Kamničke suze potomaka crnogorskih četnika: Oprosti, Miloše, oprosti!

Piše: Ivan Milošević

Kreneš i stigneš! A ne znaš ni zašto si krenuo i kuda dalje? Ali znaš da dalje ne možeš i da si stigao gdje treba. I gdje si trebao davno da dođeš, da se sabereš, da uzmeš daha i shvatiš da dalje ne možeš i da nema smisla ići dalje. Nije bilo smisla ni što si došao, ali kada si već tu, valja da znaš da nema većeg besmisla, a ni smisla što si stigao i što si se usudio da oprostiš – sebi i drugima!

Znao sam da imam obevezu prema kapetanu Jugoslovenske vojske u otadžbini, Milošu Stanojevom Miloševiću, da krenem i stignem u Sloveniju i zapalim mu svijeću na nekom od slovenačkih stratišta! Znao sam da od rođenja nijesam ni imao drugu obevezu, nego baš tu i da mi je upisana u DNK, zakovana u temelj zadnjeg i najzadnjeg nerva i čekala je dugo da izađe iz tmine moga (ne)znanja i postane jedino što postoji, oko koje se vrtim od kada sam ugledao svijet i koja mi je stvarala život, vodila me na sve strane, od mila do nedraga, kopala mi sopstvenu jamu i čekala da se nagnem nad njenom ivicom i stropoštam pogled u taj beskraj sa skrivenim krajem! Znao sam da moram da idem pred jamu u koju su na pravdi Boga nevinog pretka bacili komunistički zlotvori, njegovi prvaci i pomagači!

Odlazak u Sloveniju zapravo nije odlazak, više je povratak! Samome sebi i svemu onome što smo mogli biti, a nijesmo. Odlazak u Sloveniju je zapravo povratak među svoje, paljenje sopstvenog ugašenog ognjišta, silazak u podzemni grad mrtvih, koji su više živi od živih! Olazak u Sloveniju je kao kada zmija presvlači svoju kožu!

Odlazak u Sloveniju i poklonjenje žrtvama nemilosrdnog bratoterora u ime petokrake je presvlačenje čovjeka u čovjeka, oblačenje starog pohabanog odijela i povratak njegovog starog sjaja! Odlazak u Sloveniju, u Kamničku Bistricu, Kočevski Rog, Pohorje, kao da je povaratak među svoje, jutarnje pranje ruku, jutarnja uspavanka i vjesnik novog dana i vaskrsenje naših predaka iz tamnog svijeta mrtvih i njihov izlazak i dolazak na kućni prag, jutarnje kucanje milog ukućana koji traži svoje i tek među njima shvata da i kada je odlazio kao da je uvijek bio tu i kada ga nije bilo, njegovo prisustvo moglo se opipati!

Dok je živ čovjek traži sebe! Za sve nas koji smo voljom komunističkih zlotvora ostali bez nekog svog u slovenačkim jamama, dolazak u Sloveniju je dolazak među svoje i otvaranje spuštenih i zakalamljenih očnih kapaka! Može li neko kome je neko svoj u slovenačkim jamama ujutru i da progleda i shvati da je živ, a da se ne pomene mučenika iz crnogorske četničke kolone i pomoli za njihovu dušu! Ne molimo se za neke tuđe duše, nego ponajviše za svoju i pokušavamo da operemo sa lica sramotnu ljagu samozaborava i želje da se oprosti i kada oproštaja nema!

