Kišov povratak Hristu – Na današnji dan upokojio se u Parizu Danilo Kiš, opelo služio mitropolit Amfilohije

Na današnji dan prije 34 godine, 15. oktobra 1989. preminuo je svetski prepoznat i višestruko nagrađivan književnik Danilo Kiš.

“U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spasilo život”. (Danilo Kiš u jednom svom kratkom autobiografskom tekstu)

“Kišova predsmrtna odluka da „živi kako je počeo“ ogleda se u zahtjevu da bude sahranjen po pravoslavnom obredu, onom koji mu je kao djetetu dao novo rođenje u Hristu i već tada ga, kako je sam pisac svjedočio, spasao od sigurne smrti”.

Danilo Kiš je preminuo u Parizu 15. oktobra 1989. Po testamentarnom zavještanju (Pariz, 17. septembar 1989, fotokopija ovjerena u Ambasadi SFRJ – Pariz, 23. 11 1989) sahranjen je po pravoslavnom običaju u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu, a opelo je služio blaženopočivši mitropolit Amfilohije Radović.

Nadahnut govor mitropolita Amfilohija nad odrom velikog pisca

“Neću da držim posmrtno slovo Danilu Kišu, krstonoscu jovovskog kova, rijetkom tragatelju znamenja duše i života našeg doba.

Njegovo poslednje zavještanje o ćutanju nad njim na dan pogreba, dubljem od svih riječi, i za mene je svetinja.

Želim samo da mu kažem: sa ljubavlju i poštovanjem ispunjavamo Tvoj amanet, sahranjujemo Te molitvom Pravoslavne crkve koja Te primila u svoja njedra kroz Tajnu Krštenja. Sahranjujemo Te u njeno vječno pamćenje da bi te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Riječi vječnoga života.

Ono što si slutio, za čim si ognjeno čeznuo, sada znaš, postao si i ostaješ svjedok toga: mjera patnje je mjera znanja. Smrt je najdublja patnja, ali ona je i cjelosno smirenje ljudskog bića; zato daruje i najdublje poznanje ovostranih zagonetki i onostranih tajni.

Poslednja riječ, zapisana u predsmrtnom zavještanju, mjera je svake ljudske izgovorene i zapisane riječi.

Zato je i Tvoj testament provjera i mjera Tvoga djela i Tvoje riječi. Na osnovu njega i mi sada znamo: jeste ti bio jezik-otadžbina, ali ovaj neućutni, na kome Te, evo ispraćamo, kao „česticu prašine u okean bezvremenosti.“ Očevidno onaj „pramen dima“, ona grobnica skrojena Tvojom vještom rukom za Borisa Davidoviča, nije Ti bila po mjeri. Zato si htio da Te sahranimo, tj. sačuvamo u riječi koja nije zemlja i enciklopedija mrtvih, nego Zemlja živih, da budeš sačuvan u Živonosnom Grobu.

Stoga, kao ni ono iskušenje Borisa Davidoviča Novskog, tako ni ono Tvoje poslednje iskušenje, nije samo završna stranica autobiografije koju si pisao pedeset i četiri godine zemnoga života; pisao krvlju, riječju, jadom i padom. Ono je zbir Tvoga življenja, „zaključak na kojem sve počiva.“ Sve ostalo je bilo, divno si nam to rekao, samo sporedan traktat, računska radnja, čija je vrijednost beznačajna u odnosu na krajnju formulu koja svemu sporednom daje smisao.

Suočeni sa tom „krajnjom formulom“ u sebi i u Tebi, ispraćamo Te preko tajanstvenog Praga riječima milog Ti, četrdeset i četvrtog Psalma, koji je pisala ruka proroka, ČIJI NEMIR SI i ZOV NOSIO u SVOME UMU i KOSTIMA:

„Ustani, što spavaš Gospode!Probudi se, nemoj odbaciti za svagda. Zašto kriješ lice svoje? Zaboravljaš nevolju i muku našu?
Duša naša pade u prah, tijelo naše bačeno na zemlju.
Ustani, pomoći naša, i izbavi nas radi milosti tvoje!“
Vječan Ti spomen, dostoblaženi i prisnopamjatni svebrate naš Danilo!”