Kako je nestao drevni srpski Dubrovnik

Dragan Mijović

Naša današnja kolektivna svijest nedovoljno je utemeljena na nacionalnoj istoriji pa mnogima imena važnih istorijskih ličnosti i događaja ne predstavljaju ništa ili tek neku maglovitu percepciju prošlosti.

No, da bismo bolje razumjeli sadašnjost moramo odbaciti tu površnost i upornim razgrtanjem istorijskih naslaga doći do činjenica koje je od nas neko vješto sklanjao ili su ih i sami naši preci, ideološki zaslijepljeni, odbacivali kao nevažne. Zato mnogi često ostanu zatečeni kad recimo čuju da se sve do unazad stotinu godina Dubrovnik smatrao srpskim gradom. Taj atribut mu nisu dali samo pravoslavni žitelji, nego većinski Srbi katolici koji su se dugo i uporno opirali njegovom agresivnom pohrvaćivanju. E, o tom Dubrovniku i jednoj od perjanica te borbe Srbinu, katoliku, grofu Luju Vojnoviću biće riječi u ovoj priči.

Veze tog grada sa njegovim srpskim zaleđem sežu u najdalju prošlost, a mi ćemo početi od velikog srpskog župana Bodina, koji je krajem 11. vijeka opsjedao Dubrovnik, gradeći oko njega kule sa posadama. Vremenom nastupi primirje, a romansko i srpsko pleme se sjediniše. Uskoro srpski žitelji postaše brojniji pa potisnuše latinsko ime Raguza i svom mladom gradu dadoše srpsko ime Dubrovnik. Za vrijeme Nemanjića političke, trgovačke i kulturne veze dostigoše vrhunac, kada se Dubrovnik, okružen srpskim zemljama, tretirao čak kao enklava Srbije, o čemu postoji bogata istorijska građa. Ni padom srpske države, a i po njenoj obnovi, Dubrovnik za Srbe nije gubio značaj, no to traži posebnu priču.

U sam osvit 19. vijeka Napoleon zauze Dalmaciju i ugasi slavnu slobodnu Dubrovačku republiku, a raznim vojno-političkim igrama grad 1813. dođe pod vlast Austrije. Kolonijalnoj politici Beča smetala je etnička slika Dalmacije, Dubrovnika i Boke pa riješi da to politički ili nasilno promijeni, jer je austrijski carski statističar Karl fon Cering u popisu Dubrovnika, Konavla i Pelješca 1851. i 1857. napisao – Srbi. Dubrovnik je sa okolinom, po popisu iz 1890. imao 11.177 stanovnika, od kojih se 9.731 (87%) izjasnilo da u kući govore srpski jezik, 716 talijanski, 384 mađarski, 285 njemački, 52 češki, 19 slovenski, 6 poljski i 2 ruski jezik. Ni pomena od nekih Hrvata. Srbi katolici su većinski i u Konavlima, Pelješcu i Cavtatu, koji je nazivan malim Beogradom. Taj narod je vremenom prihvatio katoličku vjeru, ali je zadržao i ljubomorno čuvao svoju srpsku etničku svijest i tradiciju, krsnu slavu i drugo. Sve do osamsto šezdesetih tu se nije ni znalo ni čulo za nekakvo hrvatstvo. Dubrovački istoričar Mavro Orbin 1601. piše kako su Dubrovčani nekom prilikom u pismu Hrvatima rekli i ovo: „Vi ste iz zemlje veoma daleke …“ „Voi siete dal passe molto lontani…“ Profesor istorije na zagrebačkom univerzitetu, Hrvat Natko Nodilo (1834-1912) piše: „U Dubrovniku se od pamtivijeka govorilo srpski, kako od pučana tako i od vlastele; kako kod kuće tako i u javnom životu.“ Dubrovački lingvista Marko Rešetar krajem 19. vijeka vezuje za dubrovačke stanovnike samo srpsko ime i srpski jezik.

