Kecmanović: Idu na Dodika da bi njegovim uklanjanjem zadali udarac srpskom narodu u cjelini

Piše: Nenad Kecmanović 

Da li se oni prave budale ili misle da smo mi idioti?

A ko su „oni“? To su oni što smo ih najprije zvali „međunarodna zajednica“, pa „polu/protektorat“, pa „SAD i EU“, pa „kolektivni Zapad“, pa „Amerika i vazalna Evropa“, da bismo došli do „kolonijalna uprava“.

A ko su „mi? – To su globalo kolonizovani domorodci od kojih se Srbi najviše opiru neokolonijalizmu.

Nije da se oni, tokom minulih 30 godina nisu ponašali sve arogantnije, a nije ni da mi nismo napredovali u spoznaji o kakvom se odnosu zapravo radi.

Istina, već nakon uvođenja bonskih ovlašćenja, i zapadni autori Knaus i Martin su visokog predstavnika poredili sa namjesnikom UK u kolonijalnoj Kalkuti, a Robert Kuper nam je objasnio da oni spadaju u postmoderne, a mi u predmoderne narode, da se oni međusobno odnose u skladu sa principima i zakonima, a prema nama – lažima, prevarama i nasiljem, jer u džungli se ponaša prema zakonima džungle“.

Istina je da smo se i mi sami trudili da im pokažemo da znamo da čitamo Dejtonski sporazum sa aneksima, a i da napišemo da oni krše ustav koji su nam sami napisali, ali njih nije ništa ometalo.

Nismo shvatili da postmodernisti žive u doba postistine i postčinjenica, te da su jedino važni njihovi interesi. A onda im je Milorad Dodik saopštio da više neće moći tako i „zapaljivom retorikom“ odbijao njiihove naloge, ignorisao prijetnje i ucijene, prekidao razgovore, ismijavao ih, slao u materinu.

Poslije tri decenije koliko se sa njima uspješno nosio odlučili su da ga strpaju u zatvor zbog nepoštovanja odluke v.p.

Uzgred, visoki predstavnik UN u BiH već duže više uopšte ne postoji, pa doslijedno tome ne mogu da postoje ni odluke visokog predstavnika, i onda se, naposljetku, nema šta ni poštovati ni nepoštovati.

Optužba za nepoštovanje nečeg što ne postoji, a što je odlučio neki fantomski visoki predstavnik predstavlja politički teatar apsurda u režiji ambasadora SAD Majkla Marfija, sa Kristijanom Šmitom u glavnoj ulozi.

Nije dobro što se u svakodnevnoj upotrebi skraćuje to zvanje pa kažemo samo „visoki predstavnik“, a ispuštamo ono „UN za BiH“. Puni naziv upućuje na to ko ga bira i kome dva puta godišnje podnosi račun o svome radu, kao i da je za to jedino nadležan Savjet bezbijednosti koji odlučuje konzenzusom, a ne nekakvo izvedeno sedmično diplomatsko sijelo zvano PIK.

Faktički mu predsjedava ambasador SAD Marfi, koji još živi u ’90-im kada je Amerika bila jedina supersila, i sav ostali svijet držala u kolonijalnom statusu.

Njihov problem u BiH je u tome što je lanac Stejt department – ambasada SAD – PIK – V.P. ostao bez ove posljednje operativne karike. Ali, umjesto da se ljuti na Rusiju i Kinu – koje su glasale protiv njegovog izbora – Šmit se okomio na Srpsku.

Umjesto da traži prijem kod Putina i Sija, on trči za Dodikom i proganja ga. Izigravanjem v.p. iako za tu funkciju nije izabran, i to u zemlji gdje je samo na pola teritorije prihvaćen, ne samo da ne dolikuje ozbiljnom diplomati, nego ni pristojnom čovjeku, kakav bi odavno podnio ostavku.

Šmit predstavlja ne samo ličnu, nego i sramotu za Njemačku.

Ali, kao i njegovi šefovi Olaf i Analena drži se za skute SAD. Oni za Bajdenove, a on za Marfijeve.

Ovaj tandem u nevolji, upregao je kao ispomoć Sud i tužilaštvo BiH, koji su takođe fantomske institucije jer se nigdje i ne spominju u dejtonskim dokumentima, pa niko nije obavezan da poštuje njihove optužnice.

