Kanonizacija Prepodobnomučenice Stefanide Bitoljske i Skadarske

Povodom svečanog događaja kanonizacije Svete prepodobnomučenice Stefanide Bitoljske i Skadarske sinoć, 29. juna 2024. godine, kako je ranije sapštila Makedonska pravoslavna crkva – Ohridska arhiepiskopija, Prespansko-pelagonijska Eparhija, u Manastiru Svetog Jovana Krstitelja Slepče, služiće se svečano večernje bogosluženje, sa početkom u 17 časova. Sveta arhijerejska liturgija biće služena sjutra, 30. juna u 9 časova u Sabornom hramu Svetog velikomučenika Dimitrija u Bitolju. Povodom kanonizacije ,,najčudesnije srpkinje dvadesetog veka“ Prepodobnomučenice Stefanide, najavljen je dolazak Njegove svetosti Patrijarha srpskog g. Porfirija.

Sveti arhijerejski sinod Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije, na predlog Sinodske komisije za kanonizaciju svetih, odlučio je 11. aprila 2024. godine da u Diptih svetih unese i novojavljenu Prepodobnomučenicu Stefanidu Skadarsku Dečansku i Bitoljsku.

Sveta Stefanida Skadarska Dečanska i Bitoljska (Stevka Đurđević 1887-1945), velika podvižnica, rođena je u Vraki kod Skadra. Iz neizdržive ljubavi i radosti Božije, pisala je ispovjedna pisma svom duhovnom ocu, vikarnom Episkopu skadarskom Viktoru Dečancu (Mihailoviću), koja je u biblioteci Manastira Visoki Dečani svojevremeno pronašao svršeni student bogoslovlja Risto Radović, potonji Mitropolit crnogorsko-primorski i Egzarh pećkog sveštenog Trona.

Molitvenoispovjedna pisma podvižnice Stevke, u monaštvu Stefanide, dio su knjige „Hriste moj životu“, čiji izadavači su manastiri Ćelija piperska i Visoki Dečani.

Vapaj podvižnice Hristu

Pronašao sam u Manastiru Dečanima originalni rukopis ove podvižnice Hristove ljubavi. To su u stvari ispovijedna pisma, njih 92 na broju, pisana na velikim tabacima, na 328 stranica i nekoliko iz sveske iscijepljenih listova, na kojima se nalaze posebne molitve. To je bila njena pismena ispovijest u Dečanima i, zahvaljujući sadašnjem Dečanskom igumanu Makariju, sve je složeno i sačuvano.

Svako od pisama počinje riječima: „Vo imja Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.” Ja ću pokušati da izdvojim značajnija mjesta iz ovih ispovijesti, čuvajući njen način pisanja, koji je pun prostote i originalnosti. Ima dijelova koji zapanjuju svojom ljepotom i dubinom, toplinom i istinitošću religioznog doživljaja. Jezik je prostonarodni, vjerovatno onakav kakav se upotrebljavao u njenom mjestu rođenja, bez ukrasa i neknjiževni, ali baš stoga i jeste istiniti odraz nje same. Sva su pisma preokupirana čudesnim likom Hristovim, sviješću o sopstvenom grijehu, koju u tolikoj mjeri posjeduju samo ljudi koji su u sebi duboko osjetili tajnu preporođaja ličnosti kroz podvig, post i molitvu, saznanjem taštine života u svijetu, snage zla za koje prepodobna Stefanida kaže: „Zlo me skube po zemaljskom jadu” (306. str. rukopisa). Ove su riječi bremenite istinom i silne po snazi – biće istina ako kažemo da su na dostojnoj visini onih Njegoševih: „O prokleta zemljo, propala se! …U krv si se meni pretvorila.” Istinsko osjećanje za vrijednosti, koje se razgorjelo u ponorima ovog prostog srca, razvijeni kriterijum za glavna pitanja života, snaga vjere u Hrista: „Otkuda to?”, vi se u čudnom žaru pitate kad stignete na poslednju stranicu ovih jednostavnih ispovijesti „Tužnom Hristu”, kako Ga ova podvižnica često naziva!

Snagom tople ljubavi i muškog zamaha odišu one njene riječi svijetu i Hristu: „Pa neka se čini što god hoće na ovom svijetu! Neka se obrće i prevrće, mene (s) Hristom niko rastaviti neće!” Ona zna, pa to i kaže, da „veliki je jad misliti i pogledati kako ide bezredno posao svetskog života”. Stoga žuri da kaže Hristu, izvan Koga ona „nema ništa” (I, 1), Koga ona „ima u sebi, svetu Istinu” (I, 2), Koji je njoj „milost i ljubav i cio ugled njenog života” (I, 1). Eto, tome Hristu se ona obraća i kaže: „Da me čuvaš od ove bezvernosti i razvratnosti, koja na ovom jadnom svijetu postaje.” Pa u pečali vidovite duše završava to isto mjesto riječima bola od saznanja istine: „Sve se jadi množe – bih rekla kao da hoće sve da propadne!”

No najbolje da pustimo nju samu neka nam priča svoju tajnu, koja se sva može složiti u onaj vapaj iz 66. pisma: „Molitvu Ti, Hriste, dižem i dajem bezumno…” (306. str). Ne zaboravite: to je prosta žena – što zna, naučila je samouko, u svojoj osami! Uz pomoć ognja Hristovog, koji se u njoj razgorio, i blagodati, koja ju je tajnovito orosila! Kako kaže stari čika Stano Bašanović, koji je nju poznavao za života, takođe rodom iz Vrake kod Skadra: „Sami Gospod Bog joj je to dao!” Nije to bilo davno, u ovim krajevima je okončala svoj život i podvig i Blažena Stojna, još jedna Bogom prosvećena i Hristovom ljubavlju zarobljena duša. Hristos sije gdje je i počeo da sije – na prostim i čistim srcima, i žanje žetvu tamo gdje se misli da je nema, i u vremenima koja, po bezumnim, izgledaju besplodna.

