Kastig država i nadžak demokratija

Janko Jelić

Dobrica Ćosić je jednom prilikom rekao da su Crnogorci kažnjeni državom. I zaista, ako ćemo po onoj Njegoševoj: „Ne trebuje carstvo neljudima, nako da se pred svijetom ruže.“, onda odista država može da izgleda kao kazna, kao zastiđe, kao sprdnja i ruglo za svijet. A, ako ćemo po elementarnoj logici i po iskustvu potonjih deceniju i po, onda možemo sa sigurnošću reći da je naše „carstvo“ odista zaslužilo da se nazove kaznom. Kaznom za sve nas. I za one koji njime upravljaju i za one koji tu upravu voljno ili nevoljno trpe.

Često ćete po našim selima za neko čeljade čijim ponašanjem i krakterom porodica nije zadovoljna čuti da ga ukućani zovu kaznom ili kastigom. Takvo čeljade se najčešće krije od gosti i prećutkuje kad treba porodicu afirmisati. Takav je slučaj sa našom državom. Kad nam gosti dođu iz bijelog svijeta mi im pokazujemo i hvalimo se svim i svačim, ali im prećutkujemo državu. Od svega državnog mi koristimo samo ime, a sve ostalo krijemo, od ostaloga se stidimo. Jer, država odvajkada treba da bude čuvar reda i zakona, jemac pravde i sigurnosti, a kod nas je to jedna bolesna birokratsko-razbojnička zavrzlama u kojoj ima svega osim reda, zakona i pravde, u kojoj se može raditi svakako osim onako kako treba. Država je zamišljena kao ogledalo ukupnosti jednog ili više naroda i kao slika ili kolaž jednog ili više identiteta, a kod nas je stvar obrnuta. Našu državu ne slikaju ljudi i narodi, već država crta, bilježi i moluje njih, pa umjesto državotvornog naroda imamo narodotvornu državu. Ne treba mnogo dokazivati koliko je takvom državom kažnjen svaki onaj koji je vaspitavan na principima elementarne logike, ljudskosti, poštenja, humanosti, ili ti čojstva i junaštva. Ne treba biti posebno pametan da se nasluti koliko je razočaranih i duboko uvrijeđenih ljudi među onima koji su za ideale koje bi država trebalo da objedini i štiti polagali žrtvu. Ne treba i postalo je dosadno ponavljati koliko je takvom državom kažnjen upravo onaj narod koji je tu državu krvavom borbom i prosvećenom mišlju stvarao, a potom branio, gradio, i ono što je najvažnije, slavio i proslavio.

Međutim, valjalo bi malo se ozbiljnije pozabaviti fenomenom kazne, odnosno samokažnjavanja, onih koji upravljaju i vladaju, ili bar misle da upravljaju i vladaju, državom. Oni su se svi, od prvorođenog državnog oca, pa do potonjeg partijski instaliranog činovnika, o crnome jadu zabavili. Jer njima je dato u ruke jedno mnoštvo stvari i instituta o kojima pojma nemaju i sa kojima ne znaju šta će. Jedini princip po kome oni vladaju je lična korist i sigurnost te koristi. I oni su nevjerovatno vjeran dokaz one Andrićeve misli da je pretjerana odanost i posvećenost nekoj ideji obično samo pokriće za veliku i nezajažljivu pohlepu. Tako pohlepni i nezajažljivi, besprizorno beskrupulozni i suštinski neobrazovani u svakom smislu, pa i u smislu najuže struke za koju imaju nekakvu kvalifikaciju, ti samozvani upravljači su hodajuća karikatura, groteska i surogat svega što bi nominalno trebalo da predstavljaju. Ne treba ih ni nabrajati ni posebno opisivati, jer njihove svakodnevne javne predstave su mnogo bolji prikazi od bilo koje umjetničke ili stručne analize. Njihovo dovođenje na javne i državne funkcije je ravno lakrdiji najvišeg nivoa i svojevrsno kastiganje sa ličnošću čovjeka, nagrđivanje najviše kategorije. Koliko god se pravili da to ne primjećuju, naši samozvani upravljači su odavno postali funkcionalno unakaženi kastizi i klovnovi kakvi su se do skora sretali samo kao polusatirčni i fantastični negativci u filmovima o Betmenu, Supermenu i sličnim junacima iz američke filmske industrije. Zbilja, ako se dublje zagledamo, ti ljudi su istinski nesrećni samom činjenicom što su svjesni da im niko, pa ni oni sami, više ne vjeruje, da su prinuđeni da se okruže samo sebi sličnima, jer se samo među takvima njihova kazna i sramota ne primjećuju, i da su bespovratno prognani iz svijeta običnih normalnih ljudi. U antici, pa i u još nekim starim kulturama takva vrsta progonstva je bila gora kazna od smrti. Ti i takvi ljudi su osuđeni na destrukciju i na potpuno odsustvo svake kreacije, svakoga stvaranja. Nema tog bogatstva i tog genijalnog plana koji bi oni mogli da sačuvaju. Jednostavno, i ćuskiju bi pokvarili, što kaže narod.

