Kako se slamaju prijateljstva u Crnoj Gori
1 min read
Ranko Rajković
Piše: Ranko Rajković
SATIRA
Stariji namrgođeni penzioner ulazi u redakciju „Pobjede“. Urednik ga srdačno pozdravlja.
„Evo saradnika naše šaljive strane“
„Sve su vaše strane šaljive. I o istoriji i o patriotizmu i o ekonomiji i o standardu i o brizi za penzionere.“
„Ne lupetaj, kazuj što si smislio za ovaj broj. Samo što ga nijesam poslao u štampu.“
„Crna Gora izaće iz mraka
Kad ga vidi iza rešetaka“.
izrecitova stariji namrgođeni penzioner.
„Želja će te bit'“ viknu urednik „Kratak je tvoj život da bi to dočekao. Ne samo tvoj već i život tvog sina, čak i unuka“.
„Imam li pravo makar na želju. Kad se može Bugarima ispunit želja zašto ne bi mogla i nama. Makar na jedan dan. Valjda smo zaslužili jedan dan svijetla“ pobuni se stariji namrgođeni penzioner.
“Tvoja želja je udar na temelje naše državnosti”
„Želja je moja pjesnička. Uostalom, odvajkada je poznato da pjesnike inspiriše priroda,narod,sloboda, pravda, mrak, svijetlo, mjesečina ..Svi osjećaji koji dolaze direktno iz srca”
„E pa piši pjesme Bugarskoj skupštini ili još bolje Deda Mrazu. Neka ti Deda Mraz ispuni želje. Zaboravi na „Pobjedu“.”
„Ne mogu. I Deda Mraz je registrovan u njegovoj partiji. Dodijeli su mu poslovni prostor, odijelo, vreću poklona i uplatili veliki honorar“.
„Nijesam znao da Specijalni tužilac ove godine glumi Deda Mraza“ iznenadi se urednik. „To je baš humano. Djeca su naša budućnost. Treba im se približiti i zainteresovati ih za antifašističko nasleđe.“ Zatim urednik podiže glas i očita bukvicu saradniku penzioneru.
„Umjesto da radiš nešto društveno korisno, da obraduješ djecu patriotskim stihovima kao Specijalni tužilac, da im uručiš poklone u ime države, ti si se posvetio antidržavnim pisanijama.“
„Nijesi shvatio. Moja pjesma nije antidržavna. Moja pjesma je satirična. Odnosi se na svakog kriminalca, nasilnika, lopova, korumpiranog političara u Crnoj Gori. Njih je spominjao u svojim spisima i sam Specijalni tužilac, pardon Deda Mraz, i tvrdo obećao da će ih smjestiti iza rešetaka. Mrak i rešetke u mojoj pjesmi su se slučajno izrimovale u jednini, množini i padežu.“
„Vidim lijepo, da ćeš zbog padeža otić u prdež. Pravo u prdekanu. Završićeš u predakani i to u jednini, jer sad ću da te prijavim specijalnom policijskom odjeljenju za širenje terorističke propagande“ reče urednik podižući telefonsku slušalicu.
„Čekaj. Sjećaš li se da smo zajedno išli u literarnu sekciju. Sjećaš li se da smo jedan drugom čitali pjesme. Prijatelji smo od prvog razreda osnovne škole“
„Moj najveći prijatelj je Crna Gora, a bez ovoga koga hoćeš da vidiš iza rešetaka, Crne Gore nema. Zapamti Crne Gore bez njega nema.“
„Što se ljutiš đavole. Sačekaj. Promijeniću stihove.“
„Hajde odmah. Pokaj se dok si još na vrijeme“ reče urednik blago mašući telefonskom slušalicom.
Stari namrgođeni penzioner se zagleda u portret iznad urednikove glave i izdeklamova novu pjesmu.
„On je naš sunčev zrak
Bez njega bi država tonula u mrak.“
„A gdje ti je tu Crna Gora?“ upita urednik.
„U njegovim džepovima.“ Odgovori stariji namrgođeni penzioner. „Moji su džepovi prazni a on je mnogo namrgođeniji od mene. Pogledaj ga. Ja na tih način, praznih džepova volim Crnu Goru, a njemu su se od patriotskog patosa džepovi otegli do samog patosa.“
„E sad je voda došla do poda.“ viknu urednik i pozva obezbeđenje.
Stigoše dva kršna momka crnogorca, baš kao iz narodne pjesme. Zgrabiše starijeg namrgođenog penzionera pod pazuhe i dok je ovaj nemoćno mlatarao nogama u vazduhu iznesoše ga u hodnik i tamo dalje gdje ih je urednik uputio.
Tako se pod slikom i budnim okom Predsjednika okončalo još jedno od mnogobrojnih višedecenijskih prijateljstava u Crnoj Gori.
