Kletva
![Emilo](https://www.in4s.net/wp-content/uploads/2018/08/emilo_labudovic.jpg)
Emilo Labudović
Piše: Emilo Labudović
Živimo vrijeme sveopšte društvene histerije izazvane crkvenim pitanjem, histerije koja je u i oko crkve prizvala, s obje strane, i one koji se čestito ni prekrstiti ne znaju. Mnogi koji ne samo da nijesu kršteni nego ni Očenaš ne znaju da izgovore, postali su „eksperti“ za pitanja autokefalnosti, slobode vjeroispovijesti, odnosa države i Crkve, pitanje crkvene imovine…
A onaj koji je apoteoza grijeha, nevjere, izdaje, mržnje, osionosti, onaj koji nije preskočio ni u portu, latio se ništa manje nego da napravi – Crkvu.
U toj halabuci, glas vjerujućih, glas crkvenih velikodostojnika, glas svetitelja, glas koji odzvanja iz dubina vjekova koji su za nama, doima se kao „glas vapajućeg u pustinji“. A jedan od tih „glasova“ na koje smo kao narod ostali gluvi, koje smo zaglušili mržnjom, lažima, krivicom… su kletve. Kletve onih u čiju se svetost i nacionalnu veličinu bez rezerve zaklinjemo.
„Kletva sadrži reči koje tajanstveno deluju na onoga kome su upućene. Kletva je teška, varvarska, ponekad i svirepa, a posebno je teška ako se izrekne u crkvi ili pred ikonom sveca“, tako ovaj fenomen objašnjava „Srpski mitolški rečnik. A ovdje je baš o onim izrečenim u crkvi i od strane svetih ljudi riječ.
Prvu od njih, kao nauk i opomenu svome rodu, uputio Sveti Petar Cetinjski. Duboko svjestan neraskidive povezanosti dva bratska naroda, istorijskog duga koji i dalje nijesmo odužili, upozorio je: „ … ja na samertnij čas moj vječnome prokletstvu i anatemi predajem kako njega tako i njegov rod i porod, da mu se trag i dom iskopa i utre. Isto tako da Bog da da i onome koi bi vas od vjernosti i blagočestivoj i Hristoljubvoj Rusii otlučiti poiskao i svakojemu ako bi se koi iz vas Cernogoracah i Berđanah našao da pomisli odstupiti od pokroviteljstva i nada na jednorodnu i jedinovjerna nama Rusiju, da Bog da jakij te od njega živo meso otpadalo i svako ga dobro vremenito i vječno otstupilo“!
A Crna Gora je toj „jednorodnoj i jedinovjernoj“ Rusiji uvela sankcije i proglasila je državnim neprijateljem broj dva (prvo mjesto i dalje ubjedivo pripada Srbiji).
Drugu, vanvremensku, poruku i opomenu ostavio nam je Sveti Vasilije Ostroški. „Ko bi pokušao da nešto otme od manastira, oteo Gospod Bog takvom razoritelju njegov dom, kuću i stoku sa sinovima i sav njegov imetak da mu Gospod Bog zatre i raspe odjednom u vjekove. Amin“! A onaj što bi da „zida“ Crkvu, prsimice nasrće na manastire i imovinu im.
Treća kletva koja kao Damoklov mač visi nad nama kao narodom, osjećali se Srbima ili Crnogorcima svejedno, je ona koju je izrekao prvi čovjek crkve i države, Vladika, svjetovni i duhovni gospodar, filozof i pjesnik, i najveći ikad među nama, Petar Drugi Petrović Njegoš. Ostavljajući amanet svojim Crnogorcima da bude sahranjen u crkvici na vrhu crnogorskog Olimpa, na Lovćenu, rekao je: „To je moja potonja želja koju vam ištem da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinjet kako i ja hoću, onda ću ve ostavit pred prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost ostavljam vami na dušu“! Grob Vladike Rada je srušen, nad njegovim moštima je ogroman mermerni sarkofag pred kojim jednom godišnje metaniše Ranko Krivokapić, a kletva, teška, samrtnička, vladičanska, još uvijek je na nama i nad nama.
Ako smo vjerujući, ove kletve i poruke obavezuju, ako nismo onda dalje od crkve i vjere. Ili će prije biti da se ostvaruje ona mračna poruka papinog izaslnika, Franciska Palovinetija koji, uz zahtjev da se Njegoševe mošti iz Mauzleja prenesu na Njeguše a umjesto njih pohrane mošti Svete Lucije, u pismu upućenom Mitropolitu Dajkoviću i tadašnjem predsjedniku SO Titograd, 28. 12. 1969. god. piše: „Svima je jasno da sadašnji narod nema više ništa zajeničko sa nekadašnjim nardom orijentisanim velikosrpskom ideologijom koja je zloupotrijebila ovaj narod koji eto, može se reći, potpuno izumire“. Koliko taj narod koji još brani Vladiku Rada, mrtvog a još živog u svima nama, pokopanog a ne sahranjenog po želji i na način dostojan svetog čovjeka, „izumire“ pokazale su litije. A na nama je, i s jedne i druge strane, bez obzira jesmo li ili nismo i koliki smo vjernici, da razmislimo može li se pod bremenom ovih kletvi naprijed. Jer one nijesu samo metfizički odnos prema Bogu, Crkvi, vjeri… one su izraz dubokog iskustva ljudi koji su „dotakli nebo“ i zavirili iza zavjesa čulnog.
I još jednom: ako smo vjerujući, ako nam imena, životopis i ostavština Svetog Petra Cetinjskog, Svetog Vasilija Ostroškog, i ništa manje posvećenog „pustinjaka cetinjskog“ išta znače, onda su ove kletve više od obaveze. A ako ne, onda dalje ruke od Crkve, one Crkve koju su ova trojica, sa hiljadama drugih, svetih i nesvetih, gradili i ostavili nam je u nasleđe. Jer, kletva stiže i do devetog koljena!
„U pamet se dobro, Crnogorci“, poručio nam je, uzalud izgleda, onaj koji nas je znao bolje od nas samih!
Svaka ti čast gospodine Emilo. Istina i pravda će jednom pobediti sva zla, licemerje, podlost i mržnje. Neka svako od nas istraži svoje korene. Goli balvani bez korena će kad tad strunuti.