Posljednjih mjeseci u BiH imamo pojačanu frekvenciju provokacija iz Sarajeva i reakcija iz Banjaluka. Hiperprodukciju političkih konfrontacija u Predsjedništvu BiH, odluku o poništavanju poteza koje je povukla druga strana, manje incidente, spoljnopoliička razilaženja.

Stvaraju atmosferu u kojoj je, tobože, posljednji čas da se nešto presječe, a Dodik je višestruko pogodna meta.

Lokalno, optužnica protiv Dodika je atak na predsjednika Republike i srpski narod u cjeloj BiH. Regionalno, optužnica je atak na srpske zemlje, srpski svijet, kolektivne Srbe – zato što znaju da bi njegovim uklanjanjem sa političke scene zadali udarac srpskom narodu u cjelini.

Šire, Dodik je postao lider otpora neokolinijalizmu ne samo na Balkanu zato što je sa njima ušao koštac prije ostalih.

Ranije su naizmjenice udarali na KiM, RS, CG. Sada su udarili frontalno na sve odjednom. Kurti uz prećutnu podršku ambasade SAD redom hapsi Srbe na Kosovu, Eskobar sastavlja vladu u Crnoj Gori.

Optužnica, hapšenje i presuda, za kojom bi logično uslijedila i zabrana obavljanja dužnosti predsjednika Srpske, trebalo bi, pored ostalog, da posluži kao primjer za ostale kako nema izuzetaka za neposlušne.

Ohrabruje činjenica da u Evropi opada podrška SAD. Političke elite vodećiih zemalja EU, ma koliko bile vazalne, potpuno su svjesne da ih je američka politika u Ukrajini žrtvovala u svom neuspjelom obračunu sa Rusijom, ali to još ne smiju otvoreno da kažu.

Uprkos svim medijskim obmanama, ta svijest se širi u nacionalnoj bazi, pa će se uskoro naći u procijepu između diktata SAD i svojih birača. U međuvremenu su sačuvali toliko političke razboritosti i koncentracije da neće da bacaju šibicu u bosansko bure baruta pred sopstvenenim balkanskim vratima. Naprotiv, opetovano traže „mir i stabilnost“.

Najzad, to što se oni još ne usuđuju da glasno i jasno kažu, Milorad Dodik viče iz svega glasa, bez zazora stvari naziva pravim imenom i upire prstom, te time imponuje i uživa potajne simpatije mnogih evropskih političara. Orban, pa i Milanović to i ne kriju.

Reagovala je Rusija, za sada na nivou ambasadora, jer se kao osnov tužbe protiv Dodika uzima „nepoštovanje odluka visokog predstavnika“, što je to za njih dvostruka provokacija. Jedno zato što nije bilo konsenzusa oko izbora v.p. i drugo što je sa Kinom bila protiv.

Bilo je to upozorenje da Putin nije nezainteresovani za status RS i Dodika lično.

Vučić je onomad u Banjaluci rekao da je sveta dužnost Srbije da bude uz Srpsku i da sankcije funkcionerima Srpske za Srbiju ne postoje.

Dačić je onomad konkretnim povodom podizanja optužnice bio sasvim eksplicitan.

U Srbiji, kao i u Srpskoj, oglasile su se brojne institucije i organizacije, srpski amabasadori BiH, šefovi predstavništva RS, grupno i pojedinačno javni radnici i intelektualci.

Jedino su neopravdano propustili da spomenu manje poznato ime Branka Lukića, direktora Službenog glasnika RS, principijelnog čovjeka i patriote, protiv koga je istovremeno podignuta optužnica, takođe zbog nepoštovanja Šmitove odluke.

U tragikomičnoj tužbi potiv Dodika, prepoznaje se nervoza zato što se izgleda sasvim približio kraj Putinove specijalne operacije.

Ukrajinska kontrofanziva je propala, predstoji završna ruska ofanziva. Uveliko se na Zapadu govori da je Rusija izvjesno pobijedila i da je samo pitanje da li će ući u Harkov, Odesu i Kijev, ko će umjesto Zelenskog pregovarati o miru.

Rusi na delti Dunava presudno bi promijenili poziciju srpskih zemalja. Međutim, to uopšte ne isključuje da će iz Stejt departmenta, preko Marfija i Šmita, stići nalog u Sarajevo da nastave postupak, sa svim implikacijama i konsekvencama.

Naprotiv, ako ne mogu protiv Putina i Sija, zašto da ne spasu obraz protiv Dodika u „manjem entitetu“ koji je svakako pod američkim protektoratom.

Šta bi ih koštalo?!