Ne zna se da li je ovakva slika mračnija ili smiješnija, tek ovakva država sa ovakvom vlašću se nalazi u stalnoj lančanoj reakciji gdje svaki novi dan donosi novi niz uvreda i kazni na račun svega i svačega normalnog, poštenog, prostog i ljudskog. Ipak, tragičnije od toga je što smo se mi na to opšte funkcionalno kastiženije navikli i što nam je postalo normalno da ga trpimo. Ali, vjerovali ili ne, i od toga ima gore. Gore je to što se mi, i u takvom stanju gdje je i golim okom i najjednostavnijom analizom istina vidljiva, i dalje nadamo u nekakve državne institute i iznenađujemo aktivnostima same države. I tu se krije ključ našeg bijednog i propadajućeg položaja. Mi vjerujemo u državu, mi vjerujemo da ona ipak postoji u onom idealizovanom obliku i da će na koncu ona sama da se preobrazi, da sama sebe vaskrsne i da uspostavi sopstvene funkcije onakve kakve bi trebalo da budu. Ta opsjena o postojanju države je, bar za nas Srbe, najveća kazna i uvreda kojom sami sebe vrijeđamo.

Stariji znaju dobro, ali radi mlađih nije na odmet pomenuti, prije nekih tridesetak i kusur godina mi smo imali državu koja nije bila baš najbolja, koja je imala mnogo mana, ali je ipak bila država. Ozbiljna, samostalna, suverena, koliko je to moguće na ovim prostorima. Imala je sve što državu čini državom i sve to je imala na ozbiljnom i funkcionalnom nivou, a ne reda radi. Ta država je prestala da postoji djelovanjem brojnih spoljnih i unutrašnjih sila. Razbijena je u krvavom i montiranom ratu, a njena teritorija i njena imovina su sukcesivno krčmljene i pljačkane. Na njenom mjestu je godinama formirano nekoliko tvorevina koje se nominalno državama zovu. Ali ako pokušate da ih samo malo neutralnije proanalizirate shvatićete da su to neki eksperimentalni projekti stranih službi i domaćih razbojnika gdje je sve što liči na ozbiljne državne poslove u stvari obična simulacija, a da se glavni poslovi i planovi odvijaju tako da ih mi ne možemo jasno vidjeti, a čak i kad ih vidimo obično je kasno. U takvim tvorevinama se dešava da su vladajuće, a bogomi i opozicione stranke starije od same države, a samim tim i od svih njenih zakona. U takvim državama se izbori ne održavaju, već se prvo isplaniraju, zatim medijskim manipulacijama i direktinim pritiscima kreiraju i tek onda reda radi se izvedu da bi ta agresija dobila legitimnost. U takvim državama vlast sama sebi kreira opoziciju, ili bar njen značajan dio. U takvim državama se oko najbitnijih stvari pitaju NVO organizacije finansirane ko zna otkud. U takvim državama političari ne idu u penziju čak i kad cenzus ne mogu  ni da sanjaju. U takvim državama je uspostavljen feudalni sistem u kome su feudalci vlasnici naroda, a vrhovni feudalac vlasnik sistema, odgovoran jedino okupatoru. U takvim državama javna odgovornost ne postoji. U takvim državama je sve unaprijed kreirano, a čak i ono čime se direktno ne upravlja iz centara spoljne ili unutrašnje moći već je ukalkulisano i izračunat je rizik i opasnost od njegovog pojavljivanja te je sistem već pripremio „protivotrov“. U takvim državama običan građanin se ama baš ni za šta ne pita i pretvoren je u neko parapolitičko biće koje je pod pretpostavkom da ništa ne zna i da ništa ne umije i da ga svemu iznova treba učiti. U takvim državama oceubistvo i odricanje od roditelja je osnovni ideološki princip. U takvoj državi predsjednik obnavlja nešto što nikad nije postojalo, glavni tužilac sebe proglašava za papu, a diplomate, glumci, novinari, nekakvi naučnici i sličan bašibozuk se štekaju i psuju po fejsbuku. Takva država je lišena svakog istinskog stvaranja, a sve što se dešava na javnoj sceni je simulacija koja predupređuje neko istinsko dešavanje. Takva država nema nikakve veze sa pravim životom i Bogom danim pravima čoveka, ona se životu ruga i proglašava ga za anahron i prevaziđen. Takva država postoji da bi glumila onu pravu državu i da bi svakovrsno iscrpljivala narod za račun okupatora. Takva država neminovno bude srušena ili od građana, ili sama od sebe, ali pošto je ovdašnji puk iznemoćao, obezglavljen i fragmentiran jasno je da „sila naroda“ ovoj „državi“ ništa ne može i da ćemo još poiščekati dok se taj naopaki sistem ne sruči svuda oko nas, a bogomi i po našim glavama. I da zaključimo, nikako ne bismo bili u pravu kada bi rekli da je za sve naše probleme kriva država, ali svakako je tačno da je za rešavanje tih problema upravo „država“ najveća prepreka.

