Kad ništa ne ostane nepojedeno

Piše: Ivan Lukovac

Državotvorna braćo i sestre, drugovi i drugarice, mnogo je razloga zbog kojih ste izgubili izbore prošle nedjelje, a na današnji dan. Mogle bi se napisati studije, knjige o tome. Znam da će to neko kad tad uraditi.

Prvo država je bila samo vaša.

Napravili ste od nje božanstvo, zakletvu, fetiš, razlog postojanja, nepojmljivo, ali vrlo ubojito sredstvo za manipulaciju. Ta  vaša ideja, osjećaj je meandrirao, metastazirao je u jedno endemsko ispoljavanje patriotizma. Patriotizma sa ili bez navodnika, potpuno je svejedno u vašem slučaju. Država je bila plijen, trofej, mitska imenica, nešto što izmiče racionalizaciji, ali u isto vrijeme nešto što može da se gricka, guli, čopli  i u čije ime i za čiji račun ste punili, ne svi doduše, svoje nezasite drobove.

Češkajući se, gladeći se, tačnije, po punim stomacima, samozadovoljno ste, između podrigivanja, kao refren, preciznom dinamikom uzvikivali:

E viva

ili soft varijantu

Da e vječna.

Kako je tibica bivala punija, kako su vam se gabariti širili, nezajažljivi apetiti su rasli, glas kojim ste pjevali refren bio je sve prozukliji, hrapaviji. Poslednjih godina ste i refren otaljavali, kao preko one stvari, ne vodeći računa da među pučanstvom ima i onih koji imaju uši.

O istančanom sluhu koji prepoznaje najmanji falš ćemo drugi put.

Kad uhvatimo vazduha.

Upali ste, mili moji, u zamku da vam je svejedno, kako god se ponašali, koliko god krali, lagali, manipulisali, koliko god glasno podrigivali, da vam se ništa ne može desiti, što bi okončalo vašu uzvišenu blaženu egzistenciju.

Kad dođe vrijeme izbora, jedine radnje koju ste doveli do perfekcije, sistemom bugarskih vozova, luksemburških autobusa, prekookeanskih letova aeroplanom, i posebno, posebno domaćoj radinosti o kojoj će se pisati studije i studije,  uvijek ste uspijevali da namaknete potreban broj glasova. Za neke radnje koje ste uobičavali prije i tokom izbora u literaturi još nijesu smišljeni pojmovi, termini..

Stići će vas definicija a posteriori, ne brinite.

Na moru je od svašta majstora.

Džoni je davno zavapio.. „i kako je do neprepoznatljivosti dovedena suština prevare“..

Vi ste dugo  više nego solidno egzistirali u „problemu“ koji bi se mogao objasniti ovako : da li je moguće da postoji toliki, ali uvijek toliki broj ljudi koji uporno do besvijesti, do paroksizma glasaju DPS i pripadajući mu političke tvrtke?!!

Svejedno, što ste na razne načine namicali glasove, krađom, pritiscima, uvozom glasača, ipak, ipak postojao je jedan značajan dio vaših glasača koji vam je „i najkrupnije laži vjerovao“.

A njih nije bilo malo. Oni su se dobrovoljno dali izmanipulisati, prihvatili su najnetalentovaniji, najbljutaviji, najgnjecaviji izgovor u istoriji mamaca, varalica, mušica. A to da je država u pitanju. Koliko sam, naoko čestitih građana ovih godina sreo koji su na pitanje zašto glasaju vlast odgovarali jednom riječju – zbog države!!!

I tu bi, na pomen te mitske riječi, a valja je napisati velikim slovom Država zapadali u stanje obamrlosti, gdje svaka racionalna argumentacija, razgovor umire.

Uzaludnije nego „dozivati pticu zauvek sletelu“ bilo je bilo šta smisleno reći. To da im državu pojedoše, da od nje ne ostade ni kamen na kamenu, da je oglodana do kosti, da je moralno, ekonomski urnisaše pokatkad bi, sporadično i doprlo do negog njih. I uvijek kao poslednji uzdah, kao arhetipski vapaj uslijedilo bi:

Dobro to..

Ali ovi drugi hoće da nam je otmu!!!

Šta da vam otmu?

Kako?

Da li ste čitali Platona?

Znate li vi šta je uopšte država?!!

Šta tačno znači ta imenica?

Može li to da se jede?

Može, može, da se konzumira, tj pojede.

Jestiva je to „tvar“, ali samo za odabrane.

I u tom jeste suština.

Koju vi nikako da dokučite. A nije pretjerano komplikovano, mili moji.

Između podrigivanja, da bi vjerne glasače održali u borbenoj gotovosti, valjalo je uredno podvriskivati „da e vječna“.

