Kako je Popović „valjao“ ikone i šakama prijetio onima koji otkriju prevaru

Piše: Veseljko Koprivica

Poznati crnogorski intelektualac, romanopisac, laureat raznih nagrada, možda i akademik (izvinjavam se, nisam u toku), meni poznatiji kao cetinjski bokser, htio je prije osamnaest godina da me prebije u prostorijama Liberalnog saveza (u tadašnjem Marksističkom centru, ispod Ljubovića) zato što sam tekst „Ikona za podvalu“ objavio u “Liberalu” od 22. marta 1996. godine. Tada sam bio glavni i odgovorni urednik tog lista. Radi se o reagovanju gospodina Milutina Drljevića iz Zagreba. Poslao mi ga je uz molbu da ga objavim u listu Liberalnog saveza Crne Gore. To sam i učinio. Tekst govori o tome kako su Drago Kastratović, Milorad Popović i Veljko Bulajić Milutinu Drljeviću prodavali ikonu koja nikada nije vidjela kuću Petrovića.

Popović mi to nikad nije oprostio. Uoči Nove 2014. godine presreo me na Gorici i izvrijeđao. Preživio sam i to.

Prije toga, kako mi je tvrdio njegov prijatelj Šemsudin Radončić, bio je glavni izvor najgnusnijih laži o meni i mojim kolegama iz “Monitora” koje su mjesecima objavljivali Radončić i Marko Vešović. Preživio sam i to. Nisam htio da reagujem na te laži i vulgarnosti, jer sam se davno zarekao da se moje ime nikada mojom voljom neće pojaviti u “Pobjedi”, koja je bila i ostala zastiđe crnogorskog novinarstva.

Popović se potom žalio i prijetio mi da ja po Podgorici širim priču da su mu prijatelji iz BiH kupili nagradu za neki njegov roman. Poziva se na jednog crnogorskog novinara i književnog kritičara, kojeg nisam vidio skoro godinu, niti sam ikada sa njim o tome razgovarao. Popović jednostavno nije niti će ikada biti u fokusu mojih interesovanja.

Zbog toga sam odlučio da objavim ovaj tekst Milutina Drljevića, koji sam uvrstio u svoju još nezavršenu knjigu „Proces, ali ne Kafkin“, uz poruku eventualnim čitaocima – ništa nisam od onog što o meni pišu i pričaju Popović, Vešović i Radončić, a sve jesam ono što oni tvrde da nijesam!

Evo Drljevićevog teksta:

Valjda ljut što ga niko, pa ni „Monitor“, ne primjećuje, iskoristi gospodin Kastratović priliku da „otrov adske svoje duše“ nadrobi na dvije i pol stranice reagovanja. Ćutao bih i ja da govorim o njemu ne pet godina kao „Monitor“ nego i čak život, ali osjećam da javnost nema pravo biti zakinuta da sazna istinu o ikoni gdje Drago Kastratović pokušava sebi pripisati oreol „Milousnog“. A priča o ikoni je sljedeća:

10. juna 1995. godine došli su u moju kuću u Opatiji Drago Kastratović, Veljko Bulajić i Milorad Popović, kojeg su mi predstavili kao predsjednika kulturnog društva „Montenegro – Montenegrin.“ (a u reagovanju imenuju „za prvog predsjednika“ drugu osobu). Posjeta je bila najavljena noć ranije bez objašnjenja. Poslije kave Kastratović je ispričao da su došli na trag ikone koja je velike umjetničke i istorijske vrijednosti, pa su eto došli do mene, jer bi željeli da ta ikona završi u poštenoj crnogorskoj kući ili će je kupiti NZCH i pokloniti Cetinjskom muzeju. Bulajić je podržao priču Kastratovića i predložio da Popović govori o detaljima. Popović je govorio o umjetničkim i istorijskim detaljima i tek na moje pitanje da li ikona ima neku cijenu izvadio je pismo na italijanskom jeziku i prevod na hrvatskom jeziku, koje sam fotokopirao i objavljujem ih u cjelini, pa neka čitalac sudi o mašti, poštenju, prevari ili nečem drugom:

