Kako je Mažuranić prisvojio Njegoša?
1 min read
Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća iz Podgorice objavila je knjigu Marije Kovačević „Pokradeni Njegoš”, u kojoj tvrdi da je autor speva „Smrt Smail-age Čengića” Petar II Petrović Njegoš, a ne Ivan Mažuranić. Ona, takođe, tvrdi da je autor 14. i 15. pevanja Gundulićevog „Osmana” – Njegoš, a ne Mažuranić, kao i da su neke pesme, koje se pripisuju Mažuraniću, u stvari Njegoševe.
Marija Kovačević je osnovnu školu završila u selu Petrovcu i Podravskoj Slatini, učiteljsku školu u Slavonskom Brodu, a Filološki fakultet (grupu za jugoslovensku književnost i srpski jezik) u Beogradu. Svoje tvrdnje iznosi na osnovu arhivskih dokumenata, memoarskih zapisa i uporednih jezičkih analiza teksta.
Spev o smrti Smail-age Čengića prvi put je štampan u almanahu „Iskra”, Dimitrija Demetra, u Zagrebu, 1846. godine, pod nazivom „Smert Čengić-age”. Kao autor potpisan je Ivan Mažuranić. Samo su malobrojni znali da se delo pojavilo, jer su komunikacije bile „pešačke”. Ljubomir Nenadović, u pismu Svetislavu Vuloviću (1851), kaže da nije znao za Mažuranićev spev, a vrlo je malo znao i o Njegoševom „Gorskom vijencu”.
Imbro Tkalac (Emerih Ignjatijević), Mažuranićev savremenik i drug u mladosti, spev je poslao Vuku St. Karadžiću u Beč, koji se oduševio i rekao da niko na svetu „ne bi bio kadar ljepšega što napisati”. Do 1876. godine, kada je promenjen naziv u „Smrt Smail-age Čengijića”, spev je štampan sedam puta, u Hrvatskoj, ali i u Srbiji. Tih godina se pojavljuju i prve sumnje u Mažuranićevo autorstvo. Dragutin Prohaska smatra da je autor speva crnogorski vladika, pesnik „Gorskog vijenca” – Petar II Petrović Njegoš, jer je „uporedio sadržaj i oblik Mažuranićevog speva s Njegoševim delima”. Najistrajniji u ovim sumnjama bio je Svetislav Vulović, srpski književni kritičar i književni istoričar. On je tvrdio da je Njegoševa izgubljena pesma („Čengić”) mogla „poslužiti kao građa, kao osnova Mažuranićevoj pesmi”. S druge strane, Franjo Marković (1845–1914), hrvatski filozof i pesnik, Mažuranića naziva „hrvatskim Homerom”.
Marija Kovačević smatra da je ključ zagonetke u Njegoševom „Gorskom vijencu”, odnosno u Posveti prahu oca Srbije: „Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema”. Ona u ovim stihovima vidi Njegoševu reakciju na štampanje (njegovog) speva o Čengiću pod Mažuranovićevim imenom. „Smrt Smail-age Čengića” štampana je 1846, a „Gorski vijenac” 1847. godine. „Čengić”, je, tvrdi Marija Kovačević, ostao Njegoševa rana neprebolna, njegovo dobrovoljno otuđeno, ali nikad neprežaljeno pesničko čedo. A da je to čedo postojalo svedoči zapis Ljubomira Nenadovića u „Pismima iz Italije”. Njegoš je Nenadovića pitao da li je „Šćepan Mali” bolji od „Gorskog vijenca”, i sam dao odgovor: „Nije, nije! „Gorski vijenac” sam pisao pod drugim okolnostima.” Potom Njegoš kaže da mu je žao što kod sebe nema pesmu „Čengića”. Nenadović je zabeležio Njegoševe reči: „Dođe mi jedan i kad sam mu pročitao, zacigani: „Daj mi, daj mi”, a ja mu dadoh, a prijepis nije mi ostao…”
Na dvoru vladike Njegoša, 1841. godine, boravili su Ljudevit Gaj i Antun Mažuranić, profesor filologije, stariji brat Ivana Mažuranića. Podatak je zapisan u predgovoru Gundulićevog „Osmana” iz 1844. godine, koji je upotpunjen 14. i 15. pevanjem, čiji je (navodno) autor Ivan Mažuranić. U predgovoru se izričito kaže da je jedan rukopis „Osmana” profesor Antun Mažuranić dobio u Crnoj Gori od vladike Njegoša, 1841. godine. Marija Kovačević je ubeđena da se Njegoš poslužio lukavstvom: iskoristio je boravak Ljudevita Gaja i Antuna Mažuranića i svog „Čengića” poslao Ivanu Mažuraniću da ga objavi pod svojim imenom, što je ovaj i učinio uz male prepravke. Njegoš je bio nezadovoljan prepravkama ali nije reagovao, jer je „dogovor pitanje časti, a i obraz i država su mu bili važniji i preči od pesničke sujete”.
