Kad Srbin prihvati Reprezenaciju BiH kao svoju, utrijeće sebi put ka nestanku

Piše: Peđa Kovačević

Specifičnost posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini leži u tome što je taj rat završio bez pobjednika i poraženih. Ili bolje rečeno – nezavisna Bosna i Hercegovina je pobjeda onih koji sebe danas zovu Bošnjacima, Republika Srpska je pobjeda srpskog naroda, a kantoni u FBiH su pobjeda hrvatskog naroda. Još bolje rečeno – Republika Srpska je poraz najbrojnijih, nezavisna Bosna i Hercegovina je to isto srpskom narodu, a nepostojanje hrvatskog entiteta je poraz hrvatske politike u BiH. Bosna i Hercegovina je, dakle, kompromis triju strana.

Država koja je u balkanskim prilikama nastala kompromisom, a ne željom ogromnog dijela njenog stanovništva, uvijek će biti predmet brojnih sporova.

Muslimani našeg jezika BiH smatraju svojom domovinom, kunu se u istu i ona je njima „jedna i jedina”. Istovremeno, ne(svjesno) gaje prezir prema 75 odsto teritorije BiH na kojoj nisu većina. Gaje prezir prema Srpskoj i teritoriji gdje se vihore hrvatske narodne zastave. Udaraju na Ustav BiH. Je li to ljubav prema domovini ili paradoks?

Ogromna većina Srba pravoslavne tradicije domovinom smatra, vukovski, sve teritorije gdje se govori ovaj jezik i gdje žive Srbi. Dakle, riječ „domovina” ili „otadžbina” kod Srba pravoslavne tradicije se ne vezuje za istorijski labilne državne granice na Balkanu, već za teritoriju na kojoj živi srpski narod i na kojoj se govori srpski jezik. Srbi nisu željeli nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, te vođeni činjenicom da je ona kompromis, od nje uzimaju samo ono što moraju ili ono što im treba. Naravno, to što uzimaju ne dobijaju na poklon, već je uzeto plaćeno poreskim obavezama stanovništva srpske nacionalne svijesti.

Srbija je svojim ustavom zemlja srpskog naroda, te je tom, kao i istorijskim činjenicama, matica svim Srbima.

Rijetki su slučajevi da ćete naići na Srbina u BiH koji navija za Reprezentaciju BiH u fudbalu, recimo. Rijetki su slučajevi da ćete naići na Srbina u BiH koji će srcem navijati za predstavnike BiH u bilo kom sportu, na muzičkim ili filmskim takmičenjima. Rijetki su slučajevi da ćete naići na Srbina u Bosni i Hercegovini koji će u bilo čemu stati iza nje. Zašto? Jer je nezavisna Bosna i Hercegovina, kao što već napisah, pobjeda onih koji sebe zovu Bošnjacima.

Običan muslimanski svijet na internetu, ali i prvaci iz tog korpusa, na ovu činjenicu bacaju već čuvenu oštricu: „Teško onome ko zaspi i budi se u državi koju ne voli”, zaboravljajući da su oni ti koji gaje prezir prema najvišem pravnom aktu svoje države i prema 75 odsto teritorije te države. Iz Republike Srpske će stići odgovor: „Kako li je biti u koži onoga koji se budi, radi i obitava u republici koju mrzi?”

Uticajni prvaci kod muslimanskog življa uvjeravaju Srbe pravoslavne tradicije da je nužno i normalno biti uz BiH po svakom pitanju. Ne prejudiciram, ali se moram zapitati, da li bi oni svim srcem bili uz Srpsku u slučaju da ona jednog dana postane nezavisna država?! Naravno da bi to bio mali broj muslimana koji gaje srpski nacionalni osjećaj. U većini, na stadionima bismo gledali transparente slične onom iz Novog Pazara, na kojem je pisalo: „Srce, bubreg, pluća, živela žuta kuća”. Na taj način Novopazarci pokazuju odanost Srbiji, državi u kojoj žive. Ali to nikoga nije začudilo, niti je neko očekivao da će na tribine stadiona izaći sa zastavama Republike Srbije i pjevati srpske patriotske pjesme. Sporni su, dakle, samo ravnodušnost ili prezir Srba prema BiH kao nezavisnoj državi.

