Ključevi Kosova i Metohije su u Carstvu Nebeskom, očiju Bogorodice Ljeviške se nećemo odreći!

Besjeda Oca Miajla Backovića

Jesmo li najstariji narod ili jedan od najstarijih naroda kao što to neki kažu, – ne znam! Ali znam da smo stari makar dvije hiljade godina, jer smo se kao srpski narod krsteći se, rodili krštenjem vaskrsenja, dakle, jesmo jedan od naroda koji je rodio Gospod svojim stradanjem i svojim vaskrsenjem.

Dijelili su nas, ubijali, granice među nama postavljali, govorili da nismo ono što jesmo. Kroz istoriju, jedno jesmo sigurno! Bili uvijek s Hristom i bili uvijek na pravoj strani istorije!

Srpski narod sada gledaju kao jedan mladi narod, narod u Evropi na Balkanu, a mi kažemo da nas ima svuda, po cijelom Balkanu, po cijelom svijetu.

Srpski narod možda jeste brojčano oslabio, ali ne zato što je sam sebe ubijao, nego zato što je sam sebe na žrtvu Hristu, narodu i istini uvijek prinosio.

Nije najstrašnije, braćo i sestre, vitezovi Pravoslavlja okupljeni, na ovom divnom svetom, radnosno tužnom molebanu, nije najstrašnije što su nas ubijali, nije najstrašnije što su nas negirali, granice među nama postavljali, od nas stvarali mnoge narode…

Najstrašnije je što smo mi sami sebe ubili i iz bića u koje nas je Gospod uveo, uvodili sebe u nebiće, u nepostojanje, odricanjem od Hrista, od pravde i od istine.

Najstrašnije je to što danas mnogi od nas, ne zna ko je, što je dezorijentisan, što je pogubljen… Što se u 21. vijeku traži kojim jezikom govori, ko mu je otac, da li je muško ili žensko.

Najstrašnije je to što smo izgubili sebe, braćo i sestre!

Nije najstrašniji nož, nije najstrašniji progon, najstrašnije je što smo sebe gubili i što i dalje sebe gubimo. Jedan narod opstaje dokle god stoji u jednom hramu gde vi sada stojite, i znate u čijem ste hramu i čije on ime nosi. A dok to narod ima, ima sebe! I dokle god imamo to ime, ime staro više od dvije hiljade godina, koji nam je zajednički imenitelj svima ovdje, i svima na svijetu, dok to ime budemo pratili, dok tim imenom budemo živjeli, dok pod ovim krstom budemo stajali, znaćemo ko smo, šta smo, pa makar bio i jedan Srbin na svijetu, od njega će mnogi nastati.

Danas i prije i uvijek kroz vremena, okupljamo se i molimo i tražimo sebe u ogledalu. A šta je to srpsko ogledalo, ono o kojem Njegoš piše i govori, koje je to srpsko ogledalo, braćo i sestre? Kom se to ogledalu najčistije i najbistrije vidi ko smo i šta smo? Čiji smo? To ogledalo bilo je, jeste i biće, naš odnos prema Kosovu i Metohiji!

To ogledalo u kom su se naši preci ogledali, ne mjereći kolika sila ide na njih, nego koliku svetinju brane. To ogledalo u kom smo se ogledali i devedesetih godina i u kom su se ona djeca ogledala na Paštriku i Košarama ’99 godine. To ogledalo i kroz to ogledalo i te oči njihove, najčistiji ćemo biti i spoznati ko smo, šta smo i čiji smo.

Odrekli bi se mi možda i teritorije, možda bi se odrekli radi ekonomije i ima danas Srba koji bi dali Kosovo samo da se više o njemu ne priča i da nas ta tema više ne opterećuje, ima danas Srba koji misle da je Kosovo samo granica i da to više nije Srbija. Ima danas i nas koji znamo da Kosovo nije teritorija i nije geografija, zato stojimo ovde! Mi smo Kosovo i Metohija! Svaki od vas je Kosovo i Metohija! U svakom srcu od nas je dio Kosova i Metohije. E, zato nam ga ne mogu uzeti, otjeti, ne mogu ga odnijeti, odcijepiti, zamrzeti, ne mogu ga uprljati. Zato što ono nije tamo, gdje oni misle da se nalazi.

I njegovi ključevi nijesu ni kod Tačija, ni kod Haradinaja, ni kod bilo kojeg predsjednika, njegovi ključevi su kod Cara Lazara, a oni su u Carstvu Nebeskom. E, te ključeve mogu dobiti samo oni čista srca i ključeve otvoriti ogledala naša, srpskoga Kosova i Metohije. Zaboravili bi mi možda i Dečane, zaboravili bi mi možda i Devič i sve one divne manastire… Ali jedno znam sigurno, a to je da nikad oči Bogorodice Ljeviške nećemo zaboraviti. Ko je jednom vido te divne, tužne oči u onom paklu izgorele crkve u Prizrenu, taj te oči više nikada zaboraviti neće i nikad ih se neće odreći.

To su oči koje gledaju u viječnost, u svačije srce i pred tim očima niko ne može da ostane ravnodušan. U ovom trenutku dok mi ovde služimo moleban i molimo se za naše Kosovo i Metohiju koje u nama, oko nas i svuda u svijetu, dokaz najbolji je to što sad u ovom trneutku, u Veroni, u Italiji, naša braća i sestre isto služe moleban i pozdravljamo ih i priključujemo toj nebeskoj molitvi za KiM svuda u svijetu. U ovom trenutku i u Americi, u istom ovom trenutku.

Najveću zahvalnost dugujemo onoj djeci u školama na KiM, koja kad krenu ujutro i isprate ih roditelji, ako slučajno odu za nekom loptom i zakasne, roditlji trče i KFOR da vide jesu liživi. Ili ako slučajno zaluta za nekim leptirom u livadi, može da se desi da nagazi na minu i da naiđe čika komšija koji će ga ubiti. To su ta djeca o kojima ne razmišljamo… Njima, posebno se njima zahvaljujem što su ostali i što stoje i žive na KiM. 

Hvala djeci KiM, hvala njihovim roditeljima, hvala našim manastirima i svetiteljima, hvala našim sveštenicima i episkopima na KiM! Hvala i našoj braći u Italiji… Hvala i svima vama što još uvijek u svome srcu nosite svetinju nad svetinjama srpskoga naroda, kivot zavjeta vječnoga života, naše Kosovo i Metohiju! Neka Gospod da da vaskrsne svetinja na KiM, da se očuva svijeća naša tamo, da se očuva molitva koja ide od zemlje ka nebu, jer dokle god se uzdiže molitva sa bilo koje tačke zemaljske kugle, tu smo mi, tu je Srbin i to je srpsko! Neka Gospod čuva naš narod na KiM, nek čuva naše svetinje, hvala svima vama koji niste zaboravili i koji u svome srcu nosite ovu svetinju.

Neka nas Gospod sve blagoslovi, a našoj braći i sestrama na Kosovu i Metohiji i u Italiji uzvrati svakim blagoslovom, i svuda svakom Hrišćaninu koji strada. A ne stradaju nažalost samo na KiM, nego i u Ukrajini i svuda se vodi borba protiv Hrista i protiv krsta, ma kako je zvali, ma kakav bio razlog toga rata.

Neka Gospod spasi sve stardajuće Hrišćane, svuda u svijetu!

Hristos Voskrse!