Kako je nestala Kraljevina Crna Gora
1 min read
Kralj Nikola sa sinovima i kralj Aleksandar
Piše: Jovan B. Markuš
Kao i uoči trećeg referenduma u istoriji Crne Gore održanog 2006. godine, tako i danas kada vlastima nešto zatreba onda svojim satelitima daju nalog da pokreću pitanja koja podstiču podjela u Crnoj Gori.
I dalje je omiljena tema Velika narodna skupština u Podgorici 1918. godine, ili kako oni vole da kažu „Podgorička skupština“, koja je navodno glavni uzrok prestanka postojanja Kraljevine Crne Gore kao suverene države. Njih samo sljepački zanimaju posljedice, ali ne i uzroci koji su doveli do održavanja Velike narodne skupštine u Podgorici. Pri tome se namjerno izbjegava saopštavanje logičkim redom nespornih činjenica koje su dovele do održavanja Velike narodne skupštine, kao i onih o događajima koje su potom uslijedili.
Kraj Kraljevine Crne Gore kao suverene države faktički je otpočeo pregovorima o primirju sa Austro-ugarskom, a potom odlukom Vlade Crne Gore da potpiše akt o kapitulaciji i izađe iz rata 1916.godine. To je Kraljevinu Crnu Goru dovelo u rang poraženih država na obije zaraćene strane. Iako režimska istoriografija u Crnoj Gori izbjegava da piše o tome, Crna Gore se više nije vodila kao saveznička država, već kao zemlja koja je poražena i koja je izašla iz rata potpisujući kapitulaciju sa Austro-ugarskom. Iz ovog je proizišao režim koji je zaveden u Crnoj Gori poslije završetka Prvog svjetskog rata, da ona bude zapravo okupirana od savezničkih trupa. Belgiji i Srbiji se to nije dogodilo jer su one, iako okupirane, opstale u ratu. Izvele su svoju vojsku i svoje kraljeve iz zemlje, i nijesu potpisale nikakav dokument o kapitulaciji. Otuda je u novembru 1918. godine odredbama primirja sa Austro-ugarskom, bilo predviđeno da Crna Gora bude okupirana od strane savezničkih trupa, kao dio Austro-ugarske teritorije.
Najkraće rečeno, Kraljevina Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat kao saveznička država, ali nesrećnom odlukom o kapituaciji, 1916. godine ona je tretirana na kraju rata kao poražena država pod savezničkom okupacijom. Kao poražena država, sa kraljem i vladom u egzilu, kojima sile podbjednice nijesu dozvolile povratak, Crna Gora je mogla ili dalje ostati pod okupacionim režimom i bezvlašćem, ili izabrati svoju vlast. Izbori za Veliku narodnu skupštinu 1918. godine i njene odluke nijesu bile uzrok faktičkog kraja Kraljevine Crne Gore, već i posljedica naprijed iznijetih činjenica.
Velika narodna skupština u Podgorici 26. novembra 1918, kojoj su prisustvovali izabrani poslanici sa “bjelaške“ i “zelenaške“ strane, poimeničnim glasanjem jednoglasno je odlučila, između ostalog, “da se Crna Gora ujedini sa bratskom Srbijom pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjenji stupe u zajedničku otadžbinu našeg troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca“.
Odluku o ujedinjenju u Kraljevinu SHS donijela je i Narodna skupština Kraljevine Srbije 29. decembra 1918.godine, što znači da je Kraljevina Srbija kao i Kraljevina Crna Gora prestala da postoji kao suverena država. Ovu nespornu činjenicu političari i režimski istoričari u Crnoj Gori uporno prećutkuju.
Takođe se prećutkuje da je prvi konzult naroda, ili referendum u istoriji Crne Gore, održan 28. novembra 1920. godine. Najviše podataka o razlozima za održavanje referenduma je ostavio posljednji predsjednik vlade u egzilu Kraljevine Crne Gore i politički vođa Božićne pobune Jovan Plamenac. Poslije povratka iz egzila Jovan Plamenac je saslušan kod prvostepenog suda, 30. oktobra 1926. g. U zapisniku piše, između ostalog, sljedeće: “Stalna istorijska bila je želja naroda Crne Gore, da se podigne veliko i ujedinjeno Srpstvo…Svi mi, bilo da smo bili na prestolju, ili u kolibi, bili smo za narodno i državno ujedinjenje i u času, kad su pale Centralne Sile – u godini 1918. samo, što su jedni smatrali da se to ima sprovesti jednim putem, dok su drugi govorili da to treba izvršiti drugim putem…“.
