Knjiga „Borba za spas Morače“ – ljudski glas protiv kulturocidne namjere (VIDEO)

U nedelju, 12. novembra, s početkom u 19 časova, u kripti Hrama Hristovog vaskresenja u Podgorici, predstavljena je knjiga „Borba za spas Morače – spasavanje Morače od potopa“, autora Komnena Bećirovića.

Na predstavljanju knjige, pored autora, govorili su mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, akademik Matija Bećković, prof. dr Milo Mrkić, književnik Kosta Radović i dr Budimir Aleksić. Narodni guslar Stavan Vujačić pjevao je stihove Komnena Bećirovića o Morači.

Mitropolit Amfilohije: Bećirović jedan od najznačajnijih boraca za odbranu Morače i njene nemanjićke lavre

Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije podsjetio je da je Komnen Bećirović jedan od najznačajnijih boraca za odbranu, ne samo Morače i njene nemanjićke lavre, nego i lovćenske crkve Svetog Petra Cetinjskog, te da je upravo on svojevremeno podigao na noge najznačajnije ljude Evrope protiv tog nepočinstva ondašnjih vlastodržaca.

Kazao je da je današnja Crna Gora sve manje njegoševska Crna Gora, a sve više Montenegro.

„Povratak istinskih Crnogoraca biće onda kada budu učestvovali u spasavanju nemanjićke lavre Manastira Morače i moračkog kanjona, koji je zapamćen i zapisan u istoriji svijeta, u istoriji čovječanstva, da ne govorim o istoriji nemanjićkog naroda srpskoga, crnogorskoga… Zapisana je lavra moračka, zapisana je od ovih ruskih izaslanika koji su u svoje vrijeme dolazili. Daj Bože da oni dolaze i u vremenima posle ovih naših vremena i da nađu i lavru moračku, i morački kanjon, jedistven u Evropi, a da sa njima nađu i nas onakvim kakvi smo bili u vrijeme Petra Prvog i Petra Drugog Petrovića“ rekao je Mitropolit Amfilohije.

Aleksić: Nakon 2. sv. rata Moraču napadaju domaći okupatori

Dr Budimir Aleksić istakao je da je Istitut za srpsku kulturu počastvovan činjenicom da je suizdavač ove vrijedne i zanimljive knjige Komnena Bećirovića – novinara, publiciste i pjesnika koji više od tri decenije vodi borbu za spas Morače: rijeke Morače, oblasti Morače i manastira Morače.

„U proteklim vjekovima Morača se branila od stranih zulumćara, stranih okupatora i zavojevača, a nakon Drugog svjetskog rata ona je napadnuta od strane domaćih okupatora, domaćih nesreća koji su spaljivali knjige iz moračkog manastirai ubijali nedužne ljude na njegovom pragu, a onda su kidisali da potope Moraču. Braneći Moraču od potopa, Komnen Bećirović je prije ove knjige napisao tri knjige posvećene Morači: 1998 godine je objavljena njegova knjiga ‘Ugrožena vječnost Morače’ (na francuskom jeziku), zatim je 2002. godine objavio knjigu ‘Odbrana Morače od potopa’, a 2010. objavio je poemu ‘Avet potopa nad Moračom'“, naglasio je on.

Prema njegovim riječima, nova knjiga Komnena Bećirovića sadrži njegove članke, izjave, besjede, obraćanja, i polemike posvećene borbi za spas Morače, a objavljene u periodu od 2000-te godine naovamo.

Dio knjige je, dodaje dr Aleksić, i njegova poema „Avet potopa nad Moračom“, objavljena 2010. godine, što je zapravo poslanica njegovim „saborcima, pjesnicima iz prvog boja za Moraču (1987-1991)“, koja je – po autorovim riječima – „izromorena za nekoliko dana, juna 2010, na obalama mirne, nečujne i mutne Sene u odbranu obala hučne, plahovite, čiste i bistre Morače“.