I održavali su ih maksimalno budnim. I ta mantra je funkcionisala. Taj  čudesni algoritam. Mislili ste, a i ja nerijetko, da tako može do u beskraj.

Jer je bilo podešeno kao perpetum mobile.

Ali negdje je počelo da duši. Nenadano. U sred bajke.

Šta se desilo, za ime Boga, pitaju se danas budni čuvari  Države po dubini?

Kako?

Kako ostadosmo praznih šaka?

A nikad nije bila u našim šakama, nego smo je delegirali u sigurnije.

Ali u srcu, u duši, u limfi jeste.

Kako nam ukradoše ono najdragocenije, ono jedino zbog čega valja živjeti?

Kako smo izgubili tu šahovsku partiju, a vukli smo najbolje poteze?!! Svako malo, kao očenaš, još češće, smo zazivali njeno ljupko i presveto ime, radili sve što se od nas tražilo, očekivalo i… kako sad ovo? Kako, za ime svijeta?

A krvnici jaki i opaki…

Beograd, Pančevo, Moskva, Mali mokri lug, popovi, Brnabićka, ala i vrana digla se na našu svetu zemlju.

Da je raznesu, odnesu, obestrve, jednom riječju da nam je nema.

A kad nam je ne bude, kad nam je evakuišu neka ni nas ne bude.

Trideset godina je DPS vladao na ideji, na platformi, na retorici koja je prilagođena uzrastu njihovog prosječnog glasača. Nema tu mnogo varijacija, nijansiranja, filozofije. Još ako je tačno ono istraživanje o prosečnom koeficijentu inteligencije IQ, crnogorskog glasača, a (možda se on odnosi samo na DPS fanove) , eto, možda smo na putu odgovora kako tj zašto neko glasa DPS.

Ovo se, naravno, ne odnosi na sve  njihove glasače.

Heterogeno je to društvance.

Ali, ovi što nijesu imali nikakve koristi, osim duševne, ova publika koja zaokružuje, skandira, ide na kontralitije, kontramitinge, učestvuje u „spontanim“ proslavama su mi fenomenolški najzanimljiviji. Hoću da vjerujem da IQ 86 nije do kraja tačan odgovor. Ima tu još nečeg što ih čini izuzetnim, da parafraziram slavnu pjesmu Miroslava Ilića.

Ovi što će danas, čista srca, doduše dobro organizovani, brižljivo dopremljeni opskrbljeni navijačkim rekvizitima, mašući rankovim tj Državnim zastavama uzvikivati „ne damo državu“ su tema ovog skromnog slova.

Da li će se ijedan među njima osjetiti prevarenim, ostavljenim na cjedilu od strane onih koji su ih tu dopremili, a čija imena uzvikuju i čiju imovinu brane, da li će na tren posumnjati?!!

Hajde da vidimo.

Nagledao sam se mnogih čuda, pa da ne isključim ni ovo..

Entuzijazam nije sporan na putu do Podgorice. Treba se vratiti, obično uza stranu, u zavičaj, u mjesto boravka, žića.

Ili kako to izborni zakon veli  – u mjesto prebivališta.

A u povratku, po definiciji počinju pitanja, preispitivanja, dileme.. I nema tog IQ, a ovaj je doista nezaobilazna činjenica,pred kojom „ljudsko zapire poznanje“, ali unatoč tome, ne može do kraja spriječiti crv sumnje koji je počeo da gricka…

Tako se, naime, počinje.

I neće proći mnogo vremena da taj crv dođe do tačke, do bilansa koji su postigli vaši ljubljeni izabranici, vaši idoli, vaši državotvorni državobranitelji  koji su, kako rekoh, a kako samo još vi ne vidite „izeli“ vašu „zakletvu“ vašu parolu, poklič, uzdah, vaš slogan.

Ne damo državu skandirate, uzvikujete, po nevaktu, s ogromnim zakašnjenjem.

Već ste je dali, ali pogrešnima.

Možda bi vam je vratili, ali kako? Lavovski dio koji ste im povjerili na čuvanje već su metabolirali. Prošao je kroz njihov probavni trakt i  više nije jestiv. Čak ni njima. A pojeli su mnogo toga..

Vi ste im bili tihi, nežni, pouzdani saučesnici.

I pomalo, dok je bilo,  i vi grickali

I umalo da ne zaboravim

Neka vam je srećan i blagosloven današnji skup, mili moji!!

A i povratak u prebivališta.

Polakote

Uz brdo, prvom, na vr’ gasa.

S anđelima.

Izvor: Fejsbuk profil Ivana Lukovaca

Pročitajte JOŠ:

Advokat Kavarić apelovao građanima da ostanu kućama: Večeras se ne brani Crna Gora, DPS vas poziva da im izjavite saučešće