Njegoš je svoj rukopis dao Mažuraniću, jer u tom trenutku, zbog istorijskih okolnosti, nije mogao da ga štampa u Crnoj Gori i pod svojim imenom. Naime, u boju na Grahovu, 1836. godine, sa Smail-agom Čengićem, starim krvnikom Crne Gore, poginuli su Njegošev rođeni brat i sinovac, kao i mnogi Crnogorci i Hercegovci. Turci su okitili nekoliko gradova srpskim glavama. Njegoš je zadužio Novicu Cerovića, iz Tušine, da se osveti i ubije Smail-agu Čengića. S četom Drobnjaka i Moračana Cerović je uspešno obavio zadatak i glavu Smail-age Čengića doneo na Cetinje. O ovom događaju Njegoš je napisao pesmu u desetercu, u više verzija (pominju se četiri), jednu je Vuk St. Karadžić uvrstio u četvrtu knjigu „Srpskih narodnih pjesama”, iz 1862. godine.
Za svoju tvrdnju Marija Kovačević iznosi čitav niz dokaza. U Napulju, jedan engleski lord je od Njegoša zatražio fotografiju i zamolio ga da mu napiše nekoliko stihova. Reč je o stihovima iz treće pesme (Četa) u epu „Smrt Smail-age Čengića“. Marija Kovačević kaže: „Lakše je u Mažuraniću naći Njegoša, nego u Njegošu Mažuranića.” Mažuranić ne spori da je dao naziv „Smert Čengić-age”, da je imenovao cikluse: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob, i da je prebivalište Smail-age smestio „usred Stolca” (Čengić je živeo u Lipniku, kod Gacka).
Istim postupkom Marija Kovačević dokazuje da je autor 14. i 15. pevanja, koja su dopisana u „Osmanu”, niko drugi do Njegoš, a ne Ivan Mažuranić, kako se smatra.
U knjizi Marije Kovačević „Pokradeni Njegoš”, uz saglasnost izdavača – Književne zadruge Srpskog narodnog vijeća iz Podgorice, poema „Čengić – smrt Smail-age” štampana je kao autorsko delo vladike crnogorskog P. P. Njegoša. Pod istim autorskim imenom objavljeno je i 14. i 15. pevanje u epu „Osman”, kao i pesme: „Javor”, „Javor i tamjanika”, „Napast” i „Mojoj”, koje su pripisivane Ivanu Mažuraniću.
