Kistanjski zarobljenik

Piše: Nebojša Jevrić

Poslije mjesec dana provedenih po Ličkom polju vratio sam se u Knin.
Iz pravca Kistanja u Knin ulazi traktor, s interventnim vodom iz Kistanja.
Na traktoru je harmonica; pjevaju i pucaju.
Na traktoru je zarobljenik. Prvi zarobljenik koji je doveden u Kistanje – Pirja Dalibor.
A sada su ga dovezli u Knin, da ga predaju u zatvor.
Traktor staje ispred svake kafane, Kistanjci mašu i pozdravljaju se. Pokazuju zarobljenika, uhvaćenog prije deset dana.
Kada su ga prije deset dana zarobili i doveli u Kistanje, ostrvljanin, prisilno mobilisan, preplašeno je gledao krakate momke iz Kistanja.
Uglavnom je ćutao, odgovarajući na pitanja kratko.
Drhtao je sjećajući se priča o četničkim zločincima.
Prošli su pored milicijske stanice ne zaustavljajući se, pucajući, mašući zastavama i šenlučeći. I umjesto pred zatvorom zaustavili su se ispred Živkove kafane.
Vesela bratija, umjesto u zatvor, odvela je svog zarobljenika u kafanu.
Naručili su piće za sve, naručili su piće i za njega.
Nikolas i Đoda su nazdravljali, Čole je komandovao piće na eks, Branko Staljin, Sinek, Vico i Željko, ispijali su do dna.
Sastavili su stolove, pa je zarobljenik svakom novog gostu morao da priča kako su ga momci iz Kistanja zarobili.
A njemu se posle treće rakije odvezao jezik.
Umjesto zatvora – kafana, umjesto batina – piće, umjesto njega da zakolju, zaklali su momci iz Kistanja ovna da se proslavi, kako valja, dovođenje prvog zarobljenika u Kistanje.
Kao zarobljeni paša sa Vučjeg dola u Lokandi, tako se gostio nepoznati hrvatski vojnik kod Živka u kafani.
A kad su se Srblji podnapili vina, izbila je svađa.
“Pa, kako možeš tako da pričaš?” – rekao je Hrvat jednom od prisutnih. “Valjda ja najbolje znam ko me je zarobio!”
“Di ti vrag sriću nosi, srpska beno. Valjda zna čovjek ko ga je zarobio.”
“Kako neće znati ko ga je zarobio!”
“Čujte, dečki, nećemo se valjda svađat ko me je zarobio, svi ste me zarobili!”
Onda je došao fotograf.
Događaj je morao da bude ovjekovječen.
Kelnerica Dada izvadila je češalj i počela da im dotjeruje kose.
Zategli su uniforme, zakopčali se.
Hrvata su stavili u sredinu.
Iz fotoaparata je izletjela ptica.
Na fotografiji se vide: njih dvadeset i, u sredini, zarobljeni Hrvat Pirja Dalibor visko podignute glave.
Uramljena fotografija krasi zid kafane.
Kafandžija Živko pokazuje je namjernicima koji u Kistanje svrate.
Te noći zarobljenik je spavao kod Švejka koji, kada se upoznaje, kaže: “Ih bin serbijan fašist.”
Ih-bin-serbijan-fašist i zarobljenik iz kafane su krenuli posljednji.
Švejkova kuća je na kraju sela.
“E, crna dugo, kad ona moja bena sa zarobljenim Rvatom izbi u tri ujutru”, pričala je kasnije po komšiluku Švejkova majka. “Lupa mi na vrata, i viče: Otvaraj, majko, uvatio sam Rvata. Rvat sa šaovnicom, a ona moja benetina pijana dala mu mitraljez da nosi. Još veli: Mora rob nešto da radi.”
“A zarobljenik, teta Marija?”
“A šta će kukavac. Poćeralo i njega. Ima dvije ćerke ko dvije jabuke. Pokazivao mi je slike. Kaže, najteže mu je bilo što ih nije pustio da odu u bioskop noć prije nego što ga je podiglo.”
Tek desetak dana, po naređenju komande, došli su Kistanjci sa svojim zarobljenikom u Knin. Da ga predaju.
Traktor sa harmonikašem i zarobljenikom kotrlja se polako glavnom kninskom ulicom, prema zatvoru.
Ih-bin-fašist, s flašom u jednoj i automatom u drugj ruci, viče s traktora:
“Sad ga vodimo u zatvor. Ali ćemo da im zaprijetimo. Da mu se slučajno nešto ne desi, da slučajno ne bi falio za prvu razmjenu. Dag a ne bi ko od čuvara tukao. Sa nama će imati posla. To je naš zarobljenik, Kistanjski.”
Od Švejka za uspomenu dobijam sliku sa potpisima njih dvadesetorice i Hrvata pride.