Kako na Vidovdan pričati o Vidovdanu i Kosovu i Metohiji, a ne reći da se malo gdje danas toliko strada za Hrista kao na Kosovu i oko Kosova

Vidovdanska besjeda Protojereja stavrofora Slobodana Bobana Jokića u Herceg Novom LJ. G. 2024. godine

Neću se pretvarati da na Vidovdan o Vidovdanu, svetom caru Lazaru, mučenicima i novomučenicima srpskim, Kosovu i Metohiji mnogo znam i razumijem. Ponešto vam mogu reći o čemu sam sam promišljao i nešto malo što sam doživio. Ovu riječ večeras shvatite da je govorim bez ikakavih pretenzija, već kao jednu intimnu ispovijest o temama koje me, a nadam se i vas duboko potresaju i ne ostavljaju ravnodušnim.

Kad bih umio da napišem i izgovorim najljepše riječi na svijetu, posvetio bih ih Bogu, djeci i Kosovu kaza za mene nepoznati pjesnik.
Ljudsko postojanje je, zasnovano na Božijoj ljubavi i slobodi, a na saznanje o tom od Boga daru, treba uzvratiti opredeljenjem za život. Primer takvog opredeljenja su nam dali svetitelji i mučenici Crkve, čiji način života otkriva kako u Crkvi funkcioniše opredijeljenost za Carstvo koje je od sada i dovijeka.
Mučeništvo ili Martirologij je riječ hrišćanska i crkvena, jer prvi Mučenik jeste Bogočovek Isus Hristos, Koji je raspet „u vreme Pontija Pilata“ za svedočanstvo Jevanđelja (1Tim.6,13). Ako je Hristos mučenik, onda i hrišćanin znači martirion tj. stradalnik i mučenik.
Martirion je ljudski uspravni i ispravni stav pred Bogom i ljudima, nošenje krsta svoga i idenje kroz svijet i istoriju za Prvomučenikom i Arhimučenikom Bogočovjekom Hristom. Zato su Mučenici za Hrista kroz istoriju zadobijali vijence Carstva Nebeskog. Pravoslavna Crkva Hristova ukrasila se kroz vjekove kao dijademom=vijencem Svetih Mučenika kako je istinito zapisao vladika Atanasije Hercegovački, a na čijem radnom stolu je po njegovom upokojenju ostao papir, papir sa njegovim poslednjim zapisom. Poslednja riječ napisana na tom listu papira bila je KOSOVO. Ne možemo pričati ili pisati o Kosovu i Metohiji a ne pomenuti Atanasija i Amfilohija. Jer upravo su nas oni učili da volimo cijeli svijet, cijelu vaseljenu i univerzum, ali da ne zaboravimo da volimo svoje, a naročito da volimo Kosovo i Metohiju. Oni su nas učili da su Kosovo i Metohija najskuplje srpske riječi i da je naše nadanje zakopano na Kosovu, u jednu grobnicu. Oni su nas naučili kako da zenica oka našeg bude gnijezdo ljepote Kosova i Metohije. Amfilohije i Atanasije, svjedoci, propovijednici i sastradalnici raspeća našega naroda od Kosova do Jadovna i Jasenovca i vjerni čuvari Kosovskog zavjeta su svjedoci raspeća i krstonosog puta, koje gledamo kao na fresci Raspeća u Crkvi Odigitrije u Patrijaršiji Pećkoj. Njih dvojica su svjedoci da su raspeća i stradanja našeg naroda, i prošla i sadašnja, put koji vodi u tajnu vaskrsenja u kojem je pobjeda sila dobra i svetosti nad silama zla i tame.