Koji bi Srbin iz BiH izašao na tribine i navijao za BiH uz pjesmu tipa „J..o majku, …. oca, došo četnik sa Sokoca”? Koji bi Srbin izašao na tribine i navijao protiv Srbije, zemlje koja mu svojim ustavom daje ista prava kao i bilo kom drugom građaninu rođenom u Srbiji? Koji bi Srbin navijao za poraz svog naroda? Taj se Srbom ili više ne zove ili je na putu da promijeni svoje vjekovno ime, svoj identitet i nacionalnu svijest, te sa tim i pogled na Srbiju i sve što se srpskim imenom zove.

Priželjkujući nezavisnost, Hrvatska i Bosna i Hercegovina su obećavale ravnopravnost svim Srbima, te garantovale da nezavisnost neće donijeti promjenu svijesti kod srpskog pravoslavnog stanovništva, niti da će u tom smislu biti bilo kakvih pritisaka.

Nakon svega, Hrvatskoj fali preko 500.000 Srba, a Bosni i Hercegovini između 200.000 i 400.000 pomenutih.

Ali, jedna poražavajuća činjenica je izmakla svim srpskim medijima. Nakon posljednjeg popisa stanovništva, u Hrvatskoj živi oko 200.000 Srba, a samo njih oko 50.000 svoj jezik zovu srpskim imenom. Ne znam da se ijedna srpska institucija pozabavila tim pitanjem. Nisam vidio da je ijedan novinar tu činjenicu obradio kao poražavajuću. Nisam vidio da je iko od srpskih medija Srbe i srpski jezik u Hrvatskoj stavio u isti red, kao temu za obradu. Dakle, 150.000 Srba u Hrvatskoj svoj jezik zovu hrvatskim imenom. Plašim se svakog narednog popisa.

Bio sam dijete, ali se dobro sjećam jedne posjete ženskom frizerskom salonu u mom Sarajevu. Sjedio sam, ćutao i čekao, kako je svako dijete u tom vijeku moralo, da mama i njene prijateljice završe svoje frizure. Sjećam se trenutka kad je teta Alma zagrizla kolač i raspravljajući o nadolazećem referendumu rekla: „Kakvi Srbi? Otkud Srbi u BiH? To su Bosanci pravoslavne vjere.” I da sam znao, tada kao dijete, ne bih joj smio odgovoriti. Danas bih joj objasnio da se izraz Bosanac vezuje za teritoriju i da je iz te teritorije i proizašao, da je taj izraz omeđen granicama regije Bosne, kao i izrazi Slavonac, Kosovac, Šumadinac ili Hercegovac, a da su Srbi jednoj svojoj državi dali ime po sebi, te je njihovo ime starije od države i preliva se preko promjenljivih državnih granica, što je s izrazom Bosanac, Bošnjak ili Šumadinac nemoguće. Danas bih joj objasnio razliku između regionalnosti, etničke pripadnosti i nacionalnosti.

Baš kao što je teta Alma pričala početkom devedesetih, tako i danas njeni sunarodnici pozivaju na nestanak srpskog i hrvatskog imena iz BiH.

Prije neki dan je to uradio i bivši poglavar Islamske zajednice BiH i predsjednik Svjetskog bošnjačkog kogresa Mustafa Cerić.

U svom statusu objavljenom na Fejsbuku Cerić poziva na nestajanje srpskog i hrvatskog naroda u BiH ili barem na nestanak srpskog i hrvatskog imena sa tog tla. Naime, u autorskom tekstu, koji zvuči kao opjevavanje netalentovanog poete, autor veliča Bosnu, sve bosansko i bošnjačko. Priča o tome kako je Bosna opstala nakon svih bivših država u kojima se nalazila. U tome ne bi bilo ništa sporno, da autor u istom tekstu ne najavljuje „dan kada u Bosni neće biti paradržave (misleći na Srpsku), dan kada će u Bosni svi govoriti bosanski jezik, piti bosansku vodu, disati bosanski vazduh i hraniti se bosanskim mlijekom“.

