Kad ja tamo, a ono šalter

Piše: Ivan Lukovac

Moje poimanje države kao mitskog bića prostire se do šaltera. Šaltera kao takvog. Ne pravim pitanje kakav je šalter, da li je po srijedi onaj u banci, elektrodistribuciji, bolnici, pošti, opštini. Svi su oni za mene mjesta na kojim se obeznanim do obamrlosti, a koji mi pomažu da se utvrdim u svojoj beznačajnosti. To su punktovi, tačke na kojim se ja nišči i duhom osiroteli susrećem sa Državom. Tu se, na mogu veliku žalost svršava moj intimni odnos s Njom. Jer ima izvjesne perverzne potrebe da sve to potraje, a koju ispovijedam ovom prigodom U tom smislu mi se i život može podijeliti na onaj do šaltera i onaj nakon njega.

Šalteri su obično podešeni tako da onaj ko im pristupa mora da se sagne, bezmalo klekne kako bi ostvario kontakt sa onim unutra. Onaj unutra je Država. Iako, obično sjedi, službenik tj. Država, pomalo razbaškareno uvijek je na većoj nadmorskoj visini od ovog koji, kako rekoh, klečeći aplicira.

Neko je davno rekao da je šalter Hirošima ljudskog dostojanstva. Složivši se sa tom formulacijom, da bih je malo podupro dodajem joj i Nagasaki. Ako se tome pribroji i poslovična ozlojeđenost, neuroza šalterskih službenika, poslednje karike, u lancu ishrane naše administracije – eto krokija za sliku stradanja onog koji pristupa k Njemu.
Ali, dobro.

Krenem danas u MUP, u gradu u kom sam odrastao, u kom već petu godinu opet živim. Kad ja tamo a ono Šalter!!

Mila moja Hirošimica & Nagasaki. Prijava promjene prebivališta, boravka, šta god. A kad sam već tu, pošto mi je lična karta pri isteku, odlučim i da obavim i formalnosti oko izdavanja nove. Fotografisanje, popunjavanje uplatnice i sl. Uzimanje otisaka dva kažiprsta, svojeručni potpis. Slučajan susret sa dragom i divnom školskom drugaricom iz srednje škole. I sve je ličilo na bajkovitu formalnost. Sve je teklo kao po loju dok su se stvari podrazumijevale. Dok su se odvijale po udešenoj proceduri koju je neko pametan osmislio. Za moje dobro, za dobro svih nas. Pritisnut nekim pobočnim obavezama, gotovo radostan sam odstupio od Hirošimice i uputio se kući. A odluka da bez ostatka zavolim Šalter tj. Državu je naglo počela da me obuzima. Priznajem nijesam joj se mnogo odupirao.

I sve je teklo kao po loju, kao refren naglašavam.

Došao sam kući, servisirao malodobne potomke s provijantom i savjetima, skuvao kafu i uzeo papire koje su mi dali na Šalteru. I tu otpočinje moje bekstvo od sreće kako bi čika From rekao. Obuzima me prokleti crv sumnje. A on počinje da me nagriza u pravcu ortografije. Kojim će pismom biti štampana moja nova osobna iskaznica? Na Šalteru su propustili da me pitaju da li imam želju u tom smislu. A ja se sam nijesam dosjetio.

Pravih se reči uvek kasno setim, kaže skopski maestro. I u tom času me kao maljem po glavi omlatilo saznanje da će to biti sveprisutna, sveprožimajuća i nadasve podrazumijevajuća LATINICA. Pozovem grozničavo svoju školsku drugaricu, kažem joj da me nijesu pitali za pismo, da imam ustavno pravo, i da ako može, ako stvari svojim podrazumijevajućim tokom nijesu otišle predaleko, interveniše kod postupajućeg šalterskog službenika i kaže da hoću da mi lični dokument bude na ćirilici. Jer to je moje pismo, jer je volim, jerbo na nju imam pravo. Jer su i ona prethodna lična karta, koju su iz nekog razloga skenirali, bila ćirilična. Znam da sam svojoj školskoj napravio neprijatnosti, jer je išla od šaltera do šaltera, objašnjavala.

Ali avaj!!!

Zove me i kaže da moram hitno doći, dok stvari još nijesu otišle nepovratno daleko, da lično moram pristupiti popuniti zahtjev i td. Tako konzumiranje mojih građanskih, ustavom zagarantovanih, prava, postaje šipčenje na kraj grada, e da bih zaustavio neumitni točak podrazumijevanja.

Opet pritegnem opanke i, bez magarca, kroz sunčan novembarski dan, odšipčim u osvajanje svojih prava.

Kad ja tamo, a ono pauza!

Jer na svašta su spremni ljudi koji hoće da ometu naš sastanak. A vrijeme curi. Točak podrazumijevanja u smislu pisma udaljava se bolno od mog domašaja. Heraklitova voda u mojoj nikad istoj rijeci protiče. Na šalteru ispred mene bakica sa štapom, kao da je pred njom sve vrijeme ovog svijeta, pomaže joj nesebično.