Projekat

Vodećim dubrovačkim srpskim intelektualcima: Medu Puciću, Luku Zoru, Matiji Banu, Nikši Gradiju, Antunu Fabrisu, Peru Budmaniju i drugim bio je poznat tajni plan Austrije da Srbe rimokatolike prevede u Hrvate, pri čemu su spremni primijeniti sva sredstva pa i teror najširih razmjera. Realizaciju tog projekta trebalo bi da sprovedu Hrvati iz Zagreba, sa pridobijenim Srbima katolicima iz Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Boke i samog Dubrovnika. Ivan Kukuljević – Sakcinski bio je prvi od velikohrvatskih ideologa koji je počeo kod Dubrovčana, Bokelja i Primoraca da širi hrvaštinu. Eugen Kvaternik piše: „Od salcburških Alpa do Kosova i Albanije vijat će se doskora zastava čiste neoskvrnjene Hrvatske.“ Tu propagandu još žešće nastavlja don Miho Pavlinović, kojeg indirektno podupire i sam Štrosmajer.

Lujo konte Vojnović, pravnik, istoričar, diplomata, senator i književnik, putem štampe energično polemiše sa akterima te politike. On 1888. piše kako ti falsifikatori na osnovu „trulog Hrvatskog državnog prava“ podmeću da su Dalmacija, Dubrovnik i Boka hrvatski. Podvlači da je Dubrovnik istorijski dio srpskih zemalja, mada su politički i poslovni odnosi u Mediteranu uslovili njegovu pripadnost katoličkom svijetu. Čak je i austrijski diplomata Benjamin Kalaj u svojim ranim radovima pisao da je Dubrovnik srpski grad. Vojnović je slijedio stavove Meda Pucića, Matije Bana i drugih Srba katolika o pripadnosti Dubrovnika srpskom kulturnom miljeu. On poručuje da su „Dubrovčani, Župljani, Konavljani, Riječani i Lopođani čisti Srbi, da ih Bog nije mogao srpskijima stvoriti, kao što su i katolici Bosne i Hercegovine isto, kao i bosanske poturice pravi prvcati Srbi“. On na kraju zaključuje da je „srpska misao s romanskim elementom stvorila Dubrovačku Republiku i ponosnu Boku“.

Ovom agresivnom politikom Austrije nisu bila povrijeđena samo srpska nacionalna osjećanja Dubrovčana, već i njihova vlastelinska čast, oni su bili ljubomorno ponosni na svijetlu tradiciju svoje Republike, koja je sa jedva 40 milja u dužinu i dvije-tri milje u širinu, vijekovima imala evropski značaj. Napolitanac G. B. Vico (1688-1744) piše da je u Evropi postojalo samo pet samostalnih republika: Venecija, Đenova i Luka u Italiji, Dubrovnik u Dalmaciji i Nirnberg u Njemačkoj. Zato je po Dubrovčanima vulgarni apsurd da bi jedan slavni zlatni Dubrovnik trebalo da postane periferija i privjesak nekog tamo blatnjavog Zagreba. A kako je Zagreb izgledao tad oko 1860. zapisao je u svojim memoarima hadži-Makso Despić, ugledni sarajevski trgovac: „U Ilici je bila jedna jedina zidana kuća – Gavelina, a druge sve potleušice, slamom pokrivene. Tamo gdje je Zrinjevac, pa pozorište i kolodvor, sve ono od Ilice do željezničke pruge, bile su njive sa kukuruzom i pšenicom pa bare i meraje“.

Nikša Gradi piše: „Mi Dubrovčani, Srbi po porijeklu, nikad i nigda se nećemo pretapati u Hrvate, a to nije ni nužno, ni moguće.“ Dok mu Lujo poručuje da njegov list „Dubrovnik“ mora opstati zbog borbe „protiv poplavi kukavnosti i nacionalističke intolerancije“. Treba li reći da su i pravoslavni Dubrovčani sve vrijeme čvrsto stajali uz svoju srpsku katoličku braću.