Borba koja traje više od 30 godina

„Rekli smo na početku da Komnen Bećirović više od 30 godina vodi borbu za spas Morače, tačnije od 29. marta 1987. kada je u Politici objavio prvi tekst na ovu temu pod rečitim naslovom ‘Da se Morača ne utamniči’; da se ne utamniči branama i vještačkim jezerima – na to utamničenje misli Komnen Bećirović. Od tada, dakle – od tog prvog teksta u odbranu Morače objavljenom u Politici, Komnen Bećirović vodi bitku za Moraču, davši joj međunarodni karakter, naročito uključivanjen u tu akciju najvećeg ekologa savremenog doba – Franca Vebera.Taj ‘prvi boj za Moraču’, kako je Komnen Bećirović nazvao kampanju za spas Morače vođenu od 1987. do 1991. godine, je dobijen: projekat izgradnje elektrana na Morači je propao, a o Morači se toliko pročulo da je ona bila na putu da bude stavljena pod zaštitu Uneska – svjetske organizacije za očuvanje prirodne i kulturne baštine čovječanstva. Međutim, Vlada Crne Gore – zemlje koja je upravo te 1991. godine proglašena za ekološku državu, ne samo da nije podržala tu inicijativu, nego je poslije par godina aktuelizovala od strane domaće i strane javnosti odbačeni projekat izgradnje elektrana na Morači, i povukla Moraču sa Prijavne liste Uneska, na koju je bila dospjela, onemogućivši da se Morača uvrsti u svjetska prirodna i kulturna dobra. Na te nerazumne i destruktivne postupke crnogorske vlasti, Komnen Bećirović je reagovao knjigom ‘ugrožena vječnost Morače’ objavljenom 1998 na francuskom jeziku, a potom 2002. godine velikim zbornikom radova o ovoj temi, nastalih u vrijeme prve bitke za Moraču (1987-1991), a naslovljenim ‘Odbrana Morače od potopa'“, kazao je dr Aleksić na promociji Bećirovićeve knjige.

Argumenti nisu pokolebali vlast

Dr Aleksić je istakao da argumenti Komnena Bećirovića i brojnih drugih autora, izneseni u ovom zborniku tekstova, ni najmanje nijesu pokolebali ovdašnji osioni režim da odustane od svog kobnog nauma protiv Morače.

Međutim, dodaje on, Komnen Bećirović je nastavio svoju borbu za spas Morače, neumorno iznoseći svoje argumente i apelujući da se ukine smrtna presuda Morači.

„U knjizi Borba za spas Morače Bećirović ukazuje na jedan paradoks: vlast koja proklamuje ulazak Crne Gore u svijet razvijenih i demokratskih naroda i zemalja, sprečava da se Morača uvrsti u svjetska dobra. Oni koji se zaklinju u demokratiju i demokratske standarde, nastoje da na jedan krajnje nedemokratski način realizuju jednu od najpogubnijih zamisli iz Brozovog totalitarnog režima – potapanje doline Morače sa svim njenim prirodnim i civilizacijskim dobrima. Predstavnici evrounijatskog režima koji hrle u Evropu, ‘predaju uništenju jedno naše izuzetno prirodno i kulturno dobro koje predstavlja Morača o kojoj su razni evropski autori najpohvalnije pisali'“, ističe Aleksić.

Napominje da o pohvalama Morači od strane znamenitih evropskih i ruskih autora (geologa, geografa, prirodnjaka, istraživača, istoričara, pjesnika, umjetnika) tokom protekla dva vijeka, Bećirović govori u najobimnijem radu u ovoj knjizi – „Morača u očima evropskih i ruskih autora 19. i 20. vijeka“.