Na pitanje: do kada sam vršio dužnost ministra predsednika imam ovo odgovoriti: Da bi vlada Kraljevine Crne Gore jedanput za svagda skinula međunarodno s dnevnog reda Crnogorsko Pitanje održata je jedna istorijska ministarska sednica u Kap – Martenu u Francuskoj pod predsedništvom Kralja Nikole I, na kojoj je odlučeno, da se popusti Velikim Silama u pitanju njihovog traženja o konsultovanju naroda u Crnoj Gori o njegovoj daljoj političkoj i državnoj budućnosti ali pod kontrolom Velikih Sila, ma da se je to protivilo suverenitetu jedne nezavisne države, da njene izbore kontrolišu strane države. Na osnovu te odluke predao sam, kao šef Vlade i ministar inostranih dela, Konferenciji mira u San Remu, onu poznatu crnogorsku sanremsku notu.
Velike sile saveznice usvojile su svojim odgovorima rečeni predlog crnogorske vlade. Ostalo je velikim silama, da izaberu trenutak, kad će se moći u pomenutom cilju konsultovati narod Crne Gore.
Kad su velike sile doznale, da će se na dan 28. novembra 1920. god. vršiti izbori u državi Srba, Hrvata i Slovenaca za njenu Narodnu Ustavotvornu skupštinu, one su odlučile, da toga dana budu provedeni izbori i na teritoriji Kraljevine Crne Gore i da to bude gore rečeni konsult. O toj odluci – o rečenom izbornom danu, kao i o imenima lica, koja su određena kao članovi Kontrolne delegacije – velike sile saopštili su Crnogorskoj vladi sa svojim notama.
Izbori su izvršeni na rečeni dan. Izabrani crnogorski poslanici nisu se zaustavili u Crnoj Gori, nego su otišli u Beograd i postali su članovi Ustavotvornog Parlamenta države Srba, Hrvata i Slovenaca, što je značilo da narod Crne Gore ne želi da uđe putem svoga državnog suvereniteta u jedinstvenu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da njegova otadžbina uđe kao bivša oslobođena neprijateljska provincija.
Čim su velike sile konstantirale ovaj fakt, po prijemu izvještaja od strane Izborne kontrolne komisije, donele su odluku iščeznuću međudržavnog suvereniteta Kraljevine Crne Gore i prisajedinjenju iste državi Srba, Hrvata i Slovenaca.
Prva o ovoj odluci izvestila me je vlada francuske republike, svojom notom od 20. decembra 1920. god. i da ona usled toga opoziva pokraj Kralja i crnogorske vlade svoga opunomoćenog ministra g. Delaroša Vernea. Kopiju ove note poseda bez sumnje i naše Ministarstvo inostranih dela u Beogradu. Iza ovoga su postepeno stizale i note ostalih velikih sila savezničkih.
Kralj Nikola je posle ovoga umro. Vlada je raspustila vojsku u prvoj polovini godine 1921. Ubrzo iza ovoga podnela je moja vlada ostavku…
U vezi sa ovim napominjem: dok sam ja još bio ministar predsednik raspuštena je crnogorska vojska. To je bilo u prvoj polovini 1921. godine.“( Legat dr Pera Šoća, Centralna biblioteka Cetinje, kutija 7, fasc. 33. pred. 21/2)
Jovan Plamenac kao nekadašnji narodni poslanik, predsjednik Narodne skupštine, ministar raznih resora, državni savjetnik i tadašnji predsjednik Vlade dobro je znao, što i navodi u izjavi, da su velike sile prihvatile rezultate izbora od 28. novembra 1920. kao legitimno izraženu volju naroda Crne Gore za budući život u državi Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao iskusni političar i državnik svjestan je bio da donošenjem Ustava države Srba, Hrvata i Slovenaca prestaje i formalno važenje Ustava i Kraljevine Crne Gore kao međunarodnog subjekta tj. kao posebne države.