Osim „Dubrovnika“, tamošnji Srbi su u 19. vijeku imali sedam svojih listova: „Srđ“, „Glas srpski“ i drugi, zatim Maticu srpsku, Kolo srpskih sestara „Dubrovkinja“, „Srpsku štampariju“, Sokolsko društvo „Dušan Silni“, pjevačko društvo „Slogu“ i druga razna udruženja. No početkom Velikog rata hrvatski šovinisti će sve to zbrisati, imovinu im uništiti, a sve srpske škole zatvoriti. Tada je Lujo u odsustvu proglašen veleizdajnikom, a njegov brat Ivo dopao zatvora kao srpski pjesnik.

Otrov ludila

Lujo je autor brojnih tekstova o potrebi sporazuma Srba i Hrvata u Dalmaciji i lucidno je predvidio da se jugoslovenska država može formirati samo pod vođstvom Srbije. On je vodio prepisku i sa Štrosmajerom, sve dok se ovaj lažni Jugosloven nije približio šovinističkim frankovcima.

List „Splitsko jedinstvo“ je graknuo na Luja, jer kao katolik nije na pravoj strani, a on im odgovara: „Red mi je dakle izjaviti vam da sam iz porodice koja broji najmanje 500 godina istorije,(…) ja ćutim da mi u žilama struji srpska krv onih Vojnovića koji, po srpskim i ruskim poljanama do naše dobe, mačem napisaše nekoliko stranica istorije srpskog naroda (…) tako i ja njihov ništavni potomak, nijesam i ne mogu drugo da budem nego Srbin, pripravan dati svoj život za slavu i veličinu srpskog naroda.“ Pa diže glas zbog sramnog pohrvaćivanja čistih Srba, poput Ruđera Boškovića, Ivana Gundulića, Marina Držića i drugih. On žali hrvatski narod kome je „u žile uštrcan otrov ludila i gonjenja“.

Beč je bio zatečen reakcijom Dubrovčana i žurio da pošto-poto uguši taj otpor. „Dubrovnik“ će kasnije pisati: „U vrijeme hajke na sve što je srpsko tražili su se zavoditelji omladine, otpuštali nastavnici čiste istorijske istine, razmještali činovnici te naseljavalo što više protusrpskih elemenata naklonjenih Austriji kako bi Dubrovnik dobio novi vid i karakter.“ (…) „provodio se teror i svim silama sprečavalo srpstvo kod katolika.“ Potom se odgovara Štrosmajerovom „Obzoru“ na „maniji osvajanja i hrvaćenja i prisvajanja svega što nije njihovo… a što su postizali zahvaljujući bečkoj vladi i kleru koji ih podržava.“ Tim načinom je promijenjena „krvna slika“ grada, što će konačno i uništiti stari Dubrovnik.

Prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. novac su prikupili Srbi iz svih srpskih krajeva i tom prilikom su njihove delegacije bez ikakvog povoda napadane i vrijeđane od zapjenušanih hrvatskih ekstremista, koji su pjevali o štriku oko srpskog vrata.

Dubrovački list „Crvena Hrvatska“ i „Narodni list“ krajem 19. vijeka imali su u nekim momentima nastupe pravog kliničnog bjesnila protiv svojih sugrađana Srba, pisao je Dučić. Na to je vrlo otvoreno upozoravao upravo Lujo, koji je u Dubrovačkim novinama br. 35 za 1897. dalekovido predvidio i genocid Hrvata nad Srbima: „Srbi, idite preko Drine! Ta se lozinka slijepo sluša i slušaće se do onog usudnog dana koji mora da dođe, kad će jedan veliki kataklizam oboriti sve umjetne ogradi ili jaoh, porušiti i pošljednje bedeme narodne srpske zgrade i tada će – Hrvati biti zadovoljni!“