No, kao i kod svakog kažnjavanja, potrebno je neko sredstvo ili oružje kojim se ta kazna sprovodi. Ne može se kazna sprovoditi bez kakvoga kijaka kojim se u glavu pamet utjeruje ili nadžaka kojim se mozak prolama. To sredstvo u našem malom brlogu je, vjerovali ili ne, upravo ono u šta se najviše kunemo i za šta se najviše borimo ili zalažemo. To je demokratija.

Ako se negdje potvrdila Aristotelova teza da je demokratija u biti jedan idiotski sistem u kome deset avetinja preglasava devet filozofa, onda je to u Crnoj Gori. A kad bismo samo mogli da se sjetimo koliko smo u svim ovim decenijskim previranjima vapili za demokratijom misleći da u njoj stanuje sloboda. I dobili smo je kao okupaciono sredstvo, kao najmoćnije oružje protiv nas samih, kao vakcinu za pacifikovanje istinskog narodnog duha, kao zamjenu za slobodu i pravdu. Demokratija kod nas je i nominalno definisana kao ozakonjeno nasilje i lopovluk samim tim što se njenim imenom služe sve partije koje vrše i jedno i drugo, bilo da im demokratija stoji u imenu, bilo da je nose kao prvu tačku u svojim programima i statutima. Da je Hitler znao ovo što današnji moćnici znaju ne bi nas bombardovao, već bi nam osnovao nekoliko političkih partija i rekao nam da izađemo na izbore. I pogledajmo na primjeru nesrećne Srbije, svi NATO projektili nijesu imali ni izbliza razoran učinak kao takozvane demokratske promjene. Umjesto bombi, okupator je donio malo dolara i mnogo demokratije. Posle se sve odvijalo po utvrđenim stazama tranzicije i „demokratskog sazrijevanja“ društva. A mi i dalje dumamo šta bi srbijanska vlast mogla da uradi da bi povratila Kosovo i Metohiju. Može biti da će je nekim čudom povratiti, ali tek onda kada povrati vlast u samom Beogradu.

Može biti da demokratija ima smisla i dobrih strana među nekim drugim narodima, ali sam siguran da ti narodi svoju djecu šalju u škole da bi se opismenila, opšte obrazovala, a onda stručno specijalizovala. Takva djeca kad postanu ljudi kroz prizmu sopstvenog stvaralaštva biraju ideje i političke programe koji im se dopadaju. Naša djeca idu u školu, kao u neku vrstu koncentracionog logora, da bi naučila himnu, da bi se identifikovala sa ideološki zatrovanim obmanama i da bi naučila da im nije potrebno da išta znaju jer neko drugi zna sasvim dovoljno i za sebe i za njih. Takvoj djeci mogu da sude i presuđuju razni umišljeni klovnovi. Takvoj djeci je moguće, čak i nužno, reći da ne treba vjerovati svojim očima.

Koliko god ova kazna bila sofisticirana i sračunata, ja ipak vjerujem da je ona poput onog čarobnjaka iz Oza naduvana da bi izgledala veća i strašnija i da će je probiti i pobijediti samo jedna iglica smisla. No, to nikako ne znači da ćemo mi i tada biti oslobođeni jer nam država i ne daje i ne uzima pravo da mislimo, to smo joj sami ustupili.