišljenje kako se imbecili ne bi vrijeđali.

A jesmo li svi pomalo natpis genijalnog Rusa već se pokazalo.