Kecmanović: „Razvojni put“ N. Durakovića – dokaz da je u Sarajevu još pod Titom planiran prelaz ka islamizmu?

Piše: Nenad Kecmanović

Vjerovali ili ne, posljednji prvi čovjek komunističke vlasti u BiH Nijaz Duraković boravio je kao student na vojnoj obuci u kampu palestinskog Fataha u Siriji.

Ovaj podatak, koji otkriva Senad Avdić glodur “Slobodne  Bosne” (20. 11. 24 ) u tekstu “Neispričana priča”, mlađim generacijama možda i ne izgleda toliko bizarno, ali starijim, u koje spada i Avdić, poznato je kroz kakve su rigorozne bezbjednosne kontrole moralno-političke podobnosti rutinski prolazili i niži kadrovi režima.

Autor, međutim, nigdje ne postavlja pitanje: kako je bilo moguće da čovjek sa takvom biografijom postane predsjednik CKSK BiH?

Avdić počinje gotovo dramski:

„Kada sam ja kao dobrovoljac išao u Palestinu…“ Ovako je prije šest godina, gostujući na TV Fejs, Rusmir Mahmutćehajić započeo rečenicu, koju nije završio“. „Nijaz Duraković je, za razliku od svog saputnika i prijatelja Rusmira znao u kafani otkriti poneki detalj iz svog boravka u kampu „Fataha“, vojnog krila PLO: ’Obuka se vršila u kampu u Jordanu, bila je intenzivna, stroga, spartanska i trajala 10 nedjelja“.

Avdićeva „priča” jeste „neispričana”, ali je prepričavana u Sarajevu među bolje obaviještenim i izvan užeg kruga nadležnih, ali je „uži krug” disciplinovano prikrivao priču, pa je ostala u strogoj konspiraciji.

Za „širi krug” priča je bila samo pretpostavka, nagađanje, sumnja da u njoj ima i istine. Zvučala je nevjerovatno jer je u to vrijeme ideološko-političke strogoće u Bosni, i pri regrutaciji za služenje redovnog  vojnog roka u JNA za ŠRO višestruko provjeravano čak i to da li su i stričevi i ujaci boravili u inostranstvu.

A bilo je i rizično jer se Nijaz već bio popeo u hijerarhiji kompartijske vlasti BiH i bio integrisan u nomenklaturu nedodirljivih. Ali, evo, profesionalno dobro obaviješteni novinar ovim tekstom je potvrdio.

Međutim, novinar Avdić  je „neispričanu priču” smjestio u relativizujući lokalni i globalni kontekst, pa i kontekst prijateljstva koje je jedna pustolovina možda politički udaljila.

Mustafa Golubić, njegov život i legenda o njemu (revolucionar, ilegalac, operativac Kominterne i avanturista sl.), rodom iz Stoca u Hercegovini, bio je inspiracija više generacija stolačkih mladića i sarajevskih studenata Rusmira i Nijaza. Takođe, to je bilo vrijeme Titove nesvrstane politike kada je SFRJ uspostavila prisne odnose sa mnogim arapskim, što znači muslimanskim zemljama, uključiv i Palestinu, zvanično stala na njihovu stranu u čestim neravnopravnim sukobima sa Izraelom.

Elem, ako uzmemo u obzir fascinaciju Mujkom Golubićem u kombinaciji sa vjernošću Titovoj nesvrstanosti, ispada gotovo normalno da su dvojica Stočana krenula u, Amerikanci bi rekli, “teroristički kamp za obuku” u Palestinu odnosno Siriju.

Rusmirova dalja karijera po povratku iz Sirije nastavila se očekivano islamskom stazom: saradnja sa ljudima bliskim IVZ-u, pisanje za “Preporod” i slušanje predavanja Huseina Đoze, prijateljstvo i saradnja sa A. Izebegovićem i, najzad, visoka pozicija u prvoj pluralističkoj vladi – potpredsjednik i ministar za namjensku industriju. A u međuvremenu nadzor nad SDB, česti informativni razgovori, oduzimanje pasoša, “dok je njegov prijatelj Duraković prošao mnogo bolje“ – piše Avdić.

I, zaista „bolje“ toliko da je postao br. 1 u jednopartijskoj vlasti u BiH.

Zašto i kako toliko bolje, uprkos istoj političkoj fleki, kao i podatku da je i on sarađivao u glasilu IVZ „Preporod“ i pohađao Đozine hutbe petkom u podne u Begovoj džamiji?

Avdić to pitanje ne otvara, nego samo konstatuje da se polako uspinjao po kompartijskoj vertikali od opštinskog, Gradskog i Centralnog komiteta, do najviše etaže – predsjednika CK SK BiH.

Ipak, postavlja se logično pitanje: zašto drugi zavičajci Mujke Golubića nisu otišli u kamp za vojnu obuku Fataha? Naprotiv, nije ih bilo u više poslijeratnih generacija Stočana, među kojima je bilo više politički angažovanih intelektualaca, poput Esada Ćimića, Alije Isakovića, Šaćira Filandre. Jesu se svi oni bavili vjerskim i nacionalnim temama muslimna /Muslimana/ Bošnjaka, ali u okviru BiH i bez oružja. No, ko zna, možda se jednog dana otkrije da je u okviru Kaide, Nusre, ISIL-a formirana Stolačka panislamska brigada.

