Kako su oficiri u Crnoj Gori vidjeli kapitulaciju Nikole I u Velikom ratu

Crnogorska vojska nije blagonaklono gledala na kapitulaciju Crne Gore u Prvom svetskom ratu, sprovedenu od strane Nikole I Petrovića; štaviše, u znak revolta, kako ličnog tako i svenarodnog, početkom novembra 1918, nepun mjesec dana pred održavanje Podgoričke skupštine, pišu „Izjavu crnogorskih oficira svome narodu“ u kojoj izražavaju ogorčenost, ali i nepokolebivost u očuvanju izvorne srpske tradicije u Crnoj Gori.

Izjava crnogorskih oficira svome narodu

Sakupljeni na drugarskom sastanku dana 4. novembra 1918. godine da međusobno izmijene misli, da jedan drugome iskažu svoje bolove i radosti u ovim velikim danima slobode i ujedinjenja – crnogorski oficiri se u zarobljeničkom logoru u Boldogasonju sjećaju svojih gordih i slavnih predaka, koji su se kroz vjekove borili za zajedničku stvar i nikad ničijoj sili podlegli nijesu.

Naše pokoljenje, vjerno tradicijama svojih predaka, pokazalo je u bezbrojnim bojevima tri potonja rata u mukama i patnjama, koje je naš narod kao dio srpskog naroda pretrpio, što može da uradi Srbin Crnogorac za velike narodne ciljeve. Gladan, bos, go i nenaoružan, nesnabdjeven, golim prsima i snažnom desnicom rušio je skadarske bedeme, razbijao na Glasincu strašnu neprijateljsku premoć i svaki klanac, svaki vrh od Lješa do Užica, od Bregalnice do Sarajeva svojom krvlju oblio je.

U potonjim sudbonosnim trenucima žrtvovao je sve. Priznanja srpskih vojskovođa najjače svedoče junačku zaštitu njihovog teškog odstupanja. Kada su nastupili teški Božićni dani god. 1915, kakda je stohiljadna vojska udarila na šaku u tri rata izmučenih Srba u Crnoj Gori umorenih glađu i svim nevoljama koje rat može nametnuti jednoj siromašnoj zemlji, oni su i tada vršili svoju dužnost.

Lim, Tara, Mojkovac, Grahovska pećina, Vučji dol i Troglava progutale su hiljade nesretnika. Crnogorac se očajno borio, sa nadom da će do kraja biti poveden časnim putem. Ali, on je zaveden! Ni da ga pokušaju povesti tim putem. Njega napuštaju vrhovne vođe i stvorivši mu bezizlazan položaj, neki se sklanjaju, a neki ruke peru, a on… On biva predan na milost i nemilost neprijatelju, i nastade golgota srpskog naroda u Crnoj Gori.

Desetine njegovih sinova bivaju otjerani, da nađu grobove u Mađarskoj i tirolskim urvinama, drugi da se nekada povrate kao bogalji na zgarište svojih domova.

Za sve to jedini krivci, jedini tvorci sramne kapitulacije jesu: vrhovni vojni i politički vođe našega naroda, a ne narod i vojska, koji su do kraja sa samopožrtvovanjem vršili svoju dužnost prema domovini, srpstvu i saveznicima.

Mi, kao najvjerniji tumači crnogorske vojske i osjećaja naroda, da bismo otvorena čela ušli u u veliku narodnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca obavezujemo se i zaklinjemo krvlju naših drugova palih po bezbrojnim srpskim poljima časti, zaklinjemo suzama majki samoranica, sjenima i zavjetima naših predaka, zaklinjemo se do sada neokaljanom čašću crnogorskog oružja, i da nećemo mirovati sve dotle dok krivci narodne katastrofe ne pretrpe zasluženu narodnu kaznu i atentat protiv narodne časti.