Kad će „Veliki brat“ da počne da nam zaviruje u kuće, čisto da „provjeri“ kako se mi to ponašamo kad svira „naša himna“
1 min read
Piše: Prof. Ivanka Antović
Nikada se tokom tridesetogodišnje vladavine DPS-a i satelita nijesam osjećala poraženom. Jesam mnoge izbora oplakala, ali se nikada nijesam osjećala poraženom. A zašto? Zato što sam bila na drugoj strani. Sve (ili dobar dio toga) što se nakon navodne „pobjede“ 30. avgusta 2020. dešavalo (i što se danas dešava) učinilo je da se osjećam poraženom. Poraženom – jer sam i ja doprinijela da do ove i ovakve „slobode“ dođe. Što bi se reklo, poraz treba priznati, pa i onda kada vas poraze mediokriteti i/ili poltroni.
Ova „sloboda“ podobrano guši… I nameće nam da mrzimo ono što smo tokom cijele naše istorije voljeli, a da MORAMO da volimo ono što nam se ne sviđa. „Sloboda“ koja utjeruje ljubav… Originalni „izum“ koga se ni DPS nije „dosjetio“. I sad se mi, što nam nije bila potrebna smjena vlasti da budemo slobodni, pitamo ko je ovdje u zabludi apropo slobode…
Toliko smo „oslobođeni“ nakon „pobjede“, da čovjeku tačno dođe da nikud ne mrda, da ne bi slučajno pomjerio nogu, ruku, glavu, ili (ne daj Bože) pogledao tako da to neko (naš „veliki brat“) ne „uzme na zub“.
Nego, kad će naš „veliki brat“ da počne da nam zaviruje u kuće (?), čisto da „provjeri“ kako se mi to ponašamo kad svira „naša himna“, ili kad na ekranu prikažu „našu zastavu“ ili „naš grb“… Bio bi red, kad smo se već ovako „oslobodili“ u avgustu 2020, a nakon tzv. litijskog pokreta…
A ja bih sad podsjetila sve „zaboravne“, da je upravo napadnuti gradonačelnik Nikšića, u periodu od 26. decembra 2019. pa do početka litija, predvodio protestne šetnje nakon molebana. Ma, „da“, to je ništa šta su sve „uradili“ u tom smislu oni „zaslužni“ što su gledali kroz zavjese, a onda „iskočili“ kao „dokazani opozicionari DPS-u“…
Dakle, stajati mirno, ne mrdati i gledati u jednu tačku, ali ko zna, možda ni to ne bi garantovalo dopadanje „velikom bratu“. Jer od dopadanja „velikom bratu“ kod nas sve zavisi. I da, umjesto onoga „život piše romane“, kod nas život piše drame apsurda… Posebno posljednjih godina.
Stoga se, na kraju, neću pozvati ni na tzv. litijski pokret ni na Crkvu, već ću se pozvati samo na Boga i reći: Bože, pravde! I stvarne slobode!
Da, gospođe, bio je na čelu litija, ali je zasjeo gdje je trebalo. Bili su mnogi na litijama, ne zbog vjere i Boga, nego zbog fotelja, zato više litija neće biti onakvih, jer je krivo onim poštenim koji su bili iz ubjeđenja kad su shvatili da je više bilo onih iz interesa. To se pokazalo skoro u nekim gradovima – na litije su izašli samo oni iz političkih partija kojima je to trebalo. Zašto je stajao mirno, kao dijete u vrtiću, ispred mrske zastave i kao dijete slušao mrsku himnu. Ja ne priznajem ni zastavu ni himnu i nikada ne idem tamo. Pišite o tom potezu. A što se tiče Orvela, ništa on nije novo napisao, prelistajte literaturu prije, a bio je i policajac. Narod treba da ustane kao što je ustao kad je trebalo, bez partija i političara i da traži izmjenu zastave i himne, vraćanje crnogorske trobojke sa crnogorskim grbom i himne ,,Onamo, namo“ sa istom veličanstvenom melodijom i izmijenjenim tekstom, prilagodljivim Crnoj Gori.
Ubijedili nas nijesu ali nam dojadili jesu. Mogu kao kod Orvela postavit i telekran ali ću je puštat svaki dan i slušat sjedeći i držeći se za „uvo“. U inat onoj prekookeanskoj vještici