Kakvi su ti snovi, takav ti je život

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Na Stefandan, krsnu slavu i Dan Republike Srpske, francuski vojnici iz sastava IFOR-a presreli su vozilo u kome se nalazio majstor karatea iz tadašnjeg Srbinja, Dragan Gagović i na mjestu ga likvidirali. Sa njim je tada bilo petoro mladih srbinjskih karatista, uzrasta od 11 i 12 godina koje su francuski psiholozi kasnije ubjeđivali da su sve to sanjali

Amnezija je jedna od najpogubnijih srpskih bolesti. Tako su čak i u Republici Srpskoj zaboravljene godine okupacionog terora tadašnjih „implementacijskih“ i „stabilizacijskih“ snaga (IFOR, kasnije SFOR) u kojima je glavnu reč vodila vojna struktura kolektivnog Zapada (NATO).

Stradanje porodice Starovlah, oca Jeremije i njegovog sina Aleksandra, danas je gotovo iščililo iz sjećanja mnogih, a nije zauzelo ni mjesto u kolektivnom pamćenju cijelog srpskog naroda.

Još manje je poznata tragedija na Stefandan, krsnu slavu i Dan Republike Srpske, kada su francuski vojnici iz sastava IFOR-a presreli vozilo u kome se nalazio majstor karatea iz tadašnjeg Srbinja, Dragan Gagović i na mjestu ga likvidirali.

Sa njim je tada bilo petoro mladih srbinjskih karatista, uzrasta od 11 i 12 godina.

Djeca su jedva preživjela 47 ispaljenih metaka bez prostrelnih rana, ali su rane na duši ostale za čitav život. Ipak, postoji jedan morbidan detalj u časovima nakon Gagovićevog ubista.

Naime, francuski psiholozi su pokušali da ubjede djecu da su sve što su doživjela – sanjala.

U nekim (bar prividno) srećnijim zemljama ovaj esej bi mogao početi ne životnom već književnom referencom.

Recimo, podsjećanjem na Luisove „Ljetopise Narnije“, u kojima problem odnosa sna i stvarnosti ne smijemo posmatrati samo kao književni postupak već upravo kao važnu temu. Ne samo da je veliki irski književnik koristio hrišćanko poimanje sna kao teofanije u mometima kada se Aslan, taj Hristos Narnije, javlja Lusi, već je u epilogu cjelokupne priče, u posljednjim redovima Posljednje bitke, preokrenuo odnos sna i jave. „Zaista se desila željeznička nesreća – nježno reče Aslan. „Vaš otac i majka i svi vi ste – kako kažu u Zemlji sjenki – mrtvi. Polugodište je završeno. Raspust je počeo. San se završio – jutro je.“Hrišćanstvo i san
Hrišćanska misao ima izrazito ambivalentan odnos prema snu. San je ujedno prostor bogojavljenja, način komunikacije Boga i čovjeka. Još u Starom Zavjetu su čuveni Jakovljev san o ljestvici koja vodi ka nebu (Post 28) i san proroka Danila (Dan 7.).

U Novom Zavjetu, naročito u Matejevom jevanđelju, anđeo Gospodnji se javlja Josifu uvijek u snu.

Najprije mu potvrđuje da je Marijino začeće Bogočovjeka – „od Duha Svetoga“ (Mt 1,20) a zatim mu zapovjeda da odvede tek rođenog Hrista i Mariju u Egipat (Mt 2,13) a nakon Irodove smrti i da ih dovede iz Egipta (Mt 2,19). U jednoj od prvih hrišćanskih propovjedi, Aposol Petar navodi proročanstvo proroka Joilja: „I biće u posljednje dane, govori Gospod, izliću od Duha mojega na svako tijelo, i proricaće sinovi vaši i kćeri vaše, i mladići vaši vidjeće viđenja i starci vaši sanjaće snove.“

Ovdje je san označen kao prostor posljednjih stvarnosti, prodor konačne sudbine i smisla čovjeka i svijeta iz božije budućnosti u čovjekovu sadašnjost. Međutim, svako ko je makar jednom otkrio jednu stranicu pravoslavne asketske književnosti sigurno se susreo sa upozorenjem da se ne vjeruje snovima. Uostalom, ovakav stav već nalazimo u Starom Zavjetu. „Mnogo snova – mnogo ništavila, kao i u mnogim rečima. Zato se boj Boga“ (Prop. 5,6).