Nije teško uočiti da ukaz o ostavci vlade Jovana Plamenca nosi datum 28. jun 1921. Toga dana proglašen je Ustav države Srba, Hrvata i Slovenaca, u narodu poznat kao Vidovdanski ustav.
Ovoj kontroverznoj ličnosti mogle bi se vjerovatno prigovoriti mnoge stvari, ali ne politička nepismenost i nepoznavanje redosljeda poteza. Logično proizlazi da je za podnošenje njegove ostavke 28. juna 1921. presudni razlog i formalni nestanak Kraljevine Crne Gore kao države. Od 28. juna 1921. on je mogao biti samo na papiru predsjednik vlade Kraljevine, koja više nije postojala.
Danas kao da se namjerno, vjerovatno iz dnevnopolitičkih razloga, prećutkuje nekoliko nespornih činjenica kada se govori o kraju Kraljevine Crne Gore: Prva, da su Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija de fakto (stvarno) prestale da postoje 1918. godine, u korist nove države Kraljevine SHS. Crnogorci su to prihvatili na Velikoj narodnoj skupštini od 26. novembra 1918, a Srbijanci na Narodnoj skupštini od 29. decembra 1918.godine.
Druga, da je u Crnoj Gori provjerena volja naroda, na izborima od 28. novembra 1920. godine, što je međunarodna zajednica tretirala kao referendum (konzult naroda), za koji su dali saglasnost kralj i vlada u emigraciji. Znači, ne samo na Podgoričkoj skupštini, već i na referendumu, narod u Crnoj Gori se izjasnio za ujedinjenje. Vjerovatno da bi se prikrila činjenica da je održan referendum, danas političari i režimski istoričari, nedovoljno informisanoj javnosti pominju samo odluke tzv.Podgoričke skupštine, ali ne i odluku naroda Crne Gore na referendumu koji je bio pod međunarodnom kontrolom.
Treća, kao što su zajednički na Berlinskom kongresu 1878. godine međunarodno priznate kao nezavisne države, proglašenjem Ustava države Kraljevine SHS 28. juna 1921. prestaju i de jure (formalno pravno) da postoje Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Srbija kao međunarodni subjekti, tj. kao posebne države.
Današnji političari i režimski istoričari prećutkuju i da su se Crnogorci u Kraljevini Crnoj Gori nacionalno iskazivali kao Srbi, i da je program ,,zelenaša“ na Velikoj narodnoj skupštini tѕv.Podgoričkoj skupštini bio za, a ne protiv ujedinjenja, odnosno da je skoro čitav narod Kraljevine Crne Gore bio za ujedinjenje u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. O izborima od 28. novembra 1920. godine i rezultatima izbora dr Šerbo Rastoder u studiji “Političke stranke u Crnoj Gori 1918-1929“ (Bar, 2000, str.435-477) piše, između ostalog, sledeće:
,,Iz svega navedenog može se zaključiti da su parlamentarni izbori 1920. godine vršeni, ne samo po nešto liberalnijim zakonskim rješenjima, već su za najveći dio Crne Gore i po formi i po karakteru bili apsolutna novina. Parlamentarni izbori 1920. godine imali su za Crnu Goru poseban značaj. Njima je trebalo potvrditi legitimitet Podgoričke skupštine i konstituisati demokratsku političku infrastrukturu, tj. vlast koja bi, kroz Ustavotvornu skupštinu, donijela Ustav kao najviši pravni akt narodne volje. Britanska vlada je s posebnim interesovanjem pratila rezultate izbora. U Crnu Goru su, kao posmatrači na izborima, upućeni Roland Bryce i major L.E.Ottley. U podnesenom izvještaju navodi se da su izbori pošteno izvršeni i da nije postojalo neko čvrsto raspoloženje protiv ujedinjenja sa Srbijom, što je uslovilo da britanska vlada povuče priznanje crnogorskog konzula u Britaniji, a to su, izuzev Italije, ubrzo uradile i druge zemlje.