Štovani gospodine Popoviću,

Poslije našeg susreta u Rimu i kasnijeg telefonskog razgovora, šaljem Vam dokumentaciju koja pokazuje umjetnički značaj i vrijednost ikone u mojem posjedu, a koja je pripadala crnogorskom kralju Nikoli Petroviću Njegošu i kasnije njegovoj kćeri princezi Kseniji. Moj otac, odani službenik dinastije Savoia i štovatelj familije Petrović Njegoš bio je, mogu se s ponosom sjetiti, bliski prijatelj naše kraljice Jelene i princeze Ksenije. Ovu ikonu je kupio krajem četrdesetih godina, vjerojatno ’48. ili ’49. godine, više se ne mogu sa sigurnošću sjetiti. Naime, moj otac nije bio kolekcionar, ali je ikonu kupio jer je princeza bila bolesna i u teškim materijalnim prilikama, pa je na taj način želio pomoći tu dragu i otmjenu osobu.

Ja bih najviše volio, zbog uspomene na mojega oca i na njegove prijatelje, da ovo umjetničko djelo završi u Crnoj Gori. Stoga od Vas ili Vaših pretpostavljenih očekujem garanciju da ikona neće otići putem trgovine i preprodaje. Ikona je porijeklom iz Grčke, XVI stoljeća, a spada u red vrhunskih ikona, o čemu Vam šaljem kompletnu dokumentaciju. Gospođica Mavromichalis, putem kuratora Musee d’art et d’histoire Vitle de Geneve, iz tih razloga želi da ikonu kupi i tako kompletira svoju donaciju muzeju u Genevi, što je za sudbinu ikone dobra solucija. Međutim, poslije razgovora s Vama te vaših tumačenja Crne Gore danas, ja bih zaista želio da se ikona ponovno nađe među Crnogorcima, jer ju je kralj Nikola dobio na poklon, prilikom posjeta Istanbulu turskom sultanu Abdulu Hamidu, od tamošnjeg patrijarha krajem XIX stoljeća.

Poštovani gospodine, kako nisam kolekcionar, a sada želim da se ova relikvija vrati u Crnu Goru i Crnogorcima, ikonu Vam nudim po minimalnoj procjeni od 120.000,00 dolara i sa rokom za vašu odluku od 40 dana. Želim Vam puni uspjeh u Vašem nastojanju kojim želite izraziti poštovanje i ljubav prema jednoj od najznačajnijih ličnosti s kraja XIX i početka XX stoljeća, crnogorskom suverenu Nikoli Petroviću. Želim Vas također uvjeriti, uz srdačne pozdrave Vama i Vašim prijateljima, da sam sa svoje strane učinio najviše što sam mogao i odredio cijenu koja će Vama biti prihvatljiva, a ne onu koja bi mogla biti postignuta na komercijalnoj ponudi. To bi se posebno odnosilo na Ameriku, na tržište u Bostonu, gdje bi ovakva jedna ikona visoke umjetničke vrijednosti i povijesnog značenja dostigla svakako daleko veću cijenu. Ja Vama želim punu radost, kao i Vašim prijateljima, s posebnim srdačnim pozdravima.