Neprimjereno javnoj ličnosti, bivšem poglavaru Islamske zajednice, Cerić se upušta u širu diskusiju s jednim čitaocem, mojom malenkošću, kojem pojašnjava da su Bošnjaci i bosanski jezik nastali sami od sebe i da Bošnjaci i bosanski jezik nemaju veze sa Srbima i Srbijom, već da su Srbi i Srbija posljedica Bosne i Bošnjaka. Nevještom upotrebom metafora i drugih stilskih figura, Cerić pojašnjava da su Bošnjaci praoci Srba, a da su Srbi narod Edipovog kompleksa, koji je željan osvete prema svome ocu. Taj otac se oslobodio sinovljeve ljubomore i preživio pokušaj ubistva. Cerić kaže da sin (srpski narod) pati zbog svog neuspjeha, ali da ga otac ne kori, već sažaljeva u nadi da će se sin izliječiti od te opake bolesti.

„Bolje je biti normalan, nego abnormalan. Bolje je biti zdrav nego bolestan. Bolje je biti čovjek, nego nečovjek. Najbolje je biti Bosanac. Najbolje je govoriti bosanski jezik“, dodaje Cerić.

To bi u bosanskohercegovačkim prilikama značilo da svi oni koji govore ovaj jezik, a ne izjašnjavaju se kao Bošnjaci i Bosanci, i pomenuti jezik ne zovu bosanski, jesu abnormalni, bolesni i neljudi.

Na upozorenje Cerićevog sagovornika i komentatora njegovog teksta, da je poziv na nestanak Srba i Hrvata iz BiH krivično djelo, Cerić u desetak prepiski nijedanput nije negirao svoju misao. Kaže da Srbe i Hrvate poštuje koliko i oni njega, ali da je prošlo vrijeme srpsko-hrvatske dominacije u BiH.

„Ovo je vrijeme bosanske Bosne. Što prije to shvatite, biće bolje i vama i nama“, dodaje Cerić, ne objašnjavajući kada će doći „dan kada će u Bosni svi govoriti bosanski jezik“.

Iz prepiske sa gospodinom Cerićem, doveo sam u pitanje njegovu doktorsku titulu, a lupetanja iz istorije pripisao sam ili senilnosti, ili neobrazovanju iz te oblasti, ili bezobrazluku i silnim kompleksima. Zaobiđemo li Cerića, ne možemo zaobići činjenicu da je on do juče bio „prvi u Bošnjaka”, i da isto mišljenje s njim dijeli ubjedljiva većina njegovih sunarodnika.

U toku su Olimpijske igre, naizgled bezazlena stvar za bilo čije nacionalne interese. Hoću li ja pod istu zastavu s Cerićem, moj je izbor. Ako Mustafa i ja stanemo pod tu istu zastavu, napravio sam prvi korak ka zatiranju svog srpskog imena u BiH. Napravio sam prvi korak ka svom preobraćanju u nešto što nisu bili moji preci, u ono što nisu bili ni naši velikani: Dučić, Šantić, Kočić, Ćorovići, Ćopić, Selimović, Kulenović, Andrić i drugi koji su nas zadužili.

Stanem li s Mustafom pod istu zastavu, sam ću ispuniti njegova pretkazanja. Da bih mu dokazao odanost, kako je to kroz istoriju bivalo, počeću da mrzim srpski rod gore nego što to on čini.

Upravo se, u ovom slučaju, kroz sport i kulturu otvaraju vrata za ciljeve onih koji su željeli nezavisnu BiH, onih koji su za građansku državu na nivou gdje čine većinu, a koji kukaju o ugroženosti i zalažu se za podjele na onom nivou gdje čine manjinu. Kroz ta vrata se ispunjava san Mustafe Cerića i svih koji misle kao on.

Srbi, na vama je!