Kecmanović: Bošnjaci još nisu sigurni ko im je miliji – Alija ili njegov heroj/zločinac Caco

Piše: Nenad Kecmanović

Ko je imao veću đenazu u Sarajevu Alija Izetbegović ili Mušan Topalović Caco?

Lokalni medijski izvještači su svojevremeno procijenili da je i jednog i drugog ispratilo oko 10.000 Sarajlija.

Teoretski je moguće da je svaki od njih imao svoju zasebnu desetinu hiljada ožalošćenih. Vjerovatnije je da su bili izmiješani ili čak u oba slučaja skoro isti ljudi. Sasvim je sigurno da su to bili sve sami muslimani/Bošnjaci.

Paradoks da su tabut predsjednika BiH i oca nacije, kao i tabut zlikovca sa epoletama ABiH, koji je klao i u jamu Kazani bacao srpske civile, letjeli preko istih prstiju ogromne mase sunarodnika i istovjernika do šehidskog groblja na Kovačima, samo je prividan. Jer, Alija i Caco su bili pripadnici iste ABiH, prvi kao vrhovni civilni zapovjednik, drugi kao komandant 10. Brdske brigade. Kako svjedoče fotografije, stariji u hijerarhiji je mlađeg zvanično primao i kitio odlikovanjima.

O zločinima nad Srbima Cacine brigade i njegovim ličnim, pisali su sarajevski nedeljnici Dani i Slobodna Bosna, a nedavno i Oslobođenje, ali o Alijinoj komandnoj odgovornosti – ne. Najodgovorniji, navodno, nije ništa znao iako je morao da zna. A pošto je Mušan Topalović po nalogu Izetbegovića u međuvremenu likvidiran od nacionalno svojih, na kraju je ispalo da za svirepo pobijene Srbe na Kazanima nadomak Sarajeva niko ni komandno ni izvršno, nije ništa kriv, sem nekoliko docnije sitno kažnjenih zlikovaca koji su se na sudu uspješno branili da su žrtvama rezali ruke, noge, uši, noseve, testise i naposlijetku ih dekaptirane bacali u ambis isključivo po naređenju.

Mušanovom, a ne direktno Alijinom.

Alija je o svemu tome bio „neobavješten“, iako je na Predsjedništvu BiH bio više puta upozoravan na sistematsko maltetiranje Srba u gradu, a reagovao je povodom pisma Jovana Divjaka tek onda kada se Caco toliko osilio da je izmakao njegovoj kontroli i čak pružio oružani otpor privođenju pri čemu su nastradali brojni taoci i policajci.

Na lični telefonski poziv Izetbegovića predao se, a onda, navodno, pri transportu iskočio iz policijskih kola i ubijen pri pokušaju bjegstva. Simptomatično je da svi akteri ubistva, uključiv Izetbegovića, ovu priču nazivaju „službena verzija događaja“.

Ironijom sudbine Caco je 26.10. 93. inkognito sahranjen nedaleko od privremenog skupnog ukopa eshumiranih i neklasifikovanih ostataka svojih žrtava.

Tri godine kasnije Mušanovi saborci, koji su znali i „neslužbenu verziju“ smrti svoga komandanta u zločinu, iskopali su i ponijeli put Kovača tabut u pratnji „pola Sarajeva“.

Uplašen masovnošću đenaze Alija se nije ogradio nego izjavom pridružio masi na drugoj Cacinoj đenazi: „Caco je bio i heroj i zločinac!“

Za Mušana Topalovića Cacu iz mahale na Bistriku, koji je bio jedan od „crnih bisera“ u niski koju su činili Juka, Ćelo, Puška, Dedo, Kruško i drugi rat je bio eldorado. Bivši žestoki momci iz sarajevskog podzemlja, vični oružju, nasilju i djelovanju van zakona dobili su priliku za neograničenu pljačku i teror. Podijelili su međusobno gradske kvartove i lokalne siledžije, sa sve svojim privatnim zatvorima, mučilištima i gubilištima.

Mediji su ih slavili kao heroje odbrane grada, spjevali im pjesme, kačili postere, a oni su se bavili unutrašnjom bezbjednošću Srba, petokolonaša koji su tobože „skrivali oružje“, „davali svjetlosne signale artiljeriji sa brda“, „dojavljivali pozicije odbrane“.