Adv. Ugo Gobeti

Moram priznati da sam u tom momentu prihvatio priču kao istinitu, jer mi je „ugled“ osoba bila dovoljna garancija. Na moje pitanje da li mogu ikonu vidjeti, Bulajić i Popović su nakon kratkog ćućorenja odgovorili potvrdno. Nakon toga sam ih odveo do Rovinja kod zajedničkih poznanika i pozvao ih da slijedećeg dana budu gosti u mojoj kući. U toku ručka nastavljena je priča o ikoni u prisustvu poznanika iz Rovinja. Dogovorili smo se da mi ikonu pokažu slijedeće neđelje u Zagrebu. Slijedećeg dana u ponedjeljak (12. juna) bio sam u Zagrebu, da bi me trojka već sjutri dan (13. juna) posjetila u hotelskoj sobi i donijela ikonu. To je bio prvi momenat kada sam posumnjao da tu nešto nije u redu. Dakle, trojki je bio potreban samo jedan dan da ikonu dopreme iz Rima u Zagreb! Kako rekoše, diplomatskom poštom uz pomoć Ministarstva kulture. Tražio sam certifikat, ali je Bulajić predložio ekspertizu Akademije znanosti. Odbio sam i tražio da ekspertizu napravi stručan čovjek od mog povjerenja. Dobio sam potvrdan odgovor i zamolio poznatog stručnjaka iz te oblasti V.S. koji je došao u Zagreb u petak 16. juna i u stanu Veljka Bulajića izvršio ekspertizu. Ekspertiza je pokazala da je ikona „izvanredne umjetničke kvalitete iz XV stoljeća“. Sakralnu vertikalu predstavlja ustajući Isus… Potezi su tipično gotski što uveličavaju Isusa u njegovoj pozi… Vrijednost ikone posebno diže njen povijesni put“.

Nakon toga rekao sam Popoviću da bih ikonu platio 80.000 USD pod uvjetom da mi donesu dokaze o vlasništvu i potvrdu da je ikona imala onaj povijesni put kakav su mi ispričali i pismeno prezentirali. Kako sam u to vrijeme putovao u Minhen zatražio sam da mi dostave jednu fotografiju ikone kao i dokumentaciju koju su imali o donaciji Mavromichalis, jer sam htjeo izvršiti još jednu ekspertizu i procjenu vrijednosti ikone kod vrhunskog stručnjaka iz ove oblasti u Minhenu. Popović mi je donio dokumentaciju uključujući i izjavu kojom mu Veljko Bulajić potvrđuje da mi je Popović prodao ikonu jer je Popović trenutni vlasnik ikone! Iste sam predao u Minhen i dogovorio da vještak dr D. N. dođe u Opatiju i izvrši ekspertizu. Tom prilikom, 2. 6. 1995. godine Popović je uspio izvući pozajmicu od 5.000 DEM koju je trebao vratiti 30. 9. 1995. godine pa se u vezi toga vodi spor na sudu u Zagrebu. Po povratku u Opatiju nazvao sam Popovića i zatražio da donese ikonu radi ekspertize. On je donio ikonu, jer je slijedećeg dana trebao doći vještak radi ekspertize. Bio je vrlo nervozan, pa kada smo sjeli na terasu on je počeo da prijeti da ukoliko do utorka u 12.00 sati ne dam novac da će se pojaviti „šiptarska mafija“ a tamo radi i oružje. U prvom momentu nijesam shvatio o čemu govori jer mi je taj stil nepoznat, pa kada je još jednom ponovio istu rečenicu ustao sam i izbacio ga iz kuće s tim što on „u brzini“ nije htio ponijeti ikonu sa sobom.

Odmah sam nazvao Bulajića (već bio obaviješten o neuspjeloj prijetnji) koji me zamolio da nazovem Kastratovića. Pozivi su se nekoliko puta ponavljali jer sam ja imperativno zahtijevao da hitno dođu po ikonu ili ću odmah pozvati policiju i predati joj ikonu. Bulajić je molio da to ne učinim pa je postignut dogovor da slijedećeg dana pošaljem auto jer je on svoj auto razbio (a ikonu još nije prodao da bi novi kupio) na što sam ja pristao. Bulajić je došao slijedećeg dana. U mojoj kući je tog popodneva bio širok krug uglednih ljudi.