I konačno na kraju svih krajeva, bez nade, ali sa nagomilanim bijesom pristupam po drugi put u jednom danu mojoj Hirošimici, Giljotini mog dostojanstva i građanskih prava. Ispričam ukratko, da sam tu nedavno bio, kažem šta me tačno tišti, zbog čega se usuđujem da traćim njihovo dragocjeno vrijeme. Pozovem se na peti amandman, na školsku drugaricu koja je njihova koleginica, koja se načelno raspitivala za moja prava, pozovem se i sam na njih. Kad mi posle dužeg zujanja štampača, službenica moje Hirošimice poturi na potpis sledeći formular.

E u tom času mi je čežnja, potraga za ostvarivanjem prava iskijala na nos. Cijena koju sam morao da platim mi se učinila prevelika. Vidim u zaglavlju piše zahtjev za promjenu ličnog imena!?! I nestade mi bijela svijeta.

Da se pred Hirošimicom ne bih sručio i otišao vas u tirinte, pridržao sam se za pult. I ta me spasonosna okolnost održala iznad vode. Po ko zna koji put se manifestovala moja žilavost. I kad ja dignem ruke od sebe neka me tajanstvena sila vuče na gore. Jednim okom gledam na zaglavlje koje me u donji svijet zove, a drugim u službenicu koja kroz golemu dioptriju zuri u mene. I ne skriva čuđenje. A mene pred očima izranjaju dva događaja koja su ovom nalik. Kad sam se naime, dva puta ženio, glasno sam upitan da li ću zadržati svoje prezime, svom postojećem dodati ženino, ili samo uzeti njeno. Bio sam doduše, mlađi, čvršći i otporniji i uspio sam odbraniti tj. zadržati svoje prezime. A nije mi bilo nimalo lako. Bio sam pod baražnom vatrom, pritiscima dva glasovita prezimena Nikolić i Kostić (oba iz Župe nikšićke). Uz pomoć rođaka, prevashodno tu mislim na tatu uspio sam da se oduprem. Ali danas sam ostao sam bez bratske, bratstveničke logistike. Sinji pred Šalterom kukavac. Tako usamljen i malobrojan bio sam gotov na predaju. Moja Mažino linija odbrane i poslednjih dana se povijala pred zahtevom koji je valjalo potpisati. Htio sam, ispovijedam da pristanem na sve, na promjenu pola, vjere, nacije, da briznem u plač i zatražim kroz suze pokajnice oproštaj od šalterske službenice. Drhtavom rukom, usporeno uzeo sam olovku, želeći da mukama učinim kraj kad se desilo Čudo. Kroz usta dotad hladne i profesionalne šalterske službenice progovorio je sam gospod Bog. Potpišite ovdje, slobodno ne znači to ništa. To je samo procedura, put, koji morate proći k ostvarenju vašeg cilja. Sve će biti isto. Znači li to da ću i dalje moći da se odazivam na ime koje nosim više od pola stoljeća, i na koje sam se svikao, čuo sam sebe kako pitam. Da, otresito je rekla moja Dobrotvorka. A prezime ako uspijem održati doći će mi kao čist bonus pomislio sam sad već naraslog apetita. Uz njen blagoslov uspio sam da na potpisu imenu dodam i prezime. U tom neizrecivom času svakim dijelom mog, dotad nezahvalnog bića razlila, se plima zahvalnosti. I ushićenja dotad nepoznatog mom žiću. Arijadnina nit koju mi je, ničim zasluženo dodala moja Spasiteljka pomogla mi je da se kroz lavirinte traženja ljudskih prava dočepam obale. Da mi je kojim slučajem tražila bubreg ne bih joj mogao reći neću ili ne dam! Bio bih ništa čoek da to i pomislim, kunem se.

Sve se završilo kako treba zahvaljujući Njoj, njenom beskrajnom milosrđu. I njen sam dužnik dok god budem živ. Sa formularima sam došao kući, popio kafu sa sredine priče, ladnu kao zmija, probajući da dođem sebi. Osjećaj zahvalnosti je svakim gutljajem samo rastao.

I na kraju, ne mogu u ispovijesti da prećutim jednu stvar koja me zbunila. A ne bih da narušim sakralnost čitavog događaja. Pitala me službenica koju od dvije ćirilice želim da izaberem. U ponudi je bila crnogorska i srpska. Koja je razlika između te dvije, pitao sam kočoperno. To je bilo na početku našeg razgovora dok smo u načelu polemisali, prije nego mi je skinula breme s duše. I ja sam u nastupu nacionalne samoljubivosti izabrao srpsku. Još sam, kao uzgred, dodao da sam profesor srpskog jezika u jugoslovenske književnosti. Sad, sa ove distance uviđam kolika je njena milost bila, da me posle tako tvrdog stava ipak prigrli i zaštiti. Kad bih mogao vratiti vrijeme unazad izabrao bih crnogorsku ćirilicu, šta god to značilo. Kao znak zahvalnosti. Ali, prokleti mehanizam je već svoje oposlio. I nema nazad.

P. S. Dok ovo zapisujem, tačnije ispovijedam, naglašavam da čitavoj stvari nijesam pristupio brzopleto. Pustio sam da prođu sati, ne bih li se malo alavertio. Ali osjećaj sreće i zahvalnosti je i dalje bio tu. Jasniji, jači, ljepši nego kad se sve desilo. Toliko jak da sam ga s Nekim morao podijeliti.