U tom radu, ističe Aleksić, Bećirović ukazuje na pardoksalnu i naopaku odluku crnogorske vlade koja je Prokletije, koje samo jednim dijelom pripadaju Crnoj Gori i s kojih je „na Crnu Goru vjekovima nadiralo prokletstvo“, proglasila za nacionalni park, a Moraču sa svojim jedinstvenim prirodnim, istorijskim i kulturnim nasleđem – osudila na propast.

„Ima, zaista, nečeg prokletog u toj logici da surove polutuđe Prokletije dobijaju status nacionalnog parka i stavljaju se pod zaštitu države, dok se predaje prokletstvu sopstvena Morača, blagoslovena zemlja u kojoj, kao u obećanoj zemlji, teče med i mlijeko“, pročitao je Aleksić navod iz Bećirovićeve knjige.

Režimski projekat potapanja Morače

Režimski projekat potapanja Morače, koji podrazumijeva i nestanak moračkog manastira, K. Bećirović sasvim ispravno sagledava u kontekstu crnogorskog ideološkog projekta koji planira „brisanje svjedočanstava nemanjićkog prisustva u Crnoj Gori“, ocijenio je Budimir Aleksić.

„Naime, Komnen Bećirović podsjeća na činjenicu da je crnogorski režim, u sklopu svoje antisrpske politike, Nemanjiće – ‘tvorce jedne od najblistavijih civilizacija na evropskom kontinentu’ – proglasio okupatorima Crne Gore, a Svetog Savu genocidnim, te da stoga taj režim nastoji da eliminiše sve tragove svetosavske i uopšte nemanjićke tradicije na prostoru od Ulcinja do Pljevalja. ‘Imam osjećanje’, ističe Bećirović, ‘da se stvorila prava zavjera protiv Morače kako od strane takozvanog energetskog lobija koji bi da po svaku cijenu ućari na Morači, tako od strane dukljanskih prokletinja kojima je mrsko sve što je srpsko pa u svojoj izopačenoj psihi idu tako daleko da svijetle Nemanjiće, kojima su Crnogorci živjeli vjekovima i koje je Njegoš uzdizao do nebesa, smatraju porobljivačima nekakve im fantomske Duklje i ratnim zločincima koje samo što ne tuže Karli del Ponte i njenom tribunalu zato što su navodno razvlastili opskurdne zakrvljene potomke kralja Bodina i žene mu Jakvinte’. Poslednji tekst u ovoj Bećirovićevoj knjizi predstavlja apel velikog švajcarskog ekologa Franca Vebera vladi Crne Gore da se ne potapa veličanstvena zemlja Morača, nego da se preduzmu potrebni koraci radi njenog uvrštenja u svjetsku baštinu gdje joj je mjesto. Uvjereni smo da nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da samo zahvaljujući Komnenu Bećiroviću i njegovom ogromnom tridesetogodišnjem trudu kanjoni Morače i Mrtvice nijesu potopljeni, i morački manastir – to veličanstveno svjedočanstvo srpskog neimarskog i umjetničkog genija – još uvijek postoji“, naglasio je dr Aleksić i zaključio:

„Tekstovi sabrani u ovoj Bećirovićevoj knjizi predstavljaju njegov intelektualni i ljudski glas protesta protiv jedne kulturocidne namjere, glas koji se nadaleko čuo i koji je uvažen od strane istaknutih evropskih intelektualaca i od javnosti, domaće i strane. Nažalost, taj Bećirovićev glas razuma ne dopire do crnogorskih vlastodržaca, odlučnih da realizuju kobni projekat elektrana na Morači, ignorišući sve ono što su toliki umni ljudi, naši i strani, rekli i napisali u slavu i odbranu Morače.“

Bećković: Nema u Crnoj Gori ništa što bi se smjelo potopiti

Akademik Matija Bećković je kazao da je Komnen Bećirović veći dio svog života posvetio odbrani Morače od potopa.