Jedino se na ovom mjestu mogu pročitati riječi, prave ljudske riječi.
… Što je južnije, to je tužnije!
… “ E, sad je voda došla do poda“!??
Čudi mene!? To grđeno stanje … Kad voda stigne do poda!
Do plafona, nije valhda da je to ono lakše stanje … Nekome, lakše!? Uredniku. Onome i svakome koji ni fizičke odnose nije razumio, kamoli …
Nijeste i vi taj urednik, redakcijo! Onaj kome je nesnosno stanje „do poda“!? Ne i do plafona!??
I koliko ste vi s „poda“, i to samo u pošljednje dvije godine, izgubili prijatelja!? I to onih “ do plafona“ prijatelja, pameću vašom do poda! … Slomili ih! Prijateljstva slomili, trepnuli nijeste, abera dali nijeste … Kad vam je voda došla do poda, do vaše pameti dalje svakog plafona! Slomili, bezobzirno …
Slomili ste prijateljstva, slomili sebe!
Vidite li, jadi vas znali, ko su vam danas posjetioci portala!?
A prisjetite se … Kad ste onomad bili!
Tako kako Portal, svaki portal vrijedi koliko vrijedi redakcija, istina je. A ona neka, svaka neka redakcija, zalud joj, ona ništa ne vrijedi ako joj nijesu vrijedni posetitelji! … Sreće biva nema, da priumite, nema, zar!
Slomili ste, jeste, slomili ste “ porodičnu srebrninu“, bačili je u trnjinu! Trudno zbrate prijatelje Portala, bačili u trnje!
Kako ste njih, tako ste sebe slomili, Portal salomili …
Danas je on samo oburvina, ruina onog jednom sjajnog Portala; One skladne građevine, svetionika onog, koji je on bio jedino svijetlo, ona prva pionirska, podvižnička ona luča u montenegrijskoj tmini koja je pala na srpsku Crnu Goru još ono smutno vrijeme! U ono pašje vrijeme pašijh grobalja i mrtvije kola nad bratstvenicima i rođacim, u đavolji onaj vakat, u ono besudno vrijeme : Mi nosimo kapu sa tri roga, borimo se protiv Boga“!!! … Pa ste vi, u dobri čas, nikad kasno nije kad nije kasno, kako ste samo ono trepnuli s neba u duboku dukljansku pomrčinu, rasvjetlili, prosvjetlili nas, ej! Vratili nam sjećanje na sebe, i na … Jednom najcrnju onu pomrčina koja niz Planinu do u more pomrčila grdan svijet, bolji onaj svijet najljepše srpske Planine, koja je ona, ta srpska gromadna stijena, i ona jednom bila ono jedino svijetlo u pomrčinu srpskoga svijeta, kojekude!
A onda ste se pregli, a sudbo Sbrinu kleta, da lomete trudno zbranu tečevinu … Svoju. Našu. Našu zajedničku!
… I šta vi sve nijeste razumjeli, naopaka nauma onda, u ono avgustovsko povečerje, prjevarno !? SVE!!! Niste ništa razumjeli!
Ništa vi razumjeli nijeste, ni sebe razumjeli nijeste, koji ste jednom sve razumjeli! Prije svih! I uprkos svemu … I dušom, i srcem razumjeli, predani i kuražni, onda! Sve dok nije osvanuo taj avgustovski dan koji je očas pretočio u prjevarnu noć, istu onu … Pa ste u tminu zalutali, stazu izgubili, pravac!
Protiv koga i čega se vi danas borite!? Znate li, jadi ve ne znali!
Istrajavate, a da ništo razumjeli nijeste!? Ni dan, ni noći duge! Ni taj avgust, te ide avgustovske u šumu jednako crnu u svaku godinu, u svaku godišnju dob … Jer, ođe, sve se mijenja, svlači i preobukuje, samo je čovjek onaj isti! Jedne duše i kad ruho mijenja! Lažan, čovjek. Kome ste povjerovali na riječ, kako su se ovđe riječi polatinile još s početka : S puna mjeseca, granje ođe grana na vodenoj plahti, širi se i bača prve listove! U vodi, zar!? … Ođe, đe je i tvrdo drvo samo sjena sebe, drvena laž! Laž … Sve je ođe laž i potkupovljina Pa ste i vi polakomili!??
Onda ste poitali da prvo nas slomite… Jeste! Sebe ste slomili! Kad ste nas slomili!
Neka vam je prosto, kazna ste sebi najveća!
Taman kazna, slaba nam je to utjeha!
Vjernim vam onda prijateljima …
..
U zadnji vakat, jedino što sam na ovom portalu do kraja pročitao jeste ovaj sjajni nekrolog.