Knez Lujo je rođen u Splitu 1864. prije 160 godina jer je tu njegov otac Konstantin držao advokatsku kancelariju. Njegova majka Marija bila je iz florentinske plemićke porodice Sorelji. Djetinjstvo je proveo kod majčinih roditelja u Dubrovniku, ljubitelja nauke i književnosti. Prava je doktorirao u Gracu, da bi se advokaturom bavio u Trstu, Sarajevu i Dubrovniku. Na prijedlog crnogorskog ministra pravde dr Valtazara Bogišića, 1896. on se prima dužnosti sekretara knjaza Nikole. Na oproštajnoj večeri u Dubrovniku vlastelin Jero Natalić mu u zdravici reče: „Lujo, reci Cetinju da srpska Atina pozdravlja srpsku Spartu.“ Tri godine kasnije postaće ministar pravde i provesti reformu sudstva. Poslanik je Crne Gore u Vatikanu od 1901. do 1903. i tu ima vidnu ulogu u sprečavanju Hrvata da Zavod svetog Jeronima u Rimu sa „ilirskog“ preimenuju u „hrvatski“, u okviru njihove opšte manije da po svaku cijenu i svuda prošire svoj politički uticaj. Ni do danas mu to nisu zaboravili. Na poziv bliskog prijatelja iz cetinjskih dana, tada kneza, potonjeg kralja Petra Prvog, prima se 1904. dužnosti učitelja i vaspitača princa Aleksandra, budućeg jugoslovenskog kralja. Kao šef kabineta kralja Nikole ponovo je na Cetinju 1912. Na Londonskoj konferenciji u ime Crne Gore 1913. potpisuje mir sa Turskom. Ogorčen Nikolinom prevrtljivom politikom, početkom Velikog rata odlazi u Srbiju, gdje od 1915. do 1920. dobija osjetljivu diplomatsku službu u Rimu i Parizu. U Versaju na mirovnoj konferenciji učestvuje kao važan član jugoslovenske delegacije.

Između dva rata Lujo je istaknuti član Demokratske stranke u Dubrovniku, on proročki upozorava na „zlikovački stav nekih stranaka prema državi, koje bi nas kao lak plijen rado predali u ruke neprijatelja. Separatisti su već digli glavu i čuju se povici: „Van sa hrvatskog teritorija vlašina i njihovog kralja“, „Platićete vi nama“. Lujo 1937. postaje senator Kraljevine Jugoslavije, uporno se bavi statusom Dubrovnika. Traži od kneza Pavla i drugih političara da Dubrovnik bude autonomna jedinica i spriječi njegov ulazak u sastav Hrvatske banovine. Za to iznosi jake istorijske argumente, ističući „da su svi izvori kojima se potvrđuje tobožnje hrvatsko državno pravo na Dubrovnik, u stvari povijesni falsifikati“. No, Beograd se teško ogriješi i kukavički udovolji nezajažljivom Zagrebu, zarad varljivog mira u kući.

Kada je stari Dubrovnik već propadao pod nametnutim hrvatstvom, Lujo u „Elegijama“ lamentira: „Zauvijek izgubljeni Dubrovnik, nekadašnji bajoslovni Grad, tu više i nema ničeg osim grobova, utvara, sjenki (…) Tu gdje je kladenac srpskog jezika, kroz vijekove, blistao u zlatnoj knjizi …“

Tokom endehazije Lujo jedva sačuva goli život. Star je oko 80 godina, narušenog je zdravlja i bezuspješno pokušava da iz Zagreba pređe u Srbiju. Stvaranjem komunističke Jugoslavije, on se i tim vlastima avgusta 1945. obraća opširnim pismom, u kojem ponovo traži autonomiju Dubrovnika i njegovo moguće ujedinjenje sa Bokom ili čak Dalmacijom, kako bi ostao izvan hrvatske uprave. No Brozov režim je zbog ratnih „zasluga“ hrvatsku „nacrtao“ po želji proustaškog Zagreba, dok je zbog silnih žrtava Srbiju „nagradio“ sa dvije pokrajine. Tako je sudbina srpskog Dubrovnika, kao i Baranje i nekih drugih, bila konačno zapečaćena i teško onom ko bi tih vremena glasno rekao: „Dubrovnik je srpski grad“. Komunisti su zaista bili pravi eksperti za rješavanje „srpskog pitanja“.