„Bećirović ima sabrata Kostu Radovića koji oplakuje potopljenu Pivu. I ja ću im se pridružiti. Nema u Crnoj Gori ništa što bi se smjelo potopiti. Počelo je iza Drugog svjetskog rata pričom da se isuši Skadarsko jezero. To je bila velika priča, da nestane jezero koje postoji, a završilo se da se naprave jezera tamo gde ih nikada nije ni bilo. I što je najgore, nijesam primetio u ovim našim brdima, da su se ljudi protiv toga bunili, nego kao da su u potopu videli jedinu nadu, da će ih negde zbog toga preseliti i da će dobiti neki drugi zavičaj. Nada u potop bila je jedina perspektiva. Crna Gora je Nojev kovčeg isplivao iz kosovskog potopa“, kazao je, između ostalog, Bećković.

Bećirovićeva borba za Moraču za pohvalu i od međunarodnog značaja

Prof. dr Milo Mrkić istakao je da je Bećirovićeva borba za Moraču za pohvalu i od međunarodnog značaja.

Književnik Kosta Radović govorio je o mnogobrojnim negativnim posledicama potapanja rijeke Pive.

„Trideset i pet godina pišem i govorim o potopu Pive. Više sam i zanijemio od apsurda koji sam doživio. Piva je primjer kako ne treba raditi. Pivljani su dobili potopom seobu. Ta muka čeka i Moraču, ako se vlast ne osvijesti“ poručio je Radović.

Komnen Bećirović: Morača je katedrala vječnosti

Pisac knjige „Borba za spas Morače“, Komnen Bećirović, pozdravio je prisutne, prenijevši pozdrav od Franca Vebera, koji zbog bolesti nije mogao da bude na večerašnjem događaju.

„Da odmah navedem čuvenu riječ samog Franca Vebera koji je, našavši se, jednog aprilskog prepodneva 1988, u kanjonu Morače, oduševljen uzviknuo: ‘Morača je katedrala vječnosti!’ A kako se jeka Morače, nadošle od topljenja snjegova, razlijegala u kanjonu, on je dodao: ‘Morača je Betovenova simfonija!’ Što se pak tiče istorije, da navedem riječ slavnog ruskog putopisca i istraživača Jegora Kovaljevskog: ‘Istorija naroda moračkog je prava homerovska poema.’ Naravno da se ove riječi Franca Vebera i Jegora Kovaljevskog, nalaze u ovoj knjizi sa mišljenjima niza drugih slavnih ljudi iz raznih oblasti o moračkoj baštini, mišljenjima koja donosim u jednom od najdužih i najvažnijih poglavlja naslovljenim Morača u očima evropskih i ruskih autora 19. i 20. vijeka. Štivo koje sam sočinio prije sedam-osam godina, a koje se otada nalazi na internetu kako u srpskoj, tako i u francuskoj verziji. Da odmah kažem, svakako da ne postoji nijedna oblast na Balkanskom poluostrvu pa vjerovatno ni na evropskom kontinentu o kojoj je izrečeno toliko pohvala koliko o Morači“, kazao je u uvodu izlaganja Komnen Bećirović.

Dodaje da upravo ova knjiga sadrži, pored pomenutog, tekstove nastale tokom poslednjih sedamnaest godina koji počinju nešto ranije od izlazka velikog zbornika u njegovoj redakciji od preko 300 strana, naslovljenog „Odbrana Morače od potopa 2002“, zbornika koji sadrži, osim njegovih sopstvenih, tekstove najpozvanijih ličnosti, geologa, geografa, hidroenergetičara, istoričara, vizantologa, umjetnika, književnika u vrijeme prve bitke za spas Morače, koja se odvijala i bila dobijena krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga vijeka.
Zbornik je u cjelini dostupan na Internetu na sajtu: www.tvorac-grada.com.