Navedeni izvori nedvosmisleno ukazuju da su rezultati izbora 1920. godine u izbornom okrugu Crna Gora, prevashodno promatrani kroz opciju odnosa pristalica i protivnika bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, bez obzira na činjenicu što na ovim izborima nijedna stranačka grupacija nije osporavala odluke Podgoričke skupštine.“
O izvještaju Međunarodne posmatračke misije, povodom održanih izbora koji su tretirani kao referendum, prof.dr Dragoljub Živojinović piše između ostalog, sledeće: „Međunarodni posmatrači su zaključili da je glasanje obavljeno u skladu sa izbornim zakonom i da je obezbijeđena njihova potpuna tajnost. Način glasanja je bio prilagođen činjenici da je u zemlji, među glasačima, postojao veliki broj nepismenih. Na način glasanja nijesu imali nikakvih primjedbi. Ispitani glasači, pripadnici različitih društvenih slojeva stanovništva, nijesu imali primjedbe na poštenje i tajnost glasanja. Izbori su prošli mirno i bez incidenata, osim jednog beznačajnog sukoba u Kolašinu, bez političke pozadine. Vojska i policija nijesu bili primijećeni, a nije bilo ni slučajeva da su se vlasti miješale ili vršile pritisak na birače.“
Prof. Živojinović ističe da je dosadašnja istoriografija o problemu Crne Gore u Prvom svetskom ratu i nakon njegovog završetka bila je, sem rijetkih izuzetaka, okrenuta proučavanju odnosa između Crne Gore i Srbije, pre svega njihovih surevnjivosti, sukoba i povremene saradnje. Takva jednodušnost u istraživačkom naporima određivala je pristup, kao i rezultate. Skoro sve ostalo, bilo je zanemareno, potisnuto na stranu. U svemu tome bilo je dosta i tekuće politike, starije i novije. Pojedinci su otkrivali “nečasnu ulogu“ jedne ili druge strane, “izdaju“ kralja Nikole, “namjeru“ Srbije da uništi Crnu Goru ili želju Karađorđevića da “uklone“ Petroviće Njegoše …
Posljedica toga bilo je skoro potpuno slepilo prema sušastvenim pitanjima crnogorske države – političkim ciljevima, stavovima velikih sila, držanju Mirovne konferencije. Ova i sa njima povezana pitanja ostajala su neistražena, zanemarena, kao da su bila prezrena i kužna. Prvi pristup, uzajamno optuživanje Beograda i Cetinja, bio je lakši i prihvatljiviji. Nije se diralo u stvarnost, koju kao da niko nije želeo da vidi, od koje su skoro svi zazirali. Već davno utvrđene činjenice su se potvrđivale, a nove kao da nikoga nisu privlačile…
Na kraju, postavlja se pitanje kakva je u svemu tome bila uloga Srbije o kojoj se tako mnogo govori? Prof. Živojinović, koji je istražio gotovo sve svjetske arhive i objavio četiri knjige na ovu temu, kaže sledeće: ,,Ono što piše u građi u savezničkim arhivima pokazuje da je mnogo isticana uloga Srbije u procesu nestajanja Crne Gore, bez obzira na svu galamu, bila skoro marginalna. Budući da je i sama bila u velikim nevoljama, a potom u izgnanstvu, njen glas, bez obzira na želje i namere, bio je slabašan, jedva čujan. Savezničke vlade su donosile odluke ne uzimajući u obzir njene predloge, želje i zahteve, iako su oni postojali. Kako to pokazuju radovi objavljeni u knjizi, njen glas se tek povremeno čuo…“.
U posljednjoj od četiri, po našem mišljenju impozantne, knjige koje dokumentima svjedoče o ovom periodu istorije, pod naslovom “Kraj Kraljevine Crne Gore“ prof. dr Dragoljub R. Živojinović je još određeniji i zaključuje sljedeće:“S obzirom da su velike sile krojile novu političku kartu Evrope i uticale na njen konačan izgled, njihova reč je bila presudna u uklanjanju Crne Gore i njene dinastije sa političke scene. One su bile svesne toga, ali su bile nespremne da priznaju svoju odgovornost za takav ishod mirovnih napora.“
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca je u vremenu od 1918. do 1922. godine bila podijeljena na okruge i županije, a potom od 1922. do 1929. godine na 33 oblasti. Promjenom službenog naziva države Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju ona je podijeljena 1929. godine na devet banovina:
- Dravska sa sjedištem u Ljubljani;
- Savska sa sjedištem u Zagrebu;
- Vrbaska sa sjedištem u Banjaluci;
- Primorska sa sjedištem u Splitu;
- Drinska sa sjedištem u Sarajevu;
- Zetska sa sjedištem na Cetinju;
- Dunavska sa sjedištem u Novom Sadu;
- Moravska sa sjedištem u Nišu;
- Vardarska sa sjedištem u Skoplju.