Kamnička Bistrica! Juče nas je dočekala okupana suzama, sa alpskih vrhova u dolinu i kraj kapele, silazila je nevidljiva i nepokopana crnogorska četnička vojska i narod koji je prije 78 godina pratio svoju vojsku na put bez povratka. Njeni vojnici bili su bosi, u ritama, sa rupama od puščanih metaka i malja po glavi i grudima, ali vjerovatno nikada tako nijesu bili živi i željni svojih kao juče. Liturgija i parastos u kapeli u Kamničkoj Bistrici više su bili za žive nego za nepokopanu bezgrobnu vojsku i kao da smo služili parastos samima sebi i samozabarovu zločina komunističkih zlotvora i njihovih pomagača! Kao da smo tek juče shvatili da do juče nijesmo bili ni živi i kao da smo bili živi mrtvaci i hodajuće utvare! I kao da smo se juče pobunili, skinuli prašinu sa svoga uma i sjećanja, uspravili se i postali ljudi. Valjda i zbog toga što nas je sa kamničkih litica gledala i slušala nepokopana crnogorska četnička vojska i narod koji bez svoje vojske i nije više narod!

Palio sam juče svijeću za kapetana Miloša Stanojeva Miloševića i to ne jednu, nego tri, moleći ga da mi oprosti što nijesam ranije došao. Znao sam da moram doći, ali sam ovako grešan kasnio i odlagao da se sretnem sa samim sobom i kažem sebi ono što sam i kao dječak znao – četnici nijesu izdali, ali su četnike izdali četnički potomci! Oprosti, kapetane Milošu Stanojevom Miloševiću, što kasnim i čak sam mislio da nikada neću doći i da nikada sebi neću oprostiti sopstvenu izdaju! Mislim da si čuo moje pokajanje i zato OPROSTI!

U Kamničkoj Bistrici u Sloveniji juče je, na praznik Svetog sveštenomučenika Joanikija Crnogorskog u prisustvu potomaka i rodbine služena Sveta liturgija sa parastosom pripadnicima Jugoslovenske vojske u Otadžbini postradalim bez suda u presude od ruke nosilaca komunističke ideologije odmah nakon završetka rata 1945. godine.

Liturgiju i parastos je na mjestu stradanja velikog narodnog zbjega iz Crne Gore, Boke i Hercegovine služio arhimandrit Pavle Radusinović, iguman manastira Orahovica u Slavoniji, uz sasluženje sveštenstva Mitropolije crnogorsko-primorske i zagrebačko-ljubljanske.

Protojerej Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski kazao je u pastirskoj besjedi čestitao je sabranima praznik Svetog sveštenomučenika Joanikija.

-Trebao bih poput Bogovidca Mojsija da skinem obuću sa nogu svojih, jer je ovo mjesto sveto. Za nas iz Crne Gore ovo je sveto mjesto. Otkad je svijeta i vijeka čovjek je propovijedao o pravdi i o krivdi, o ljubavi i o mržnji, o onome što ga je radovalo i onome o čemu je boli boli svoje i suze svoje prolivao. Ovo mjesto za nas iz Crne Gore, iz Boke i Hercegovine i drugih krajeva je mjesto gdje smo dali ono što je najdragocjenije. Najsvetiji putir su mučenička krv koju izli sveštenomučenik Joanikije, koga slavimo na današnji dan, sveštenomučenik Luka Vukmanović i osamdeset sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske i hiljade i hiljade imena koje smo pomenuli ovdje na Svetoj liturgiji, rekao je otac Predrag.

Dodao je da je ovo bio, kako je narod poslije rata govorio “zli put”, sve do onog dana 2003. godine i onog sudbonosnog susreta, kada je počivši Dušan Niklanović upoznao tužitelje iz Slovenije i Ivana Pristovnika, bez koga ne bi bilo ni parastosa, ni mnogo čega u Sloveniji.

-Ovo je za nas iz Crne Gore blagoslovena zemlja Slovenija, koja nije samo lijepa po svojim prirodnim obilježjima, po svojim divnim planinama i ovom drveću koje niče iz krvi naših najmilijih i najdražih, nego po ljudima divnim i blagoslovenim koji su nas primili bratski, otvorenoga srca i duše, rekao je otac Predrag Šćepanović.

Blage su riječi našeg sveštenika Šćepa! Nemam šta da dodam, osim da još jednom zavapim – OPROSTI, MILOŠE, OPROSTI!