Zoran Radisavljević
Raduje me da ste ovaj tekst prenijeli iz današnje Politike! Tamo sam se već javio, a sada ću malo dopuniti. Ne krijem da bih se jako radovao kad bi tvrdnje u ovoj knjizi bile istinite, nažalost nisu. Ovo je stara teme, bilo je i suđenja oko nje, i u više navrata je podizana prašina, čak i za Mažuranićevog života. Pamtim onu iz 1957. godine. Bio sam se jako uzbudio! Tada sam kratko boravio u Rijeci i slučajno sam upoznao jednu ženu profesora tamošnje gimnazije. Prezivala se Staničić. Saslušala me je, onako mladog i uzbuđenog, ona je o tome nešto znala i obećala mi je o tome pisati. Riječ je održala i istinu rekla i sve napisala! Stara je to priča, pominjala i sudki epilog u koriost Mažuranića. O događaju na Grahovu 1836 gdje je Smail Aga posjekao 9 Petrovića (Njegoševog brata Joka i 8 saplemenika, a na Smailovoj sablji, koju sam vidio 1954. u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, urezano je : Ova sablja posječe devet Petrovića), kao i kasnija pogibija Smailova 1840. bili su veoma poznati. Svi su o tome pisali i govorili! Almanah „Iskra“ je molio Mažuranića da nešto i on napiše o tom događaju. On je, polako radeći, ispjevao čuveni spijev.Pisalo je u štampi i da je Smai Aga na prevaru pogubljen. Novica Cerović mu je garantovao život i zvao ga je da opet kupi harač. Čak mu je u tome i pomagao. Na primjer, Novica je oduzimao stoku svojim komšijama, prodavo trebinjskim mesarima koji su u blizini i čekali i novac davali na ime harača, Novica je nudio tako dobijeni novac Smail Agi! Samo da ga namami i nagovori da prenoći! Uspjelo mu je! Čak su jednu udovicu dali Smailu da ga pod šatorom služi i ona mu je pripremila priganice – uštipke u medu. To mu je bila poslednja večera! Pri napadu na šator Novica je zgrabio Smaila, a Mirko Aleksić mu je otsjekao glavu. Njih dvoje, sa pratnjom, odmah su otišli na Cetinje. Njegoš je 4 puta glavu u vis bacao, a poslije je ta glava završila na Tablji. Interesantno da je crnogorska vojska 1876 godine, par dana pred bitku na Vučjem Dolu, posjetila Smailov gob na Lipiku . Pisalo je – poginuo na prevaru! Htjeli su da sruše turbe, ali knjaz Nikola nije dozvolio. Turci su napravili 1840. strahovitu odmazdu! Oni su ubili kojeg god su Srbina stigli! Preko 100 glava bilo je na koplje nabodeno i iznad njegovog groba se zloslutno ljuljalo. Njegoš je žudio za osvetom, ali nije vodio računa da će i Turci da se svete!.
Tek dopuna 14. i 15. pjevanja u Gundulićevom OSMANU sigurno nije Njegoševo djelo. Dopuna je ranije bezuspješno pokušavana(Sarkočević, Zlatarić i još jedan nepoznati, ali bez uspjeha.) To je uspjelo 1844 Mažuraniću! To je on uradio na molbu tek osnovane Matice ilirske 1842. godine. Mažuranić je prvo napravio RJEČNIK Gundulićevog jezika! Sve riječi koje je bilogdje Gundulić napisao, on je izdvojio. I samo te riječi je upotrebio da napiše dopunu OSMANA. Stil, jezik, izraz je čisto Gunulićev! I za kraj, u OSMANU je Gundulić na 103 mjesta napisao riječi SRBIN ili SRPSKI, a samo jedanpu riječ Hrvat, pišući o nekom došljaku iz Karlovca. Najviše u 18. poglavlju. Pa – neka se zna!
Malo se zna da je Mažuranić dolazio na Cetinje i da mu je Novica Cerović poklonio džepni sat koji je našao kod Smail Age. Taj sat je pokazivan u Beogradu prije rata, jer je jedan Mažuranićev potomak bio na visokom položaju u Beogradu. Njegova supruga je taj sat u društvu pokazivala, a bio je i na prodaju!Taj sat je preživio Drugi svjetski rat u Beogradu, poslije rata je nestao i do danas mu se nije ušlo utrag.