Teritorija nekadašnje Kraljevine Srbije je bila podijeljena na četiri banovine: (Dunavsku, Drinsku, Moravsku i Vardarsku) i Upravu grada Beograda. Teritoriju nekadašnje Kraljevine Crne Gore je obuhvatala Zetska banovina, kojoj su pripojene: Boka Kotorska sa Budvom i Petrovcem; Južna Dalmacija (Korčula, Mljet, Pelješac) sa Dubrovnikom; Istočna Hercegovina (Trebinje, Stolac, Ljubinje, Bileća, Gacko, Nevesinje, Foča i Kalinovik) sa Čapljinom; Raška oblast (Priboj, Nova Varoš, Prijepolje, Sjenica, Tutin, Novi Pazar, Raška, Studenica i Ivanjica) i Mitrovica sa Kosova.
Zetska banovina je po teritoriji bila preko dva puta veća od Kraljevine Crne Gore (30.741 km2 : 14.443 km2), kao i prema broju stanovnika (787.972 st : približno 350.000 st) i sa boljim prirodnim predispozicijama za ekonomski razvoj. (Almanah-Šematizam Zetske Banovine, Sarajevo 1931, str. 37).
E ojadjeli Maso Jovo Markus je odlicje istine to vas muci…Istorisko jezgro CT su uklonili oni te im je Srbstvo trn u Oko(vraticese) a Dvorac Ivan Bega Crnojevica Vladara slavne Srbske Zete ne pominji jel ti bas Srbstvo nije po ukusu…A stamparija postoji samo se zalozi da se sto vise Cirilica koristi po Crnoj Gori no ces i to slagat
To je Joca Markus. Uradice sve samo da je blizi Amfilohijevim skutima.
A koliko su mu mile cinjenice i sto je sve spreman da uradi da bi dosao do njemu odgovarajuce „istine“ se moze najbolje vidjeti sto je uradio od istorijskog jezgra Cetinja dok je bio gradonacelnik grada. Uz podsticaj i SPC u Crnoj Gori, doticni je raskopao cipancijelo istorisko jezgro grada da bi napravio podvoznjak i uzput unistio vecinu tragova postojanja Dvorca Ivanbega i prvobitne crkve. Jedna od stvari koju nikada vise necemo biti u prilici otkriti, jer je zemljiste i materijal preoran, je i postojanje stamparije na tom potezu. O ostalim arheoloskim nalazima ni da govorimo…
Joca Markus, Amfilohijev covjek od povjerenja.
“Ove cetiri lazi govore o podmuklosti srpskog projekta,podpomognutog masonskim lozama Francuske i Engleske,jer u slucaju ujedinjenja dvije kraljevine ,stariji kralj uzima presto,to je praksa i pravilo”
Čobanine,pa ti si šampion.Po tebi stari kralj ponovo uzima presto bez obzira što je utekao i ostavio narod na milost i nemilost austrijskom okupatoru ?Onaj što je poražen i kapitulirao preuzima vlast od pobjednika i oslobodioca tek onako samo zato što je stariji ?!E to nije bilo otkako je prase iskrivilo rep.Da slabiji komanduje jačem.A i pored toga,mislim da glas naroda je ipak bio presuđujući i tada.A bio je takav da 90 % Crne Gore podržalo ujedinjenje.Da nije,ne bi se na tzv.”ustanak” u komite odazvalo svega 2000 ljudi u cijeloj CG.Čak ni cijela stara Crna Gora.
Ovakvih izdajnika nema u istoriji.Da vidimo nakaradne zakljucke iz par premisa:
-Crna Gora nema pravo na postojanje
-Petrovici nemaju pravo ma crnogorski tron,vec iskljucivo srbi iz pasaluka,zbog toga sto su kapitulirali.
-Zbog kapitulacije se gubi i pravo ucestvovanja u pravljenju Jugoslavije.