Vapaji na brojne najave potapanja Morače od strane vlasti

„Što se tiče ove knjige, radi se o mojim obraćanjima, reakcijama, skoro da kažem vapajima na brojne najave potapanja Morače od strane vlasti i podrške tome kobnome naumu od strane njenih glasnogovornika i savjetnika. Da navedem, među ovim poslednjima, samo primjer akademika Branislava Đorđevića, navodnog stručnjaka iz oblasti hidro-energije, koji u svom pledojeu projekta brana i elektrana na Morači ide dotle da miješa nuklerne elektrane na rijeci Loari sa hidro-elektranama kojih na toj rijeci nema. On dalje tvrdi, kako bi stvaranje vještačkih jezera uzvodno od Podgorice, činilo ovu sigurnijom od nabujale Morače , kao što navodno akumulacije na Seni uzvodno od Pariza, čine Pariz sigurnijim od nabujale Sene, iako se svaki put, prije no se odveć popne nivo Sene, preduzimlju u Parizu mjere, na primjer uklanjanjem eksponenata iz suterena Luvra te mjere na mreži podzemne željeznice odnosno metroa. On takođe gubi iz vidi da je Sena ravničarska rijeka za razliku od planinske Morače. Za njega kao da ne postoji tragedija grada Frežisa u francuskim Primorskim Alpima kad je za nekolika sata, zbog pucanja uzvodne brane, taj grad sa mnoštvom žitelja, bio zbrisan sa lica zemlje. Niti pucanje brana na rijeci Jangcekjangu u Kini, što je izazvalo bjekstvo nekoliko miliona nizvodno ugroženih stanovnika. Još ova akademska veličina bunca kako su kroz istoriju čitava carstva propanula zbog nedostatka energije, što znači da bi se, nakon propasti vavilonskog, egipatskog, makedonskog, rimskog, vizantijskog carstva, itd, nešto slično moglo desiti, kuku nama! i Montenegru“, priča Bećirović.

Napomenuo je da se na ovom slučaju zadržao kako bi pokazao kakve sve nepozvane osobe, da ne kažem avetinje, utiču na odluke o sudbini Morače – „a da ne govorim o famoznom energetskom lobiju i izvozu struje sa Morače podvodnim kablom u Italiju!“

Odgovor na višedecenijsku ostrvljenost na Moraču

„Ova knjiga je ustvari odgovor, koliko je to bilo u mojoj moći, na višedecenijsku ostrvljenost vlasti na Moraču, budući da što su razlozi bivali brojniji i ubjedljiviji da se odustane od kobnog projekta na Morači, to je vlast sve više istrajavala u svome potopiteljskom naumu i, reklo bi se, očajnički tražila po svijetu investitore radi realizacije istoga. Jer, zaboga, kad vlast nešto zacrta, to se mora ostvariti po svaku cijenu! Ko sve nije bio u igri, Norvežani, Belgijanci, Italijani, Turci, Azerbejdžanci…, a od prije neku godinu, Kinezi sa kompanijom Norinko koja je u stanju da sravnjuje planine i gradi vještačka ostrva u okeanu! Stoga se bojati velikog zla na Morači tim više što, umjesto četiri prvobitne planirane elektrane, Norinko bi gradio sedam!“ kaže autor knjige i dodaje:

