Kaljuga

Piše: Batrić Babović

Kaljuga je opšte stanje karakterisanja stvari u Crnoj Gori. Vremenski je (ne) ograničeno. Istoriografski, narativno i dokazima potkovano proteže se od 1945. do 2025. godine. Vjerovatno i prije 1945. godine.

Makar od zone političkog dejstva odluka Berlinskog Kongresa. Crnogorci uvijek bitišu u političkom poimanju stvari uključivanjem “ treće strane ili trećeg lica“. To ne mijenja duhovnost dubine živog blata u kome se nalazi današnjica Crne Gore. Ni neosvijetljena prošlost. Ni digitalno-karakterna budućnost. Zašto je tako postoji mnogo razloga. Navešćemo najmanje tri. Prvi je karakterni. Drugi je duhovni. Treći je podanički. Karakterni se može podvesti pod doušništvo i ideološke rascjepe. Mogli bi da nabrojimo do u beskonačno bezbroj primjera. Od svih nabrajanja zamutile bi se gore i vode.

Duhovni razlozi se ogledaju u zamjenama religije bezbožnim ideologijama i obogotvorenjima ideoloških simbola. Poznate su bratske jame, pasja groblja, Zidani Most i Goli Otok. Bijeli i zeleni, kraljevi i komunisti, ovi i oni, naši i njihovi… Drame sa pozornicom u svakoj duši sa posebnim osvrtom na slikovnosti interpretiranih predstava realnog života. Jednostranih pogleda, a višeslojnih zaključivanja. I donošenja zaključaka od kojih boli glava. Glavobolja sadašnjosti zauzima prostore prošlosti I budućnosti. Sa posebnim slivovima bolnih istorijskih činjenica u bezbolne rukavce izanđalih političkih korektnosti. Juče. Danas. I najverovatnije sjutra. To je pravilo življenja. Ili uslov opstanka. Od strahova ropstava? Ili unutrašnjeg robovanja? Jedan beogradski istoričar nastanjen u Parizu davno je postavio pitanje koje ropstvo može trajati 500 godina? Niko nije dao odgovor. Makar do ovog časa. Možda doušništvo datira iz tog doba. Kao usud podaništva. Ili kao najdublji plod strahova i borbi. I tako do danas. Preko predaka do potomaka. Prvo bioloških i duhovnih, a onda samo prenosom političkih kodova sa duha na duh. Jednodušno, a višeznačno prema narečenom protivniku. Za dobro ideologije i punokoritne politike. Po cijenu crvenog kolorita. Ideološkog i životnog. A u ime čega i za radi čega ostaje nedorečeno. Sve institucije odvajkada su na istom zadatku. Površna i duboka država. Važno je obesmisliti procese nacionalnog, duhovnog i državnog ozdravljenja. Neko kao svjesni izvođač radova, a neko kao korisni idiot u cilju očuvanja nepromenjivosti sistemskih dubina i ideoloških Armagedona. Riječ Crnogorci sa početka odnosi se na Crnogorce i sve nacione koji ovdje žive. Zbog deobe istog sudbinskog kola ili začaranog kruga niskih strasti i (ne)znanih vezanosti. Jednih sa drugima. Jednih unutar drugih. Iz nedogleda u nedogled. „Iluzija koju svi dijele postaje stvarnost“ napisao je Erih From. Ako je kaljuga realnost šta bi mogla biti crnogorska iluzija nepoznate budućnosti? Pojačavanje stepena slobode u direktnoj proporciji sa odgovornosti. I lustracijama po češkim i rumunskim pravilima. Za prvi korak van blata. Ako je misija pročišćenja, uopšte na bilo koji način izvodljiva u narodu što dijeli realno stanje koje nije iluzija!