Dvadeseti vijek je započeo raščaravanjem snova u okvirima psihoanalize, procesom koji je uništio posljednje tragove istinski transcendentnog u evropskoj kulturi. Tumačenje snova više nije moglo da saopštava metafiziku već je san – kao i „religija“ prije njega – postao prosta projekcija čovjekove unutrašnjosti i ništa više.

Fojerbah se nastavio u Frojdu i tu Jungov oprez nije mogao da klatno vrati unazad – san je prestao da bude bogojavljenje, ako je već čovjekojavljanje.

To, međutim, nije uknulo političku potentnost sna kao metafore. Kada je Martin Luter King izrekao svoj danas antologijski govor „Sanjam“ (I have a dream), u toku Vašingtonskog marša 1963. g, on nije saopštavao „kolektivno nesvjesno“ već upravo kolektivno političko. San se nije mogao raščarati.

Gotovo sve književne distopije HH vijeka predviđale su pokušaj (budućih) totalitarnih režima da kontrolišu snove, ali su često u snovima tražile prostor slobode i nade. Nada je san budnoga čovjeka, nije uzalud govorio Stagiranjin (ukoliko je navod kod Diogena Laertija tačan).

Treba sanjati dok nam i to ne zabrane

San je nada onih kojima je kontrolisana stvarnost. Možda su se ulice Cetinja od slavne srpske prestonice preobrazile u srbofobiju koja izbija iz zidova, ali Matiju Bećkovića to ne sprječava da i danas ima jednu predstavu djetinju, da je živeo nekad na Cetinju.

Treba zato sanjati dok nam i to ne zabrane. San je način da se pravazilaze vijekovi i spajaju pokoljenja koje se nisu upamtila. Sanjajmo, zato, i kada je to teško.

Mi živimo vrijeme koje u mnogo čemu podsjeća na „Vrli novi svijet“ ili „1984“. Najljepše bi bilo da se ove zime bez snijega vratimo u bajkovite predjele Narnije, da nam pitanje o snu i javi i životu međ javom i med snom bude samo književni podsticaj ili tema za duboku zamišljenost dok sa našim najbližim slavimo Božić, Dan Republike Srpske, Novu godinu, Bogojavljenje, Jovandan, Savindan…

Ipak, srpski narod, makar i ne znao priču o Draganu Gagoviću, danas najviše podsjeća na preplašenu djecu na koju se maloprije pucalo, koja su vidjela smrt svoga trenera i prijatelja i koju danas ubjeđuju da je sve to bio samo san.

Kultura sjećanja se danas često spominje na obje strane političkog i idejnog spektra. NVO industrija pokušava da politički tipizuje srpsko iskustvo HH vijeka (naročito njegovog tragičnog kraja) tako što će nam odrediti na koji način možemo da se sjećamo naših života. Poželjno bi bilo da posvjestimo tragedije drugih i zaboravimo svoje. NGO sektor, kao neko ko govori sa pozicije moći, radi isti posao koji su radili i francuski psiholozi: „kreira“ evroatlatnske snove da bi se zaboravom prikrilo evroatlantsko nasilje.

Sa druge strane, teme srpskog stradanja u HH vijeku izazivaju užarene polemike čak i u onim društvenim krugovima sa izraženijim osjećajem nacionalnog identiteta.

Ipak, od herojstva branilaca Košara do stradanja Starog Broda i Miloševića, danas imamo bogatiju, mada i dalje ni izbliza potpunu javnu kulturu sjećanja na srpski HH vijek. Međutim, životna sila počiva koliko u sjećanju na prošlost toliko i u sposobnosti da se slijedi san. Da san ne bude samo utjeha i bijeg, već program i obaveza, dimanička sila obnove, onaj Duh Sveti koji se pojavljuje da obogati život a ne „mnogo ništavila“ iz Knjige Propovjednikove.

Mi smo i dalje pleme koje snom mrtvijem spava. Ali poenta nije da ne snivamo već da naš san bude – živi san pregaoca kojem Bog daje mahove.

Jer kakvi su ti snovi, takav ti je život.

Izvor: RT