Naš Srpski narod se opredelio za Carstvo Nebesko još prije Kosova, najprije samim primanjem Hrišćanstva, a zatim naročito kroz Svetoga Savu, Simeona i Jovana Vladimira. Na Kosovu kroz svetoga kneza Lazara je to opredeljenje slavno potvrđeno i mučeničkom krvlju zapečaćeno. Pečat krvlju, svojom a ne tuđom. I zato se može reći da od Kosova i Lazara naš narod jedino istinski postoji i živi samo onda kada je ovo svoje opredeljenje za Carstvo Nebesko, nazvano u narodu Kosovski zavjet, držao i čuvao kao dušu svoje duše, kao srce svoga crkvenog i narodnog bića i života. Tim Vidovdanskim danom koji traje šesto godina vidimo ono što mnogi drugi nažalost ne vide, kako kazaše za mene poznati pjesnici.
Tako je ponekad tragično, ali slavno Kosovo postalo kolijevka i grobnica; kolijevka rađanja za Hrista i grobnica umiranja za Hrista, da bi se u Hristu opet vaskrsavalo i ovde na zemlji i gore na nebesima. Kako pravo zapisa sveštenik Leka Vujisić: „Kad dođe veliki dan vaskrsenja, svaki Crnogorac će ustati iz kosovske grobnice. Oni koji se tu ne nađu biće zauvijek zaboravljeni.“ Zato je Kosovska grobnica naše rodilište a ne gubilište.

Kako na Vidovdan pričati o Vidovdanu i Kosovu i Metohiji, a ne reći da se malo gdje danas toliko strada za Hrista kao na Kosovu i oko Kosova. Strada se i svjedoči kao što se svjedočilo i stradalo tog 17. marta prije dvadeset godina. Kao što je ovih dana Munter Isak u svom sjajnom članku Pashalno bdenije za Gazu, mislio i želio da svjetski lideri imaju malo savjesti, ipak na kraju sebi rekao da je pogriješio. Tako smo i mi gledali svjetske moćnike kako bez imalo stida i savjesti gledaju u Martovkom pogromu, kako gori Ljeviška. Gledali su isto tako bez stida i savjesti dok su goreli opet i opet Arhangeli i Velika Crkva svetog Đorđa i Bogoslovija u Prizrenu, Manastiri Gorioč i Zočište, kako su gorele i stradale crkve u Štimlju, Uroševcu, Kosovskoj Mitrovici, Đakovici, Podujevu, Prištini, Vučitrnu, Kosovom Polju, kao i mnoge Crkve i groblja na Kosovu. Gledali su kao nijemi posmatrači to stradanje bez stida i vojnici Kfora koji nijesu bili spremni ili nijesu željeli da osujete ili spriječe ove napade, paljenja, rušenja, pljačke i ubijanja. Stradalo je 19 ljudi, skoro hiljadu je pretučeno i povrijeđeno, protjerano je oko 4.000 Srba, uništeno 800 srpskih kuća. Uništene su freske, ikone kao i knjige krštenih, vjenčanih i umrlih, koje svjedoče o vjekovnom trajanju Srba na Kosovu i Metohiji.
Iako istraga nikada nije stigla do organizatora, iz međunarodnih organizacija već godinama nema ni glasa o eventualnim novim detaljima. Taj vladajući svijet nalazi se u gustom moralnom mraku dvojnog morala, punom dvostrukih standarda, dehumanizacije, licemjerja i laži. Zato je Pogrom u očima tog svijeta normalizovan i legalizovan. Stvoren je narativ za normalizaciju pogroma, jer na nas ne gledaju kao na sebi jednake. Od njih su dobili zeleno svijetlo da naprave pogrom nazivajući ga samoodbranom. A onda su isti ti svjetski moćnici izrazi zabrinutost. Svijet je postao majstor u izražavanju zabrinutosti. Daju izjave da ih je „uznemirilo“ ubijanje naše djece i ljudi. Žao nam je što ubijaju vašu djecu našim oružjem. Žele da nas ubijede da im je stalo. Prikupljaju sredstva sa obnovu i pomoć. Ćutali su tokom pogroma kao što su ćutali na stradanja, smrti, rušenja i paljenja i prije poslije ulaska Kfora 1999, a onda opranih ruku i samilostivim vokabularom, pojavljuju se sa milostinjom i govore da im je stalo.
Ne zaboravljamo i tugujemo nad tim mračnim i strašnim danima. Ali kao hrišćani i tada i sada kao i kroz cijelu našu istoriju gledamo u Krst i identifikujemo se sa njim i na njemu vidimo Hrista koji se poistovjećuje sa nama. Zato je Krst mnogo važan simbol za naš narod. U vaskršnjoj i pedesetničkoj crkvenoj realnosti nalazimo utjehu, istinu i osnaženje da nas Hristos ne ostavlja i da se poistovjećuje sa nama.

