Kamen sa vrha Lovćena

Piše: Nikola Malović

Godinama sa familijom izlazim na vrh Lovćena ne bih li njegoševske čestice naše najviše planine spustio do nulte nadmorske, u akciji koja je zbog obima razmjene supstrata legitimnija i legalnija od odnošenja sve silesije savršenih, morem uglačanih oblutaka sa Zalivskih plaža – i njihovog importa u Crnu Goru.

Zašto to godinama činim? Zašto sam vremenom došao u posjed mini-Lovćena, a da to Lovćen, 1657 m, nije ni osjetio?

Zato da, koliko je do mene, od desakralizovanog Lovćena, manirom koji je samo imanentan suvenirskom – velikim pečatom, štampanim sertifikatom, te rukodjeljskim umijećem – zapravo sakralizujem (pozivajući se na kletu sudbinu Lovćena) svaku njegovu kamenu česticu.

Uspon na vrh Lovćena teško da se može nazvati hodočašćem, iako je nekad izlazak na tu vršinu s pogledom na Bokeljsko more i na Crnu Goru, dok je Njegoš još počivao u crkvici Sv. Petra Cetinjskog – deboto bilo hodočašće.

Na kraju asfaltnog puta dugog 20-ak kilometara kroz Nacionalni park „Lovćen“, stiže se do podnožja jedne od nekad najviših srpskih, a sada i jedne od najviših crnogorskih planina, odakle se uvijek mora zapucati pješke, preko 461 stepenika, kroz dug, promajan tunel. Odnedavno, stari je, obilazan serpentinski put iznad tunela zatvoren, navodno zbog bezbijednosti turista.

U suvenirnici u podnožju kompleksa nisam jesenas opazio replike Njegoševe crkve, nisam opazio primjerke Gorskog vijenca, na srpskom i engleskom, što bi namjernik očekivao da će naći, ali jesam opazio i crnogorsku zastavu i razglednice Crne Gore, i crnogorsku ornamentiku na ćilimima, i kopije narodne nošnje, mnoge upotrebne etno-predmete… koji množinom dokazuju da se na poklonjenje dolazi ne Njegošu, nego Crnoj Gori kao fetišu, i Meštrovićevom, bome, djelu.

Njegoša gore ima ponajmanje.

Godinama sa familijom izlazim na vrh Lovćena ne bih li čestice naše najviše planine spustio do nulte nadmorske, u akciji koja je zbog obima razmjene supstrata legitimnija i legalnija od odnošenja sve silesije savršenih morem uglačanih oblutaka sa Zalivskih plaža i njihovog importa u Crnu Goru.

Zašto to godinama činim? Zašto sam vremenom došao u posjed mini-Lovćena, a da to Lovćen, visok i dalje 1657 m, nije ni osjetio? Zato da, koliko je do mene, od desakralizovanog Lovćena, manirom koji je samo imanentan suvenirskom – velikim pečatom, štampanim sertifikatom, te rukodjeljskim umijećem – zapravo sakralizujem, pozivajući se na kletu sudbinu Lovćena, svaku njegovu kamenu česticu.

Pazimo…

Paroh kotorski i dugogodišnji arhijerejski namjesnik bokokotorski Srpske pravoslavne crkve, pok. o. Momčilo Momo Krivokapić, jedan od najobrazovanijih Bokelja u istoriji, na uvid mi je 2016. stavio nepristojnu papinu ponudu iz 1969. g, da se sa vrha Lovćena, do koga se hodočastilo zbog Njegoša i srpstva, Njegoševe kosti smaknu, sa sve crkvom posvećenom Sv. Petru Cetinjskom, i da se na tom mjestu sačini mauzolej, u koga bi bilo uputno staviti kosti Sv. Ozane iliti Lucije Kotorske, nekadašnje pravoslavne djevojke iz sela Releza, koja je sašla u svijet i u Kotoru, po Palovinetiju, što je sigurno pseudonim, „prešla u pravu hristovu veru“. Ekavica i malo h su izvorni, kao i veliko M u imenici Mauzolej, iz vremena dok mauzoleja na vrhu Lovćena još nije bilo.

