Kandilo
Piše: đakon Pavle Lješković
Bilo je već osam sati uveče kada se sa prekada uoči Nikoljdana vratio u parohijski dom. Kod kuće su ga sačekala njegova djeca – desetogodišnji dječak, osmogodišnja djevojčica i šestogodišnjakinja koja je prije pola godine prestala da govori. Djeca su mu rekla da čitavo poslepodne ništa nisu jela. Frižider u kuhinji je bio prazan, budući da, od obaveza koje je imao na parohiji prethodnih dana , nije stigao da ga napuni. Najprije je mantiju okačio na čiviluk i svešteničku torbu ostavio u uglu hodnika kuće.
Potom je u zamrzivaču našao dvije kutije ribljih štapića, poslao dječaka da u obližnjoj prodavnici kupi hljeb i glavicu kupusa za salatu , te krenuo sa pripremanjem večere. Kasnije, dok su objedovali za stolom, dogodilo mu se ono što mu se u prethodnih šest mjeseci često dešavalo. Naime, povremeno bi zapao u takvo stanje, u kojem bi mehanički savršeno odrađivao započeti posao, dok bi mislima toliko daleko odlutao da se sa njim, dok to stanje traje, nije moglo razgovarati, budući da pitanja prisutnih ljudi uopšte nije čuo, niti konstatovao.
Po nekom nepisanom pravilu, najprije bi se sjetio trenutka kada je njegovoj supruzi pozlilo i kada je pala u nesvjest. Sledeće čega se prisjećao je momenat u kojem je dvije medicinske sestre uvode u bolničku prostoriju u kojoj su se nalazili ljekari.
Na kraju, to čudnovato stanje svijesti se gotovo uvijek završavalo sjećanjem na telefonski poziv koji je primio jutro nakon što je njegova supruga primljena na odjeljenje. Tada mu je službenik bolnice saopštio da mu je supruga preminula i izjavio mu saučešće. Od tog trenutka je znao da mora da potisne sve emocije i osjećanja i pohrani ih negdje u dubinu svoje duše. Svojoj djeci je od tada morao da bude još bolji roditelj, a i obaveze na parohiji nisu smjele da trpe.
Kada se trgnuo iz tog stanja svijesti, već je i poslednji tanjir stavljao u mašinu za pranje posuđa. Pošao je do sobe da vidi šta rade djeca i ugledao prizor koji će učiniti da sve emocije koje je mjesecima potiskivao konačno izađu na površinu. Naime, shvativši da je njihov otac opet odlutao sa mislima, djeca su sama obukla pidžame, pročitala molitvu i legla u svoje krevete. Kada ih je ugledao, na trenutak je zastao, da bi nakon toga sjeo na pod i naslonio se na zid pored ulaznih vrata sobe. Iako nije puštao nikakav glas i zvuk, niz njegovo još uvijek mlado lice su se počele slivati dvije krupne suze.
Prva ga je primijetila djevojčica koja je nakon majčine smrti ostala nijema. Velikom brzinom je skočila sa kreveta i sjurila se u njegovo naručje. Odmah za njom je krenula i njena starija sestra. Dječak je, krenuvši ka njima najprije zastao i začuđeno posmatrao oca i sestre, da bi im se ubrzo i on pridružio. Iznad njih je na zidu visila ikona Roždestva Hristovog zajedno sa kandilom. Kada su dobili sina, supruga se zavjetovala da će mu dati ime Božidar, budući da se rodio na Božić, te da će svakog dana pred ikonom Roždestva paliti kandilo. Od njene smrti kandilo niko u kući nije palio.
Na podu su proveli nekih pola sata, nakon čega su svi zajedno legli u veliki krevet. Djeca su brzo zaspala, a on ostao budan do kasno u noć. U jednom trenutku je naglo ustao da bi iz kuhinje donio bocu ulja. Iz starog kredenca koji je stajao u uglu dnevne sobe je izvadio kutiju za žižak i upaljač. Potom je stao pored ikone, šapatom izgovorio riječi božićnjeg kondaka “ Djeva dnes“ i upalio kandilo…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
SVETITELJA JOVANA LESTVICNIKA MNOGO PUTA CULI DA JECA I RIDA JAKO I POTRESNO SAGLEDAVAJUCI LJUDSKE NESRECE …SIGURAN SAM DA SVAKI VRLINSKI HRISCANIN PRECESTO TUGE VELIKI BOL OSJETI SKORO DO GRANICE OPSTANKA DUSE U TELU ALI I RADOST ISTU TAKVU JER I SVETITELJ SILUAN ATONSKI JAVNO NAPISAO DA MOLIO BOGA DA MU ODUZME BLAGODATI JER NEMOZE DA IZDRZI TOLIJU LEPOTU I SRECU …SUSTINA MONASTVA JE DA NIKO MONAH NE BI BIO DA ZNA KOLKA JE TUGA A DA BI SVI BILI MONASI DA ZNAJU KOLIKA JE SRECA I TO JOS DOK U TELU DUSA …ZA SVETITELJA SAVU PISANO DA IMAO STALNO TUZNU RADOST TJ.NESPOJIVO ZAKONIMA PRIRODE AL ZAKONI PRIRODE S RADOSCU SE PRED DUHOM SVETIM POVLACE …BLAGO SVESTENIKU I SVAKOM COVEKU AKO IZDRZI DO KRAJA …