Kamene pregrade

Piše: đakon Pavle Lješković

Kada su posle vožnje čamcem, koja im se činila kao vječnost duga, konačno stigli na kopno, jedan od njihovih pratilaca, koji su bili obučeni u kožne kapute, obratio im se sledećim riječima: „Odavde morate sami! Dobro pazite da se ovdje više nikad ne vratite“! Iznad njih je bilo otvoreno plavo nebo i sunce zubato, kome se nisu baš nimalo radovali, budući da ih je prethodnih tri godine nemilosrdno peklo. Znali su da ih do Crne Gore i rodnih Pješivaca čeka prilično dug put. Dok su nesigurnim i nemoćnim koracima hodali, sretali su ljude, od kojih su ih neki začuđeno gledali, a neki sklanjali svoju djecu u stranu u momentu kada bi pored njih prošli. Ovakvi ih postupci nisu nimalo iznanađivali.

Prije odlaska na Goli otok, sva trojica su bili povisoki, krupni ljudi. Nakon povratka sa tog strašnog mjesta, od njih su ostale tek kreature na kojima se mogla raspoznati gola koža i kost. Nakon nekih pola dana hoda, na periferiji jednog sela su naišli na gostionicu iz koje su se širili opojni mirisi svakojake hrane. Vidjeći svoje sapatnike i plemenike kako sa neopisivim nagonom i željom gledaju u pravcu gostionice, jedan od njih im je rekao sledeće:“ U svom desnom džepu imam sat dovoljno vrijedan da bih mogao da ga založim za tri pristojna obroka“. Zatim je na njihovo iznenađenje dodao sledeće: „Međutim, ne želim to da uradim! Tri godine su nas držali na hljebu i vodi. Bilo kakav jači obrok bi sada lako mogao da nas ubije“. Međutim, kada je shvatio da njegovi saputnici postaju sve agresivniji u insistiranju da popusti i založi svoj časovnik, na kraju je to, ipak, učinio. Kada su sjeli za sto naručio je povrćnu čorbu. Njegovi saputnici, podsmijevajući mu se zbog njegovog izbora hrane, jeli su meso i kajmak. Sledeće čega se sjeća je to da se probudio u bolnici. Prošao je sa lakšim tegobama, dok su se njegovim drugovima ljekari danima borili za život.

Nekih tridesetak godina kasnije, neposredno pred smrt, svojim bližnjima je pričao kako ga je sve te decenije mučio jedan te isti košmar, posle kojeg se oznojan i u agoniji budio. U tom snu on se uvijek potpuno sam nalazio na kamenom ostrvu. I kud god da bi krenuo čekale su ga iste kamene pregrade, koje nikako ne bi uspio da savlada…

Danas, kada se iznad nas opet nadvijaju oblaci tamni i kada se od nas opet traži da se izjasnimo da li smo „protiv“ ili „za“, pomolimo se blagom Gospodu da ukloni kamene pregrade među nama, te da, uprkos našim različitim mišljenjima, jedni druge počnemo gledati sa ljubavlju i razumijevanjem…

Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Presvete Trojice u Starom gradu u Budvi

Pročitajte JOŠ:

Fireri, Hitlerova pastorčad, progone sve što u sebi ima prizvuk ruskog