Klan kolonijalnih klovnova

Amerikanci su razvili vrlo praktičan oblik kontrole klana kolonijalnih klovnova (KKK) širom svijeta. Prosto, kad im je to potrebno, a to nije rijetko, strgnu im obrazine da bi pred očima cijele javnosti prikazali bijedu njihove ponižavajuće uloge. Na osnovu utvrđenog koncepta, obavezuju ih da javno pričaju o onom što ne postoji, a da zamagle ono čega ima. Pa kako se snađu. Pri svakom javnom obraćanju dužni su da odrecituju estradno-cirkuski panegirik nedostižnoj demokratiji, a potom da se uhvate u koštac s očiglednim lažima, plitkim, maloumnim rezonima, kontradikcijama, dvostrukim standardima… Tako ih Amerikanci, pred očima lokalne javnosti, “oslobađaju” od bilo kog moralnog načela i obaveze, da bi im na koncu ostao samo vrhunski “ideološki” motiv – novac. Šuškavi, ”zeleni zen”, oslobođenje šestog nivoa…

Vidjeli smo i da se Amerikanci više nimalo ne trude da smisle drugačiji uvodni scenario za svoje ratove. A i zašto bi se trudili kada životima onih nesretnika koje je ugasio ”milosrdni anđeo”, njihovim novcem, kao i novcem onih koji se, nažalost, neće roditi, plaćaju širom svijeta moralno degenerisane trabante (KKK) koji sav taj užas i smrt moraju da pravdaju, da ponude i ”drugi ugao”, neki dijabolični, groteskni kontekst…

Nakon si-en-enovske obrade iskontruisanog zločina, slijedi ”milosrdno” bombardovanje. Naravno, medijski plašt smrti je izvezen samo od plemenitih motiva, od visokoparnih tirada slobodi i vrijednostima. Na kraju, Amerika u bombama razorenoj državi uspostavlja jedan vrlo tradicionalni poredak – ropstvo. Međutim, uz malo šminke i holivudske bižuterije, to se medijski predstavlja kao ”demokratija u povoju”. Do punoljetstva iste, potrebno je da protekne mnogo barela, godina kreditnog zaduženja ili čega god-već, dok na godoovskom horizontu treperi jedra budućnost i blagostanje…

Gdje će sve zatutnjeti sledeće “blagostanje” u svijetu, to je procjena stratega vojno-industrijskog kompleksa koji realno rukovodi Amerikom, odnosno njenom ratnom mašinom. General Ajzenhauer, januara 1961, u svom oproštajnom predsjedničkom govoru istakao je uticaj ”vojno-industrijekog kompleksa” kao najveću opasnost za budućnost Amerike:

U državnim poslovša moramo se čuvati prisvajanja neovlašćenog uticaja … vojno-industrijskog kompleksa. Mogućnost katastrofalnog uspona pogrešno zasnovane moći postoji i postojaće…

Plastičnu ilustraciju kako vojno-industrijeka hidra rukovodi Amerikom dao je Vesli Klark, kada je 2007. obznanio postojanje spiska zemalja koje se moraju „demokratizovati”: Sirija, Liban, Libija, Somalija, Sudan pa Iran. Dakle, odluka o napadu na ove zemlje je stara više od šest godina, a šta će se u njegovoj pripremi koristiti kao povod, to može, ali najčešće nema nikakve veze sa istinom, već samo s pitanjem pi-ar efekata na prosječnog konzumenta.

I tako, kada složite sve te činjenice, datume, brojke i statistike koje neoborivo svjedoče o jednoj neobuzdanoj sili koja razara i sije smrt za svoj interes, onda se lokalni žbirići KKK uzvrpolje i obavezno late onog najbanalnijeg i najjeftinijeg modela etiketiranja – proglase vas neprijateljem. To je valjda ona nezgasla iskra udbaškog sentimenta. Čijim neprijateljem? Pa narodnim! Kog naroda? Nekog naroda, na primjer američkog. I ne samo naroda, nego i muzike, filma, arhitekture…

Nego, uz sav taj ”rizik”, evo nekih činjenica:

SAD je jedina zemlja u istoriji čovječanstva koja je koristila nuklearno naoružanje. Atomskim bombama, bačenim na dva grada (Hirošima i Nagasaki) ubijeno je preko 250.000 civila. Od posledica radijacije umrlo je još pola miliona, a stotine hiljada djece je rođeno s trajnim deformacijama. U hronici ovog nezapamćenog zločina, čuvaju se jezivi “detalji”. Od toga da su atomsku bombu nazvali ”Mali dječak”, pa do činjenice da je Hirošima odabrana zbog svoje ”koncentrične arhitekture”, jer je procijenjeno da će tako količina razaranja i smrti biti najveća. Pomenimo i to da je Japan još ranije pokazao spremnost za bezuslovnu kapitulaciju, ali nije pomoglo donešena je odluka da se ”igračka” proba uživo. A i previše je novca bilo uloženo u „Menhetn projekat” da bi ostao samo na papiru.