U beznadežne proboje obruča oko Sarajeva slali su kaursku djecu, koja sa ostala i Sandžaklije, koji su došli. Zato nijedan od njih tokom rata nije poginuo, nego su poslije smaknuti pod čudnim okolnostima, kao neugodni svjedoci veza sa vlašću.

Upadali su u srpske stanove i odvodili domaćine bez traga i nepovrata, pljačkali nakit, devize, rekvirali automobile i sve što je vrijedilo te deložirali žene, djecu, starce.

Druga, poslijeratna, mirnodopska i demonstrativno masovna đenaza 02.11.96. poslužila je kao upozorenje preostalim Srbima da ih još ima u višku i da je krajnje vrijeme da odu iz Sarajeva. A onda se 19. 10. 2003. Alija pridružio Mušanu, ispod obližnjeg mezara na šehidskom groblju.

Sa Kovača uzvišenih nad Baščaršijom mogli su zajedno da seire završetak projekta desrbizacije „multietničkog Sarajeva“.

Kazani su, potom, obrasli u šaš i zadugo utonuli u tišinu i zaborav. Mirnu savjest i samozadovoljstvo jednonacionalnog i istovjernog „građanskog Sarajeva“, poremetio je „Alijin Srbin“ Svetozar Pudarić, potpredsjednik FBiH ispred SDP-a.

Hrabro i uporno je kroz gradske institucije progurao da se konačno na Kazanima postavi ploča sa spiskom žrtava i zločinaca, poimence. Ko zna da čita imena i prezimena znao bi da prepozna da su žrtve bili Srbi, a zločinci Muslimani, bez obzira što su u jamu bacali i pojedine svoje izdajnike.

Svetozar je, međutim, u međuvremenu preminuo pa je na scenu stupila aktuelna gradonačelnica Benjamina Karić, već čuvena po svojim patriotskim ispadima, koja je tekst na ploči ispisala u stilu „neki bezimeni loši ljudi su pobii neke takođe bezimene nedužne žrtve“.

Baš kao što su partizani poslije 45. ustaške jame u Hercegovini obilježavali: ovdje su (neki) fašisti, zvjerski pobili (neke) civile, i sve radi bratstva i jedinstva koje je „procvjetalo“ 92. Oni su to radili radi jedinstva naroda, a ona valjda radi jedinstvene BiH.

U međuvremenu je i Alija na svoj način…

Kada ga je Jovo Divjak, jedini Srbin u vrhu ABiH obavjestio o nacionalnoj diskriminaciji i nasilju „crnih bisera“ u gradu, cinično je zaključio da se vjerovatno radi o Srbima. I dodao: „Čuo sam nešto o tome i ranije, a žalio mi se i neki krojač Mujo…“

A Benjamina opet tekst na ploči objašnjava da „nije htjela da se išta konkretnije piše o zločinima 10 brdske brigade da se ne bi okaljao ugled Armije BiH.

Za istinu koju je htjela da sakrije pobrinuli su se, međutim, veterani 10 brdske brigade. Povodom godišnjice njegove smrti, preko ploče su crvenom bojom napisali „Caco živi!“, a Alijina godišnjice smrti obilježena je svečanim podsjećanjem u Narodnom pozorištu pod pokroviteljstvom Danisa Bećirovića kolektivnog šefa „jedinstvene države BiH“.

Zajedno u ratu, zajedno na šehidskom groblju, zajedno u dženetu, zašto ne i zajednička komemoracija kada već obje godišnjice padaju u istom mjesecu?

Najbolje da onih svih deset plus deset hiljada Sarajlija sa dvije đenaze, u oktobru svake godine zajedno odu na Kovače i polože cvijeće na dva susjedna mezara. Alija je bio heroj 100 posto a, po njemu je i Caco bio „i heroj“.

A pošto je ubijao Srbe, neka o onom „i zločinac“ brinu u Srpskom Sarajevu.

E sad bi u tom i takvom „jedinstvenom, kosmopolitskom, multikulti, građanskom, prijestonom i kakvom još ne Sarajevu, u kome gradonačelnica Benjamina iz redova osmorke ili trojke, koja iz viših patriotskih interesa skriva podatke o Cacinim zločinima nad Srbima, trebalo da sude Srpskoj odnosno predsjedniku Republike.

Aferim! Mašala!

Izvor: Sve o srpskoj