Bio je i vještak gospodin dr D. N. Ekspertiza je već bila gotova, ali ne i napisana te je naučno pokazala svu brutalnost kojom se trojka služila da bi kod mene kao Crnogorca pobudila emocije da mi „utope“ ikonu. Naime, vještačenje je pokazalo da je „ikona visoke umjetničke vrijednosti“, da je „original“ ali da „nikada nije viđela doma Petrovića“ te da je sva priča o ikoni puka laž, izmišljena radi mene. Da se prevarim i kupim ikonu.

Vještak je dao slijedeće obješnjenje. Ikona prikazuje uskrsnuće Isusa što znači da je ikona katolička, jer se u pravoslavlju taj motiv ne obrađuje. Isus na ikoni blagosilja sa ispružena dva prsta što je tipični simbol u katoličkoj religiji. Kako su dvije prethodne konstatacije točne, nemoguće je da jedan pravoslavni patrijarh pokloni pravoslavnom suverenu katoličku ikonu itd.

Iako je noć ranije, poslije izrečenih prijetnji od strane Popovića, svaki razgovor o kupovini ikone otpao, ipak je dr D. N. ispričao Bulajiću svoj stručni nalaz. Na to je Bulajić u prisustvu tih uglednih osoba rekao: „Dobro, Drljević neće kupiti ikonu ali će je kupiti NZCH s time što ću ja dati nešto novca, nešto Drljević, nešto Ćano (Koprivica), nešto ostali Crnogorci, pa ćemo kao zajednica poslati ikonu Cetinjskom muzeju. A ova priča o Nikoli i Kseniji je simpatična, pa neka ostane, je li da može doktore“, obraćajući se dr D. N. gospodin dr D. N. je problijedio i upitao ga: „Bulajiću, kako možete od mene tražiti da Vas podržim u tako nemoralnom činu?“

Bulajić je navečer odnio ikonu. Valjda je u toku noći proradio njegov šićardžijski gen, pa me odmah ujutro nazvao da dođem sa dr D. N. jer su se na ikoni pojavila neka oštećenja, računajući da bar nešto od mene izvuče. Odbio sam bilo kakvu diskusiju o tome i zamolio ga da me više ne naziva. To je poslušao i hvala bogu nije me više nazvao. Ali ne lezi vraže. Već za nekoliko da­na dobijam pismo od njega gdje pokušava da sebe prikaže Isusom sa ikone – ned­užnim. Na to pismo sam odgovorio pismom od 6. 7. 1995. g. Pismo sam Bulajiću poslao i Nacionalnoj zajednici Crnogoraca Hrvatske n/r gosp. Kastratovića, jer je kao što se iz dosadašnjeg sadržaja vidi u svim radnjama bio saučesnik i kreator. Nacionalna, zajednica je prijem potvrdila 08. 07. 1995. g. Na to pismo je gospodin Bulajić odgovorio 10. 07. 1995. g. a ja otpisao 24. 7. 1995. g. I ovo pismo je poslato NZCH i potvrda o prijemu potpisana 25. 7. 1995. g. Time je prepiska, a i kontakti sa trojkom završena. Bulajić je i dalje nazivao moje prijatelje, psovao, prijetio da će me protjerati iz Hrvatske itd. itd.

Kastratović pokušava da svu prljavštinu koju je kreirao prebaci na privatni odnos Drljević – Popović, iako ja nikada nikakvog privatnog odnosa nijesam imao ni sa jednim od njih. Zaboravio je Kastratović i to da sam kao nekadašnji član NZCH finansijski doprinio da on sjedi u toplim i urednim prostorijama crnogorskog doma, iako bi mu bolji naziv bio „Dragovina“. Za moj rad, koji Kastratović krsti ’’Bogatstvo“, sam u ovoj godini dobio dvije visoke nagrade, jednu na nivou RH (brončanu), a jednu na nivou Županije primorsko-goranske (srebrnu) i mnoštvo čestitki, od mjerodavnih ljudi RH, samo je izostala čestitka NZCH pod mudrim rukovodstvom Kastratovića kao i zahvalnica za toplu stolicu“.

(Kolumna objavljena u Vijestima, 9. 7. 2016)