Junakovići

Piše: Emilo Labudović

Crna Gora je umrla, a kad će sahrana još ne znamo!!!

Da je živ Živko Nikolić, danas bi snimao parodiju na ono što je nekad bila Crna Gora. Crna Gora Marka Miljanova koja je tačno znala da razluči šta je čojstvo a šta je junaštvo. Crna Gora koja se, u anticiviliacijskoj i neistorijskoj utrci da utopi sebe u neke, nikad precizno definisane, „zapadne vrijednosti“, odrekla svojih, onog moralnog kreda na kojem je bila sazdana i na kojem je opstajala i u najmutnijim vremenima kroz koja je prolazila. Odrekla se i zalutala kao ždral u magli.

Neki „heroji novoga doba“ nasrnuli su juče, bezočno, drsko, javno i prijeteći, nasred ulice – na ženu. I ne samo na nju kao individuu, nego posredno i na njenu porodicu i na sav njen lični i profesionalni integritet. Dični Crnogorci, potomci onih sa Vučjeg Dola, Glasinca, Fundine, Bojne njive… digli su, kukavički, „junačku ruku“ na ženu. I to samo zato što je tu ženu još uvijek živa udbovska mašinerija bivšeg režima, zajedno sa medijskim i NVO plaćenicima i  izvršiocima, razapela na krst i proglasila „državnim neprijateljem No1″.

Nasilje nad slabijima, ženama naročito, postalo je tamna strana Mjeseca crnogorske stvarnosti. Ukorijenilo se u vrtićima, školama, porodicama, i, nerijetko, za posledicu ima tragičan kraj. Ali, sva ta nasilja u pozadini, kao motiv, stvaran ili umišljen, imaju nekakav lični odnos. Jučerašnje nasrtanje motivisano je isključivo ličnim doživljajem političke opredijeljenosti napadnute.

Biti politički neistomišljenik u Crnoj Gori je jednako opasno kao biti u sporu oko međe, oko puta, oko izvora. Korak do kolca po glavi, noža i metka krvnika. A još pogotovo kad na „žrtvu“, sinhronizovano, organizovano i koordinisano, upru prstom mediji, NVO, šaptačke Fejsbuk grupe podbadane najmračnijim službama u katakombama nikad nereformisane ANB.  Tako označena, žrtva je meta na vjetrometini, na koju i zec može da digne onu stvar, na koju je otvorena sezona lova svim raspoloživim sredstvima, od najnižih uvreda pa sve do batina. A napadnuta je označena žigom vodećeg dindušmanina Crne Gore i njenog proevropskog puta. Jer, napadnuta je Srpkinja koja tu svoju pripadnost nikad nije skrivala.

Sasvim je sporedno što je napadnuta žena bivša ministarka, Vesna Bratić. Mogla je biti i neka druga, samo pod uslovom da je Srpkinja i da se nije libila da u svom ministrovanju primijeni zakonom joj data ovlašćenja. Ista ona po kojima su njeni prethodici, od čuvenog multiministra Miga Stijepovića pa sve do onog Šehovića, izabrali a ona posmjenjivala bulumentu direktora škola čija je najveća i najprepoznatljivija „vrijednost“ bila to šti ih je „teren prepoznao“! A „teren“ je prepoznavao uglavnom one koji su u svemu prepoznavali Crnu Goru po mjeri DPS. I to, izgleda, Vesna koja je očigledno ispod frekvencija radara koji osmatra „teren“, mora da plati, što novcem a što psovkama i batinama. Jer, Crna Gora, ona čojska i sojska, je umrla, a živi samo ona koju su profilisali Milo, Miraš i pripadajuća im podguzija.

Nije cilj ovih redova bilo kakva odbrana Vesne Bratić. Ona je žena sa mudima i dovoljno muško da se odupre i izbori sa tobož muškarcima kojima više priliče raše, ako još ima onih koji znaju šta je to. Ovi redovi su pokušaj da se od fizičkog nasrtanja odbrani žena, stub nosilac tradicionalne crnogorske familije, bez obzira koje je vjere i profesije. Da se odbrani od sramote lažnih, „krokodilskih suza“ recimo one Daliborke iz CGO, koja nije propustila ni jednu priliku da se na Vesnu baci baljegom. Od licemjerstva jednog broja medija Daliborkine programske profilacije, koji danas lamentiraju nad Vesnom, a mjesecima  im je bila udarna vijest i ilustracija kancerogene srpske invazije koja odasvud nasrće na Crnu Goru. Od kamuflirane brige ministarke obrazovanja za Vesnina ljudska prava (čekam još samo onu „snajku“ Gorjanc – Prelević, vajnu zaštitnicu tih prava, da se oglasi). Jer, Vesna i njoj slične žrtve Milove, Rankove, a evo izgleda i Milojkove i Jakovljeve, Crne Gore nijesu siročad i nijesu sami. I ne bi valjalo da se u to jučerašnji „junakovići“ lično uvjere, jer od kako je svijeta i vijeka batina ima dva kraja!!!
I mada je ona Crna Gora, Markova i Njegoševa, po kojoj su nas nekad u svijetu prepoznavali, slavili i u pjesme stavljali, odavno umrla (čeka se samo da ta depeša stigne do ovih koji je danas, u maniru Domanovićevog vođe, vode), sve dok je Vesne i njoj sličnih – ima nade.