Prije 55 godina Vatikan je, dunkve, imao operativne planove za obezglavljivanje Lovćena i slamanje duhovne kičme Crne Gore i pravoslavne Boke Kotorske.

U pismu mitropolitu Danilu, navodi se da papa predlaže da se s Lovćena „skine ona mala kapela i smesti u muzej ili Njeguše… gde bi odgovarao nameni, gde istorija tog vremena – izumrlog naroda još jedino može da se vidi“.

„Svima je jasno“ – kaže se dalje u pismu papinog izaslanika (sve greške u nastavku su izvorne) – „da sadašnji narod nema više ništa zajedničko sa nekadašnjim narodom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrebljavala ovaj narod, koji eto, možese reći potpuno izumre. Novi narod sa novim navikama i novim životom je narod budućnosti i novim pregnuća, pa je voljan Sv. Otac Papa da ovaj narod svesrdno pomogne i da ga povrati u pravo Hristovu veru zašto je voljan i da uloži velika sredstva“…

U pismu mitropolitu Danilu, papin izaslanik dalje spekuliše: „Verujući da će u vama naići i na saradnika u borbi da se uspostavi u Crnoj Gori prava Hristova vera, i taj narod povrati i osamostali kao novorođenče Sv. Oca Pape, on je voljan da se sve žrtve podnesei sva sredstva zato uloži“.

Zato je trebalo da se Ozana oglasi sveticom a njeni ostaci pohrane u mauzolej na Lovćenu, „za što će bitii izgrađen veliki i divan sarkofag koji će krasiti unutrašnjost Mauzoleja“.

Papin izaslanik, zvani Palovineti, uzalud se nadao da će u mitropolitu Danilu naći sagovornika. A nudi mu čak i „položaj među svojim najbližim saradnicima“, uz zagarantovanu, gle, diskreciju.

Stari Bokelji i danas imaju poslovicu: Karta kanta, u značenju – pismo (do)kazuje. Beogradska izdavačka kuća „Jasen“ objavila je 2013. mega-dokument pod naslovom „Sedam Njegoševih sahrana“. Danas se kosti najvećeg Crnogorca među Srbima nalaze u sarkofagu desetinama metara ispod mauzoleja na vrhu Lovćena. U zdanju bez ikakvih spoljnih hrišćanskih oznaka.

Paroh kotorski i dugogodišnji arhijerejski namjesnik bokokotorski, o. Momo Krivokapić (1945-2020), čovjek koji se svojevreno uspeo na mnoge svete gore pa i na Sinaj, odlučio je da za života nikad nogom ne stupi na Lovćen, oskvrnut 1972, dok tamo ponovo ne nikne crkva Sv. Petra Cetinjskog. O. Momo je velikan koji je u Boki, na Prčanju, mjestu gdje je Njegoš provodio ljeta i napisao testamenat, podigao prvu od danas mnogih kopija Njegoševe crkve. Hram je osveštan tačno na 10-godišnjicu od rušenja kapele, 1. avgusta 1982.

Kamen sa vrha Lovćena je svet, iako neosvećen, jer je uronjen u Gorski vijenac vladike Petra II Petrovića Njegoša. Svaki je djelić Lovćena, otud, postao dio legitimne nacionalne mitologije. Imati djelić Lovćena, postalo je moguće. Ne zbog suvenirnih para. Zbog ideologije.

Autentična čestica

 

Kamen sa vrha Lovćena je nestilizovan krš, autentična čestica sa 1657 metara visoke planine.

Lovćen je na simboličkoj ravni naša najviša planina.

Kad se kaže Lovćen misli se na Jezerski vrh (1657 metara nadmorske visine), na kome je vladika crnogorski i veliki srpski pjesnik Petar II Petrović Njegoš godine 1845. podigao kapelu posvećenu Svetom Petru Cetinjskom, uz amanet da u baš toj crkvi bude sahranjen.

Tokom Prvog svjetskog rata, 1916. godine, austrougarska vojska je kapelu kao simbol srpstva i slobodarske Crne Gore porušila, bombardujući je sa ratnih brodova iz okupirane Boke.