Svoju nespornu intelektualnu širinu i erudiciju Lujo konte Vojnović pokazao je u književnom radu i kao čovjek visoke političke kulture i obaviještenosti, suptilni majstor diplomatskih finesa i umijeća. U njegovoj ličnosti sjedinile su se sklonosti umjetnika, istoričara, pravnika, poliglote i prevodioca. Osim na srpskom, pisao je i na njemačkom, italijanskom i francuskom. U njegovom istorijografskom opisu je, pored ostalog, kapitalna studija „Pad Dubrovnika“ (1908), te „Istorija Dalmacije“ (1918). Od književnih djela značajna je lirska zbirka „Dubrovačke elegije“ (1898), knjiga eseja „Književni časovi“ (1912) itd.

Za svoj rad je, osim francuske Legije časti, dobio niz visokih stranih i domaćih odlikovanja. Do kraja odan srpstvu, upokojio se u Zagrebu 1951, a sahranjen je na dubrovačkom groblju „Sveti Mihailo“ na Lapadu, gdje mu počivaju roditelji i brat.

Rodoslov

Plemićka geneologija Vojnovića seže još do kralja Stefana Dečanskog. Padom despotovine pod Turke, užički knezovi Vojnovići 1699. predali su Veneciji Trebinje i Popovo te se nastaniše u Herceg Novom. Mleci, a poslije i Austrija, priznaše im plemstvo. Mnogi Vojnovići su se istakli u ruskoj službi, posebno admiral grof Marko Vojnović, osnivač crnomorske flote pa kontraadmiral Jovan Vasiljev Vojnović, zatim general Aleksandar Vojnović pa Nikola Vojnović komandant rusko-turske eskadre koja je zauzimala Ankonu, gdje se istače kao oficir i Lujov prađed Đorđe Vasiljev Vojnović. Njegov đed Jovan Vojnović imao je dva sina, Kostu i Đorđa, krštene u manastiru Savina, ali su ostavši bez oca sa pet i šest godina po želji svoje babe u Dubrovniku prevedeni u katoličku vjeru. Konstantin, Lujov otac, pravnik i profesor, ostade u toj vjeri, dok se njegov brat Đorđe vratio pravoslavlju i on će kasnije biti poznati predsjednik hercegnovske opštine, vođa Srpske stranke i poslanik, a potom predsjednik Dalmatinskog sabora, gdje je poslanik bio i brat mu Konstantin. Lujo je imao starijeg brata, čuvenog književnika Iva i tri sestre: Katarinu, Eugeniju (Đene) i Kristinu. Iz braka sa Tinkom Kopač imao je Lujo dvije kćerke Jelenu i Kseniju.

Krležina zavist

Zbog njegovog srpstva hrvatski šovinisti su Luja odavno uzeli na zub. Vrhunac te hajke izbio je 1923. u „Obzoru“, tekstom Hinka Hinkovića o navodnim dokazima da je bio austrougarski špijun. Lujo je tu laž odmah odbacio, a kasnije i na sudu opovrgao, jer druga strana nikad nije dala valjane dokaze. Obrušio se i na lažljivog Miroslava Krležu – Frica, koji je bio glavni inspirator ove klevete. Krleža naprosto nije podnosio braću Vojnoviće, tvrdeći da su lažni grofovi, a posebno je Luja blatio gdje god je stigao. Više je mogućih razloga za to: zavist čovjeka malograđanskog, ne baš zakonitog porijekla, bez viših škola, mrzio je Lujov veliki ugled intelektualca i diplomate i na kraju zbog Lujovog „protuhrvatstva“ jer je još 1924. Vinaver o Krleži pisao kao o vješto maskiranom pravaškom srbofobu. Zna se da je Krleža bio veliki poštovalac Ante Starčevića, blizak prijatelj Pavelićevog „Gebelsa“ i doglavnika Mile Budaka, a možda ga je baš to kandidovalo i za velikog Brozovog intimusa.

Izvor: https://www.glassrpske.com/