-Srbija nije ucestvovala u podgorickoj skupstini,i ako je uvestvovala to je bilo minorno.Sta tzv. profesore Markus znaci“minorno ucestvovala“?
-Kralj Nikola nije imao pravo na novu kraljevinu.
Ove cetiri lazi govore o podmuklosti srpskog projekta,podpomognutog masonskim lozama Francuske i Engleske,jer u slucaju ujedinjenja dvije kraljevine ,stariji kralj uzima presto,to je praksa i pravilo.Ali,avaj malo unuce uklanja prepreke i na „regularnom “ referendumu ukida se drzava Crna Gora,a mnogi komiti ginu sa porodicama od Aca -palikuce,medju njima i dva moga pradjeda brata od 18 i 19 godima ,a uzimaju im sve ,tj prodavaju ogromno imanje iz vremena kralja Nikole za tacno 10 ovaca i malo brasna.Naravno ,svi postaju komunisti i ucestvuju u Nob.Inace po srpskim kriterijumima ,oni bi bili razbojnici bez gaca koji su otisli u partizane.Dalje projekat ,Nacertanija je projekat 19 vijeka ,a srbi ga rabe iz svojih laznih istorija i pumpaju danas.Zato ne moze niko da vas razumije u komsiluku,tu vasu paranoju.Ili je mozda zavjera protiv Srba?
Dobar pokusaj spinovanja. Dakle, Crna Gora, zemlja saveznica je okupirana, kapitulirala pa eto izgubila pravo na postojanje!? Kako to pravo nije izgubila Francuska koja je kapitulirala u II svjetskom ratu? Ili ostale evropske drzave? Zaboravio to da objasni ovaj strucnjak za pravo. Dakle, pokusava da kaze da je drzava koja je kapitulirala, posle “oslobodjenja” osudjena na okupaciju od strane saveznika? Dakle, to je onda okupacija neprijatelja. Cudno je i to kako to da nepostojeca drzava odjednom ipak postaje postojeca, posto je prestala da postoji formalno 28 juna 1921? Ili je postojala ili nije, odlucite se? Pa dalje, kakvo je to “oslobodjenje” u kojem vojska ubija one koje je kao dosla da oslobadja, protjeruje legitimne vlasti drzave i kao okupaciona vojska bira ko ce ucestvovati na tzv. Podgorickoj Skupstini? To je prakticno isto ono sto su nacisti radili 20-ak godina kasnije. A sto se “referenduma” tice, nije to bio referendum, nego izbori. Posto nije bilo postavljeno pitanje o samostalnosti Crne Gore. Dakle, opet pokusaj spinovanja. Cinjenica je da je Srbija okupirala Crnu Goru, Karadjordjevici protjerali Petrovice jer Karadjordjevici i nisu bili dinastija, posto su prije Aleksandra imali ukupno dva vladara (Petra i Aleksandra I), a poznato je i kako su dosli na vlast, masakrom Obrenovica, kada su pobili vise od 200 clanova te dinastije za 24 sata. Tada je dobri kralj Pera slao zandarme da bajonetima ubijaju i djecu u kolijevkama.
Na kraju, sve je to proslo, Srbi su prosli kako su prosli, platili su dug Karadjordjevica, tako da mogu slobodno da slave one koji su ih kostali 4 miliona zivota.
… Sve vama staje u laž!
Sto je godina kako Montenegrini, lažni Crnogorci koji nijesu Srbi rađu i mru i jednoj te istoj laži!!!
Ovo o kralju Peru, osim što je nečasno, morbidno je!
Kako druga strana, za koju ne znam kako da je krstim, jednako previđa mogućnost formiranja druge srpske države.
Kako ona, ta mogućnost, otpada jer nije formirana ni srpska država Srbija!???
Samo i tom kontekstu se može objektivno sagledati i sudbina srpske Crne Gore i dinastije Petrovića!
… A da li se moglo pametnije, makar to nije nedoumica ni pitanje!
Nuto blesanja i šizofrene, bolesne samoobmane o nekakvoj “ srbijanskoj okupaciji „!???
Uticaj Stbije je bio minoran.Ali je bio!
JE li bio ili nije?
KAKAV IZDAJNIK
Masa ,strana vojska na teritoriju Crne Gore je umarsirala 1916 i okupirala a okupaciju je potpisao i sam kralj Nikola.