Pitanje je, takođe, zašto su Nijaz i Rusmir tako revnosno krili ne samo tu epizodu iz biografije nego su prekinuli i međusobne kontakte, iako, kako naglašava Avdić, “nikad jedan o drugom nisu ništa ružno rekli”.

Ako je tinejdžerska pustolovina inspirisana Mujkinom biografijom i, kako piše Avdić, više ličila na interbrigadiste u Španskom građanskom ratu protiv Frankovog fašizma nego na islamski terorizam, zašto se to onda krilo.

Nijazu bi to bila referenca: “palestinski borac” kao nekoć kod veterana komunističkog pokreta: “španski borac”. A valjlao bi i Rusmiru kod njegovih.

Najzad, kada su se 1972. zaputili na Bliski istok, Rusmir i Nijaz nisu bili tinejdžeri poneseni Mujkinim pustolovinama, nego studenti ETF i FPN i, kako podvlači autor Avdić, “inteligentni, obrazovani i ambiciozni” odrasli ljudi, koji su znali šta rade. Zatim, ko im je organizovao i finansirao odlazak i povratak na dalek put u vrijeme kad nije bilo lou kost kompanija?

Avdić nagađa da su to “mogli da budu krugovi oko IVZ i ‘Preporoda’ ili iz bogate muslimanske emigracije”. Pri tome mu, zanimljivo, ne pade na pamet da je to mogao da bude i neko od domaćih režimskih promotora nesvrstanog zbližavanja sa muslimanskim zemljama. Ili, recimo, da su obje strane u koordinaciji podijelile troškove.

Avdić tako spominje da je Nijaza za vrijeme služenja vojnog roka u Beogradu u kasarni posjetio Džemal Bijedić, predsjednik savezne vlade, kome je Tito dao prednost da bi kao Musliman, obezbijedio što veće povjerenje nesvrstanih prijatelja SFRJ.

Za Avdića to je događaj koji pokazuje da je 70-ih godina Nijaz bio favorit vodećih bih. funkcionera.

Da li je Nijaz Duraković bio samo čovjek kontinuiteta između socijalizma i islamizma, tranzicioni političar koji je izjavom da ga “guši miris tamjana” htio da odbije Srbe i privuče Muslimane u reformisani SKBiH?

Rusmir Mahmutćehajić, prvi čitalac i privatni recenzent Islamske deklaracije, i time mušterija za suđenje na Sarajevskom procesu, volšebno je izmješten na Univerzitet u Osijeku da bi bio sačuvan, kao alternativa politički nedoraslom Aliji.

Kako god, Nijaz i Rusmir su na Prvom Bošnjačkom saboru, koji su organizovali Muslimani, bili ponovo na istom mjestu. Nijaz je pisao knjiigu „Prokletstvo muslimana“, a Rusmir razrađivao tezu Muhameda Filipovića da je “Andrić nanio više štete Bosni nego sve okupatorske vojske zajedno”.

Ali pošto su Al Kaida i sve ostale frakcije islamskog terorizma bile američka kreacija, ispada da su obojica – jedan direktno, drugi indirektno, imali istu prekomorsku zadnju poštu.

Sem samih vođa, koji su dobijali povjerljive instrukcije od zadnje pošte, ostali aktivisti oružanog džihada iz reda Kaide, Nusre, ISIL-a i drugih frakcija islamskog terorizma, vjerovali su da ginu ubijajući nevjernike u slavu Alahovu (Alahu Ekber), ili pak za Titovu nesvrstanu politiku, a bili su američki “korisni idioti”.

Kada je Izetbegović na Bošnjačkom Saboru ubjeđivao okupljenu muslimansku elitu da prihvati dejtonski koncept teritorijalno-etničke podjele BiH u pripremi, Nijaz je rekao: “Ako je sada podijelimo, nikada je nećemo sastaviti”. Rusmir je pak drugom prilikom objasnio “transteritorijalnu dimenziju bošnjaštva”. Što mu dođe na isto.

Nijaz Duraković preminuo je 2011, dovu mu je u Carevoj džamiji čitao reis-ulema sa pet hodža, a Rusmir i poslije pola vijeka ćuti o njihovoj zagonetnoj obuci u sirijskom kampu Fataha.

“O tome, zapravo, ne postoji nigdje materijalni trag, osim eventualno u dubokim arhivima tajnih službi, validan dokaz“, piše Avdić, pa zaključujemo da je po njemu možda sve izmišljeno. Nije pak izmišljen završni vapaj Avdićevog teksta za „vremenima kada se solidarnost sa ugroženom Palestinom iskazivala na konkretniji, požrtvovaniji i nesebičniji način nego danas“.

Elem, Avdićeva pouka mladim Bosancima je da za primjerom Nijaza i Rusmira krenu na uzavreli Bliski istok i da se poslije ratne obuke vrate na čelo jedinstvene BiH na združenoj izbornoj listi SDA i SDP.

Dakako, ne bez amina ambasade SAD.

Izvor: sveosrpskoj.com