Mitropolit crnogorsko-primorski
Amfilohije

Drama ličnosti kao eksperiment

Ja vas molim ustavite se za časak pred tužnoradosnim životom monahinje Stefanide, zaslužila je više od toga. Ustavite se za tren pred potresnim stranicama napisanim izlomljenim nevještim rukopisom seljačkim, oporim kao i život. Ustavite se pred dramom ljudske duše i tugom ljudskog srca. Oglednite se u njoj. Duboka i preduboka i bistra je do bola i uzvišena do radosti.

Vi koji čitate mnogo pa i pametnih knjiga, pročitajte ove razgovore, koji nikad nijesu željeli da budu knjiga. Urezano je svako slovo snagom od koje kamen postaje živ. Jer to je snaga opitnog života. To je život koji se odupro smrti. To je život koji je postavio zahtjev „Biti!”, ali tamo gdje nema smrti. Za njega drugi dio Hamletovskog pitanja – ne biti – ne postoji. Mjesto njega stoji jadost života, koja je nebitije, i kojoj se treba oduprijeti svom snagom bića zapretanog u podvigu. Na tom rasponu između „jadosti” života i Boga radosnoga, Boga u Kome je jedino postojeće Biti a da nema smrti, odigrava se ova Drama, koja je više nego to.

U našem vijeku zemlja je iznjedrila mnogo mudraca o kojima se čuje od Jamajke do Sjevernog pola. A ne začudi se kad kažem da je Stefanida rod onome mudrijem dijelu mudrih ljudi našega doba. Ništa zato što se njen glas tiho čuje, čak i ne čuje – pa ona nije ni željela da se čuje. Bježala je u tajne skrivnice svoje duše i dok je živa bila. Šta ja imam kome da kažem: biser neka sam blista, kad je biser. Skrivene Drame su to samo za oči nas kratkovidih. Za Režisera su one isto tako jasne koliko za nas neuhvatljive. Kako skrivene drame, tako i tok vremena sa zagonetkom života! Svaki život je poziv na dramu, ne na imitaciju njenu. A jedna istinita drama je svojim ćutanjem i iskrenošću glasnija od svih radio stanica na svijetu. U njoj život utkiva svoju potvrdu, ona je isto što i istinski život, kod nje nema ne biti. Jer sve što jednom može ne biti, govor mu se pretvara u privid, igra u tišinu bez povratka. Smrt mu je prisutna onoliko, koliko je ćutanju drame prisutan život i kroz njega, dakle, govor koji ne hita za vremenom, već, prije, vrijeme za njim. Mjere neba nijesu što i mjere vremena. Jezik istinskih, ljudskih drama jezik je Neba, njegovo vrijeme je καιρός – vrijeme bremeno budućnošću Istina je van vremena, ali protiče kroz njega i daje mu potvrdu. Ljudska ličnost, drama života ljudske jedinke je u istini, dakle van vremena, ili svevremena, protiče kroz vrijeme da bi dobila na svoje čelo sedam pečata bremenih budućnošću. Režiser i Drama – ličnost, dvije istine koje se traže, jedna po milosti, uz poziv čudesne frule, druga zbog jadosti i nedovoljnosti, zagonetnosti sebe i svoje istine, odziva se frulinom pozivu da bi njenim čudesnim akordima ugasio treptaje žeđi i zasitio glad ognjem.

Kad smo kod toga, onda smo kod Stefanide. Kad se divimo eksperimentima u epruveti i u kosmosu, mudrostima teorije relativiteta, nijesmo li u zabludi kad pritom sa nipodaštavanjem prolazimo pored eksperimenata koji su u ovom činu drama jedne ličnosti!

Neko nas to vara – šta bi drugo moglo biti – pa se više divimo onome što manje zaslužuje, i tražimo istine od onoga što je ima u sebi manje. Tražimo sebe tamo gdje ima samo malo od nas. Previđamo sebe, a tražimo se! Vratimo se sebi, a neka nam u tome pomogne monahinja Stefanida. Treba nam ono Biti gdje nema smrti, gdje je ona! Koje je ona pronašla, otkrivši Alfu i Omegu života – Hrista.

Samo na jednoj ovakvoj ličnosti vrijednost životnog razboja pada do besmisla ili vaskrsava do Istine. Ako je Stefanidin podvig bio laž i privid, psihopatija, što je svejedno, onda su svi podvizi ljudskih drama okovani groznom nulom bez katanca. Ako je jedan život besmislen, ovaj bi to bio, a onda drugog, sa smislom, gdje naći? Ako je on istinska drama, onda je i potvrda trijumfa života, trijumfa ličnosti do bića, koje nikad ne može ne biti.

Živjela je ispod Prokletija, ali kao buntovnik protiv prokletije života i svakog zla koje „skube po zemaljskom jadu”. Kad je u pitanju Biti i prokletija pod kojom je rođena i duhovno i fizički, ona je za ovo prvo. Bez rezerve i ograničenja.

Prokletija života i Blagoslov Života. To je još jedna potvrda istine Hrišćanstva u vremenu kad izgleda da je ono ostalo bez svjedoka.

Mitropolit Amfilohije (Risto Radović),
Manastir Dečani 1963.