Saveznicka srpska vojska je oslobodia bratsku i saveznicku Crnu Goru. U vrijeme odrzavanje Podgoricke Skupstine u Crnoj Gori je bilo 500 vojnka iz Jugoslovenskih jedinica ne Srpskih a u Crna Gora je imala 40 000 naoruzanih vojnika ,tako ne vjerujem da su Crnogorci prepali pa tako glasali na Skupstini.
Publicista Markuš nam je baš lijepo objasnio da okupacija 1918 u stvari nije bila okupacija , nego je samo vojska tuđe države umarširala na teritoriju naše države , organizovala neke persone da izglasaju ono što odgovara interesima te tuđe države ?
Dakle , ono što je komandant srpskih okupacionih trupa Živojin Mišić rekao :“da se na teritoriji koju je nasa vojska OKUPIRALA …“ više ne važi , jer su na Podgoričkoj skupini , uz pomoć švajcarskih franaka , izabrani od strane vojske tuđe države , van Ustava i Zakona naše države , donijeli odluku da se Crnoj Gori ukine država , crkva , dinastija ….i kako veli publicista i bivši komunista Markuš to je sasvim u redu ???
Viđeli smo koliko je bilo u redu kad je samo nakon 20 godina crnogorski narod masovnim ustankom 13 jula , predvođen KPJ kroz NOB vratio državnost .
Državu smo vratili , i ostalo ćemo uskoro !!!
Prizivaš veliku pogibiju uskoro?
Daaaa da vojska tudje drzave tacno..1916 Austrougarske NE Srbska vojska..i dobro procitaj sto pise sta je bilo prije 1918 to krijete aaaaaa Dukljani montenegrinski…Licno za mene K Aleksandar je najveci unistitelj Srbstva i ne volim ga jer1918 je moga da stvori Veliku Srbiju kakvu je htijo a on spasava Hrvate Slovence Srbe Crnogorce s Yugoslaviom Da ova CG ima imalo obraza treba da slave1918 i da svaki gradic ima spomenik Kralja aleksandra
U republici danas istoricari zale za monarhijom i svadjaju se kako je koja kraljevina pala … Sto je bilo bilo je ne moze se promjeniti , sta ce biti e tu se vec moze nesto cinjeti . Nadam se da se necemo na monarhiju vratiti mada ima pretedenata i njihovih poltrona koliko hoces no nemaju pedigre …
Vrijeme otreznjenja,tako bi trebalo nazvati ovo vrijeme.KSHS i sve kasnije Jugosklavije do one zajednice Srbije i Crne Gore su bile volja politicra i starnaih faktora i samo iskredna volja nas Srba,svi drugi su usli kalkulantski i razbijacki u tu zajednicu.Izgubili smo dvije kraljevine a dobili to sto nas je kostalo 3 miliona ljudi zena i djece,uglavnom nasijeh,mada dijelom i drugih koji u najvecoj mjeri pogibose u borbi protivu nas i nseg nacionalnog bica!
Tu smo gdje jesmo u dvije drzave i jednu provinciju i jedan okupirani teritiriji onaj koji je duhovno naijvazniji,primimo to tako kao jeste i ucinimo sve da se sve dosadasnje nedoumice i istoriske istine iznesu na vidjelo,jedino tako mozemo napred.
Nijese se samo raspala Jugoslavij evo vidimo raspadaju se i druge drzave,jer na djelu je Teroija haosa koju je promovisao Njemac-Jvrej Leo Straus rodjen u Njemackoj a umro u USA 1973 godine,to je danas zvanicana politika USA ,u stvari mocnika ovoga svijeta,Kondoliza Rajs je gvorila ne o sveopstem haosu nego o djelimicnom haosu ,a kada su krecali prema Avganistanu Dzordz Fridman je rekao „mi nemamo namjeru da uspostvimo red ,nego jednostvno da stare strukture vlasti skinemo „,samim tim uspostvimo haos koa stanje koje cemo postepeno resavati“
Kako funkcionise ta hirda haosa Amerike,ima vise nacina ,jer nemoze se svuda posalti vojska to kosta a ima i zrtava.Rezimi koji se postave drze se u saci ucjenama ,ukoliko bilo sta krnu na nacionalnom ili nekom drugom planu budu sruseni,tako da je ova prica Djuknovica o nacionalnosti jedna obican glupost i da se on za to bori,to je orudje pomocu kojeg se rusi sve,zar misli da smo toliko coravi da je nacionalni crnogorac i istorija, Crnogorski pokret i Miras Dedaic.Na drugoj strani kao u slucaju Brazila ako se ne mogu obracunati sa vodjama drzava publikuje se kampanja i govri se o korupciji ,ili slucaj Njemacka uvoze se milioni izbjeglica koji ce vremenom postati destabilizujuci faktor i problem zemlje.
