Kecmanović: Grupa turskih poslanika grob Alije Izetbegovića posula zemljom iz turbeta sultana Mehmeda Fatiha

Piše: Nenad Kecmanović

Kladim se da niste znali koliki uticaj na savremene političke odnose u BiH ima sultan Mehmed Fatih iako već stoljećima miruje u svom stambolskom turbetu. Seljaci u srednjoj Bosni i rijetki upućeni u Sarajevu znaju, ali vam neće reći.

Jedan od brojnih paradoksa bošnjačke političke svijesti jeste u tome što svoj državni kontinuitet vezuju za srednjovjekovnu Kraljevinu Bosnu, koja je bila hrišćanska zemalja, a domicilni muslimani su se pojavili tek na njenom zgarištu pošto su je osvojile i porobile Osmanlije, te započele islamizaciju.

Vjerovali ili ne, ali kako 2012. piše Esad Hećimović, novinar sarajevskog Oslobođenja, svako veće muslimansko selo u srednjoj Bosni sve do danas čuva uspomenu na sultana Mehmeda II?

Ko ne zna, radi se o sultanu pod nadimkom Fatih (osvajač), koji je srednjovjekovno bosansko kraljevstvo pretvorio u bosanski vilajet pod upravom visoke porte u Stambolu.

Ništa nelogično nema u tome što se bosanski muslimani, kasnije Muslimani, još kasnije Bošnjaci, odnosno hrišćani koji su konvertirali u islam, identifikuju sa okupatorom koji je Bosnom vladao nekoliko vjekova.

Sa novom vjerom, vremenom su primili i običaje, obrasce ponašanja, način ishrane i odijevanja, obilje turcizama u govoru, kulturu svakodnevnog života po šerijatu. Turci su im po svim anketama omiljeniji nego ijedan narod sa kojim su 20 plus 45 godina dijelili zajedničku državu.

A sve je počelo sa Fatihom.

Međutim, potpuno nelogično, današnji Bošnjaci svoj državni kontinuitet oslanjaju na hrišćansku Kraljevinu Bosnu pošto su istorijski nastali tek kada je ona nestala, odnosno kauzalno da ona nije nestala, oni ne bi ni nastali – najprije kao domaći muslimanski vjernici i kasnije stasali kao narod i nacija.

Štaviše, pomenuti sultan Mehmed Fatih pogubio je posljednjeg kralja Bosne. Poslije pada Osmanskog carstva veliki broj „poturica“, kako ih je nazivala hrišćanska raja, dijelom se sa Osmanlijama povlači u Tursku (jedan od 12 genocida), dijelom se vraća svom prvobitnom identitetu (najistaknutiji poput Kusturice i Selimovića), a najvećim dijelom ostaje u BiH, pozivajući se na minule vijekove kao svoje „zlatno doba“ i tuguju za „pustim turskim“.

Dok ovaj potonji dio, odnosno njegovi savremeni potomci, nakon priznanja nacije, iako muslimani, sebe deklarišu kao legitimne nasljednike hrišćanske srednjovjekovne Bosne, dotle se njihove hrišćanske komšije, koje objektivno zaista imaju taj istorijski kontinuitet, na nju ne pozivaju.

Povremeno se srpski i hrvatski istoričari medijevalisti preganjaju oko toga da li su bosanski kraljevi bili pravoslavci ili katolici, a dok se dvoje svađaju, treći se koristi i izmišlja svoju istorijsku vertikalu bez obzira na to što ni Tvrtko, ni Kulin ban, ni drugi bosanski kraljevi sasvim sigurno nisu bili muslimani.

Uz te srednjobosanske ruralne legende o „omiljenom sultanu Fatihu koji je Bosnu obasjao svjetlošću islama“ ide i priča o tome kako su budući hrišćanski konvertiti uslovljavali svoj prelazak na islam time da im se ne dira u neka draga svetilišta i stare običaje „ne drži vodu“. Prije će biti da je bilo obratno, jer nije zabilježeno u istoriji da su porobljeni narodi postavljali uslove okupatoru.

Mogli su možda da mole na koljenima da sačuvaju neku simboličnu uspomenu na stara svetilišta i vjeru prađedova, ali malo je vjerovatno da im je sultan i kalif Mehmed II to dozvolio s obzirom da islam zahtijeva striktno poštovanje dogme, koja se proteže i na svaki aspekt svakodnevnog života i uvredu vjere kažnjava fetvom.

Salman Ruždi, Šarli Ebdo npr.! Zato su se, recimo, u nekim starim muslimanskim kućama, na tavanima, sakrivene od dušmana, komšija i potomaka, i vijekovima nakon turskog vakta mogle naći slavske ikone prekrivene gustom paučinom i prašinom dugog zaborava.

Možda bi ovo mitsko uslovljavanje konverzije prije bilo izraz potrebe konvertita da dokažu da nisu prodali „vjeru za večeru“ jer je poznato da su prevjeravali najbogatiji da bi sačuvali posjede i najsiromašniji da bi preživjeli „turski zulum“ u raznim novčanim i naturalnim nametima sirotinji raji.

Da legende o sultanu Fatihu nisu neki relikt davne prošlosti sačuvan u ruralnim zabitima srednje Bosne, nego bliske i savremenoj bošnjačkoj urbanoj eliti, svjedoči i neobičan događaj o kome 2010. piše Ivan Lovrenović, hrvatski književnik probosanske orijentacije.