U ratu u Vijetnamu, u zastrašujućoj zbirci nevjerovatnih zločina, izdvaja se podatak da su Amerikanci bacili preko 70 miliona litara hemijskih otrova, od kojih je najzloglasniji agens ”oranž”. Od ovog herbicida, prema procjeni Crvenog krsta Vijetnama, oko 3 miliona Vijetnamaca imaju različite posledice, fizičke i mentalne, uključujući 150 000 djece koja su rođena sa ozbiljnim defektima. I danas se rađaju s takvim poremećajima. Ovo je posebno zanimljivo u kontekstu nedavnog, potresnog obraćanja Džona Kerija zbog djece koja su stradala u navodnom Asadovom hemijskom napadu.

U zločinačkoj agresiji NATO na Jugoslaviju, bez odluke SB UN, korišćene su zabranjene „kasetne bombe”, a gađane su bolnice, stambene četvrti, škole, vrtići, mostovi… U divljačkom bombardovanju poginulo je nekoliko hiljada civila, od kojih 80 djece. Pri tom, korišćeno je i oružje sa osiromašenim uranijumom koje stručnjaci nazivaju ”tihim ubicom”. Prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije, broj malignih oboljenja je uvećan za 110 posto, dok je broj umrlih uvećan 180 posto u poslednjih deset godina.

Časopis “Forin polisi” je objavio dokumente CIA iz kojih se jasno vidi da je Reganova administracija znala i podržavala Sadama u korišćenju hemijskog naoružanja u ratu sa Iranom i sa Kurdima. U tim hemijskim napadima je stradalo na hiljade civila i nepoznat broj vojnika sa obje strane. Naravno, svoju “hemijsku epizodu” u tom ratu Amerikanci nisu zaboravili, pa je upravo to bila jedna od ključnih tačaka optužnice protiv Sadama Huseina. Nakon što se “demokratija” stuštila u veliki naftni basen zvani Irak, bivši saveznik Sadam je osuđen i obješen. Prema analizama stručnjaka sa Džon Hopkins univerziteta, statistika “uvođenja demokratije” u Iraku je preko šesto hiljada mrtvih od posledica nasilja, degradirane infrastukture, loše zdravstvene zaštite… Nezaposlenost se približava granici od 70% a sličan je procenat stanovništva koje nema pristup pijaćoj vodi.

Nakon više od dvije godine ”demokratskog” preobražaja Libije, započetog “humanitarnim” bombardovanjem, Stejt Department danas savjetuje svojim građanima da nipošto ne putuju u Libiju jer tamo vlada ”haos i nasilje”. Da ironija bude potpuna, posebno ih upozoravaju da izbjegavaju Bengazi kolijevku libijske ”tomahavk slobode”. Libija je srušena država, nestale su bestraga njene ogromne zlatne rezerve, akcije i novac u zapadnim fondovima, nema više besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite. Popucala po šavovima plemenskih sukoba, socijalnih nemira, Libija je danas uništena, spržena zemlja…

Toliko toga nije pomenuto, ni Avganistan, Gvantamo, fantomski zatvori CIA, podrška režimima u kojima se odsijecaju ruke zbog čitanja Biblije ili onima u kojima se silovane žene dodatno kažnjavaju bičevanjem, rušenje vlada, izazivanje ratova širom planete…

Hitler (to je onaj čovjek koji je Njemce ubjeđivao u njihovu izuzetnost i posebnu odgovornost za čovječanstvo) je za svoje napade na druge zemlje, sa političkog i istorijskog stanovišta, pružao pitkije razloge od današnjih NATO monstruma.

Ne postoji prosječno ingeligentno biće koje danas jasno ne vidi da se ovaj zločinački vez neće zausgaviti u Siriji, a ni sjutra u Iranu. Svi znamo gdje im je krajnje odredište i šta to, na našu opštečovječansku nesreću, znači.

Tekst je objavljen u dnevnom listu „Dan“