Pomenuti Isak Munter je posvjedočio kako je jedan dječak u Gazi koji je nekim čudom preživio bombardovanje njegove kuće, kada su ga izvukli ispod ruševina uzviknuo Žedan sam. Kroz vapaj toga dječaka jasno možemo čuti iste Hristove riječi na Krstu kada je povikao Žedan sam. Hristov povik je znak solidarnosti ili bolje reći sažrtvenosti sa svima onima koji preživljavaju pogrome, masakre, glad i žeđ. Ovo je vapaj koji je Hristos podijelio sa nama u svom bolu, mukama, raspeću i na kraju smrću. Njegov vapaj je vapaj svih potlačenih nepravdom moći i licemjerja, ćutanja i nesposobnosti ili bolje reći nespremnosti savremenog svijeta i onih koji ga vode da okončaju tiraniju i nepravdu. Hristos je povikao žedan sam kao što je i srpski narod tokom svojih pogroma i u dvadesetom i u dvadeset prvom vijeku uzvikivao žedan sam, pa su i njemu kao i Hristu dali umjesto vode sirće, bolu su dodali još bola, muci su dali još više muke. Ali kao što rekosmo ima i druga dimenzija postojanja, a a to je zgrljaj i toplina Hristovog Vaskrsenja. Gdje je teklo i kapaće i vri će. Zato je malo riječi i načina da se iskaže i opiše ili dočara ljepota, uzvišenost i dostojanstvo Gračanice, gostoprimstvo i otvore¬nost Arhangela, radost i pjesma prizrenskih bogoslova, veličina i čistota Svetog Đorđa, uzvišene, nezemaljske, božanske, stvarne i neprolazne ljepote i krasote Lje¬viške, iscjeljenja i čuda Zočišta i svetih Vrača i Gorioča, doček i sreća sretanja i bratskog zagrljaja svetoga kralja, Dečana i Dečanaca i starost i odvažnost Patrijarhije.
Zbog svega toga i mnogo drugoga ne smijemo da ćutimo na stradanja našeg naroda na Kosovu i Metohiji i ne samo na njemu već ne smijemo ćutati na nepravedna stradanja u svijetu kojih je danas nažalost veliki broj. Ako nijesmo mogli istorijski biti prisutni da se pobunimo i dignemo svoj glas protiv one mase koja je vikala raspini ga, raspni, ako tada nijesmo mogli biti malo stado koje se razbježalo ali i zbježalo i sabralo u Gornjici da primi Duha Svetoga po obećanju Hristovom, ako nijesmo mogli biti tada kao ni kroz istoriju da dignemo glas protiv svih onih moćnih koji su ugnjetavali, mučili, progonili i ubijali hrišćane ali i ostale nevine ljude. Ako nijesmo bili tada, ipak danas smo tu, dio smo istorije u kojoj se takođe nemoćni, protjerani i obespravljeni muče i ubijaju pred našim očima i očima čitavog svijeta. I danas se to isto dešava sa našim narodom na Kosovu i Metohiji. Ne smijemo ćutati jer tišina umije nekad da bude bolna, već trebamo dići glas kao što smo ga digli i posvjedočili istinu Božiju kad su bile ugrožene naše svetinje u Crnoj Gori. Bog se projavljuje kroz čovjeka. Bog se projavljuje kroz nas. Kažimo i podignimo svoj glas jer naša braća i sestre na Kosovu i Metohiji su glas vapijućeg u pustinji. Svi hoćemo i molimo se da budemo u pravo vrijeme i na pravom mjestu i da dobar odgovor damo kad Hristos zakuca na naša vrata. A možda nama Hristos upravo kuca na stradalnom Kosovu i Metohiji. Ostaje pitanje da li će naša vjera sadejstvovati našim djelima po kojima će nas Gospod poznati kad bude došao čas provjere?
I na kraju da još jednom kažemo riječi izgovorene nad svetim odrom: A Kosovo, Kosovo će izdati samo kukavica.