Zato je nasoj opoziciji- Df nemoguce protiv Djuknovica ista uraditi kao kruptnre vlasti jer to Zapad zna i drze ga sve dok ne procijen da se njime vise gubi nego dobija,a nejga mogu skinuti samo nemiri i obracuni izemdju sebe u vrhu vlasti.
Nas cilj je jasan ,netreba zurit,koristiti sve sto je na rspolaganju za ujedinjenje i svaki vid udruzenja neka tome streme,a ovakva vlast sama po sebi je najveci neprijatelj sam sebi ,kada sjutra ode a otici hoce,treba imati jasne stavove o ujedinjeju i sve do tancina sada spremati ,sa ovima, i njihovim navikam se to lako resava ,kada se uspostvi regularna drzava !
Ulazak u EU je konacno odbacen ,doklaze drugi planovi i drugi ekonomski uslovi za koje se moramo pripremiti,ili ce zemlja opustjeti i sve se preseliti na Zapad,pitanje do kada se i ovamo moze,mada jos ide,samo do kada…?
Ako je cilj fizicki nestanak Crne Gore ,sto nije iskljuceno,onda je Djukanovic najbolji za to,Sjever je skoro prazan,postepeno se prazni i Nikisic, i Podgorica dolazi na red,a jedna propala turisticka sezona opustosit ce i Primorje,to je jacina ove drzve,koja stoji pred ambisom ,kao god se okrene,dobro biti nece,za drzavu i njenog presjedavajuceg i hiljdugodisnje tradicije pivarstva i cojstava ?Da imamo bar i jogurta koliko svega drugoga,ali nemamo ni soli odavnao,jer izgleda ni more nije vise slano,vladaju nesalni odavno !
Nikola brate,spasa nam nema,propasti necemo.
Izmedju dve SrBske Dinastije,na zalost, pobedila je manje srBska. Ovde novocrnogorci zale za Jugoslavijom a osudjuju kralja koji im je tu zemlju stvorio,nonsens bez presedana.
Zivela Srbija(Republika Srpska) i Crna Gora najlepsa drzava na svetu.
Ispravka: Na prvoj slici su Kralj Nikola sa sinovima-prinčevima i unuk PRINC (a ne kralj) Aleksandar Karađorđević
Sve se zna,sve je dokumentovano!
O odnosima u vremenu o kojem gos.Markuš piše ima toliko dokumenata, izjava živih ljudi,učesnika događaja da tu u stvari ne postoji niti jedna nepoznanica ali to očito nekim ljudima nije dovoljno.
Da bi opravdali ovo današnje stanje istoričari „po zadatku“su primorani da siluju istoriju,prećutkuju najvažnije stvari pritom okrivljujući Srbiju i kralja Aleksandra za sve i svašta,uostalom,kralj Aleksandar je do tada bio jedini član obadvije dinastije i Petrović-Njegoš i Karađorđević koji je rođen na Cetinju i kao takav imao je pravo kako na srpsku tako i na crnogorsku krunu!
Kojom logikom si ti dosao do zakljucka da je imao pravo na crnogorsku krunu!? Nije imao pravo jer je crnogorska kruna imala svoje nasljednike. Aleksandar Kardjordjevic je okupator, nikakav nasljednik.
Zato što je, taman koliko Karađorđević bio i Petrović!
O kakvim okupatorima vi pričate,kako neko može okupirati samoga sebe.
„Ono što se nešće u lance vezati,to se zbježe u ove planine“
Najbolji odgovor ko su Crnogorci i odakle su došli.
auuu……..kakva zbrka sa polučinjenicama i antilogikom…