„Dan-dva po ukopu Alije Izetbegovića na Šehidskom mezarju na Kovačima pojavila se grupa poslanika turskog parlamenta da bi još svježu humku posuli zemljom iz turbeta sultana Mehmeda Fatiha. Uz objašnjnje da je izuzetno velika čast podizanja ploče nad grobom sultana koji je osvojio Carigrad, prethodno ukazana jedino bivšem predsjednika Turgutu Ozalu“.

Izuzetna, ali i znakovita, čast jer asocira na Izetbegovićevo odbijanje da izrazi protokolarno poštovanje Kemalu Ataturku i objašnjenje da je „Turska kao islamska bila imperija, a da je kao sekularna samo prosječna evropska država“.

Asocira takođe na priznanje Aliji što je islam vratio na Fatihove granice u sjeverozapadnoj Bosni iliti Zelenoj krajini.

Asocira, najzad, i na neoosmanizam, koga se Tajip Erdogan zvani „sultan“ nije odrekao ni nakon uklanjanja Davatoglua.

Indikativno je da je ovaj ritual prećutan u javnosti muslimanskog Sarajeva, iako nije mogao biti upriličen bez dogovora na najvišem međudržavnom nivou u koji je sa strane BiH morao biti uključen i srpski predstavnik.

Sjetimo se da je uoči prvih slobodnih izbora, povodom pronošenja mošti cara Lazara po manastirima u BiH, Nijaz Duraković izjavio da ga „guši miris tamjana“ i tako uvrijedio i vjerujuće i nevjerujuće Srbe.

Kako bi reagovali Bošnjaci da Srbi objave da im bubne opne pucaju od kuisanja hodža, odnosno razglasa sa minareta Ferhadije i Alibegove džamije i da strahuju od ezana koji na nepoznatom jeziku pozivaju muslimane. A tek šta bi rekli da nekim povodom Srbi u Srpsku donesu grumen zemlje ili nešto što je simbolično vezano za cara Dušana.

Ne bi sigurno prihvatili objašnjenje da je ovaj vladar tvorac jednog od prvih zakonika u evropskoj istoriji i da je to dokaz srpske tradicionalne privrženosti pravnoj državi i vladavini prava, nego bi to tumačili u svjetlu istorijske činjenice da je „Dušan silni“ ili „Dušan veliki“ širio granice Srbije. Bilo bi: „Srbija najavljuje novu agresiju na Bosnu!“

Iako im je car Dušan i istovjernik predaka, i saplemenik komšija, do juče i sugrađanin u zajedničkoj državi, a Mehmed II je došao iz Male Azije, govorio tuđim jezikom, uništio Kraljevinu Bosnu, okupirao Bosanski vilajet, donio stranu vjeru, počiva hiljadama kilometara daleko …

Badava! Tokom diskontinuiteta od 500 godina izblijedila je kolektivna memorija na hrišćansku Kraljevinu Bosnu, a sve što se kasnije dešavalo sa Osmanlijama, sa aneksijom, sa Velikim ratom, sa ujedinjenjem, sa NDH, sa drugim ujedinjenjem, sa građanskim ratom samo je udaljavalo Bosance (i Hercegovce) tri vjerozakona.

Legenda o Fatihu na selu i grumen njegove zemlje u gradu žive u srednjoj Bosni gdje se nalazi glavnina kantona sa bošnjačkom većinom i pod bošnjačkom vlašću. Elem, gdje god su muslimani u BiH svoji na svom, sa njima je i Fatih, kako u sjećanjima, tako i u aktuelnim osjećanjima i političkim vizijama.

„Fatih je neizmjerno važan za muslimane u Bosni i Hercegovini“, piše Esad Hećimović, ali i upozorava: „Ako hoćemo da gradimo svoj identitet na pripadnosti Bosni i Hercegovini, onda naravno dolazimo do pitanja čiju ćemo tradiciju slijediti – sultana Mehmeda Fatiha ili pogubljenog kralja Bosne“.

Bošnjaci, međutim, hoće istovremeno i jedno i drugo, a nespojivo je.

Sva zemlja bosanska je begovska i nasljedno bošnjačka, uključiv Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu, koje je hrišćanska raja privremeno okupirala uz pomoć spoljnih agresora Hrvatske i prvenstveno Srbije.

Takvo viđenje buduće BiH kamufliraju konceptom jedinstvene BiH u kojoj odlučuje demokratska većina građana, što su, eto slučajno, baš muslimani Bošnjaci. A Fatiha kao inspiraciju vješto prikrivaju u legendama o blagorodnom sultanu koji je divlju i nesrećnu zemlju obasjao islamom i simboličkom ritualu sa grumenom zemlje iz njegovog groba.

Da to nisu „samo snovi jednog vjernika“ nego realnost njegove iluzionističke politike, Alija Izetbegović je praktično pokazao ignorišući volju Srba uoči rata, a poslije rata i Hrvata. Ambicije su im prevelike, pa neće ni Dejton ni novi dogovor ni mirni razlaz. A snage im nevelike pa, kako piše Ksavije Bugarel, šalju „apele imperijama“ da natjeraju komšije da silom ispune njihove puste želje.

Teško nama sa njima.

Izvor: Fakti