Crkva je obnovljena 1925. Njegošev zavjet je po drugi put ispunjen, a izvršio ga je jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević, unuk crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša.

Kapela je, baš zato što je bila simbol sve vrijeme, porušena opet, 1972. godine, a na njenom je mjestu 1974. podignuto Meštrovićevo zdanje, Njegošev mauzolej – faraonska grobnica, po riječima Meše Selimovića.

Iako rušenje mauzoleja nije – povratak crkve na vrh Lovćena jeste nužnost. Zašto? Zato što je Njegoš ostavio u amanet gdje tačno želi da bude sahranjen, a poželio je da to bude u skromnoj crkvi „na vršini“, na kojoj je „vazda ljetovao i sto putah gledao oblake đe iz mora dođu na gomile“.

Imati česticu Lovćena znači posjedovati simbol slobodarske, njegoševske Crne Gore, djelić „Gorskim vijencem“ opjevanog, našeg najvišeg vrha.

O suvenirima

Turizam je fenomen novog vijeka. Vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je nastao pojavom parne mašine – parobroda i voza. Do tada su ljudi putovali samo hrane-posla, rata, i hodočašća radi. Treće po važnosti mjesto za rimokatolika, nakon Rima i Jerusalima, bilo je u Španiji, kod rta Finistere, u gradu Santjago de Kompostela, gdje je pokopan apostol Jakov. Pod prijetnjom kompostelanskog biskupa, niko u Srednjem vijeku nije smio hodočasnicima prodati ljušturu školjke Pecten Jacobaeus (kod nas znane kao Jakovljeva lepeza) nego se ona dobijala kao znak da je hodočasnik prešao pješke put od Apenina do gornjeg lijevog ugla Španije, orijentišemo li se po savremenim kartama. Da li je to bio prvi suvenir? Još uvijek ne, jer je simbol hodočašća.

Crkva na vrhu Lovćena biće dokaz pomirenja

Crkva na crhu Lovćena nalazila se na grbovima Federalne Crne Gore (1945-1947), Narodne Republike Crne Gore (1947-1963) i na grbu ideološki licemjernog entiteta, onog koji će obezglaviti Lovćen – Socijalističke Republike Crne Gore (1963-1994).

S rukom na srcu, bez povratka crkve na vrh Lovćena, i kao artefakta i kao simbola, neće biti pomirenja u Crnoj Gori.

Čijeg pomirenja?

Prije svega onih nacionalnih Crnogoraca koji se, budući mahom ateisti, protive obnovi kapele, jer je s pravom vide kao simbol crnogorskog srpstva, s kojim imaju neriješen – želim da vjerujem ne i nerješiv problem.

Ukoliko nacionalni Crnogorci, dakle, ne pristanu na pomirenje sa nasljednicima Crnogoraca Srba, tako što će zajedno opet podići Njegoševu amanet-zadužbinu, Srbi iz Crne Gore imaće sve manje strpljenja da s mirom i stalnim žaljenjem posmatraju vrh obezglavljenog Lovćena.

Hrvatima, Albancima i Bošnjacima iz Crne Gore, ne svima, bome, no objedinjenim najmanjim zajedničkim imeniteljem, takođe se ne dopada ideja u vezi sa nužnošću obnove amaneta najvišeg Crnogorca. Zašto? Zbog očiglednog simbola srpstva u formi nevelike crkve kružnog oblika na vrhu simbolički najviše crnogorske planine.

Dilema ima još…

Da li da obnovljena crkva bude na mjestu sadašnjeg guvna, koje se nalazi nešto niže od Meštrovićevog mauzoleja, ili crkva ipak mora da – zbog rodonačelnog simbola – bude i fizički viša od Meštrovićevog mauzoleja?

Dilemu je moguće riješiti na način da – na rušeći mauzolej koji je podignut na mjestu crkve – crkva bude izgrađena na vrhu starog pješačkog prilaza nekadašnjoj crkvi tj. današnjem mauzoleju, te da, dislocirana nekoliko desetina metara, iznad tunela sa 461 stepenikom, visinski dominira na način da bude lovćenska kruna.

Kao što je i bila.

I mirna Crna Gora.

Izvor: Pečat