„Znači, zveknulo bi se, uklinjalo bi se za sva vremena sa moračko-rovačkim podnebljem, središnom oblasti Crne Gore koje je rijeka Morača žila kucavica. Evo, ukratko, zala koja bi snašla, ne samo Moraču, Rovca, Crnu Goru i Srpstvo, nego i ovaj dio evropskog kontinenta s obzrom na značaj moračke baštine koja je dio zajedničke evropske baštine. Što su, uostalom, istakli britanski vizantolozi sa Oksforda na čelu sa slavnim Dimitrijem Obolenskim pismom izašlim već daleke 1991, u Tajmsu povodom opasnosti nad lavrom na Morači. Dakle, nestalo bi veličanstvenih kanjona Morače i Mrtvice, starih desetinama miliona godina, u kojima je upisana povijest planete; nestalo bi iskonskog takozvanog endemskog bilja i drveća koje jedino na planeti raste u tim kanjonima; nestalo bi brojnih pećina u moračko-rovačkim Platijama u kojima su nađena staništa preistorijskih ljudi od prije 120 000 godina; zamukla bi plahovita, čista i bistra Morača, valjda najraspjevanija rijeka na evropskom kontinentu, kako reče Veber, Betovenova simfonija koja se kroz moračke klance i klisure oglašava od vječnosti; nestalo bi živopisnog puta kroz Platije čime bi dvije Morače i Rovca bile odsječene od svijeta i obezljudile; blagoslovena zemlja Morača s bogatom florom i faunom, bila bi pretvorena u ukletu zemlju zbog promjene klime usled sprečavanja prodora, visokom branom u Platijama, mediteranske struje uz dolinu Morače; nestalo bi najslavnijeg vodopada u Crnoj Gori, Svetigore kojom započinje Moračko kolo kralja Nikole, ono čuveno Skok bijeli Svetigore, što su ga pjevala pokoljenja, a koje bi bilo obesmišljeno potapanjem Svetigore u jezero; no posebno tragedija bi bila što bi, jezerom pored njega, bio smrtno ugrožen Hram Uspenja Presvete Bogorodice na Morači, svjetski poznat već svojim Prorokom Ilijom, hram za koji je veliki njemački geograf Kurt Hasert rekao da je biser Crne Gore, a koji su, između ostalih, obasuli najvišim pohvalama slavni vizantolozi Gabrijel Mije i Nikolaj Okunjev; bila bi potopljena postojbina Ženidbe Maksima Crnojevića, koju je Vuk zapisao od Starca Milije Moračanina, a koja jedna od najvećih poema svih naroda i svih vremena, prema ocjeni velikog poljskog pjesnika Adama Mickijeviča, no za koju je i sam Gete, koji je upoznao u Vukovu prevodu, govorio da sadrži svu poeziju.“

Leleku ne bi bilo kraja

Bećirović je ocijenio da ovakvom leleku ne bi bilo kraja, ako bi, ne daj Bože, došlo do takve pokare i pomame na Morači.

„Dodajmo da to ne bilo sve, jer bi milijarde kubnih metara vode u jezerima na Morači i njenim pritokama, eventualnim prolomom visoke brane planirane na Andrijevu, izazvale pravu kataklizmu koja bi pogodila Podgoricu i čitavu donju zemlju, gdje živi skoro pola stanovnika Crne Gore. Izračunato je da bi poplavni talas za nekolika sata dostigao visinu od šesnaest metara nasred Podgorice. A pucanje i urušavanje brana usled potopskih kiša, zemaljotresa ili rata tim prije što je Crna Gora na trustnom pojasu i što je ušla u Nato koji je sve više i više na ratnoj nozi sa Rusijom, jeste nešto što je sasvim moguće“, ističe autor.

„Do jada bi bilo da se po tu stravičnu cijenu grade elektrane na Morači, sve da u Crnoj Gori nema nigdje splake ni potoka gdje bi se mogla sagraditi i najmanja centrala. A nekmoli gdje ima koliko se hoće, recimo na Limu, na Ljutici i Komarnici, dok bi se, prema upućenijima od mene, samo na potezu Bilećko jezero-zaleđe Risna moglo dobiti, bez ikakve štete, čitava milijarda kilovata, dakle mnogo više nego na Morači po cijenu njene totalne propasti. Osim toga, Crna Gora, kao južna zemlja, ima sve uslove za razvoj sunčane energije ka kojoj se danas dobar dio svijeta sve više okreće. Na nama je i na svim mislećim ljudima u Crnoj Gori i šire, da se učini sve što je moguće da razum preovlada, da se najzad makne višedecenijsko prokletstvo s Morače, da se Morača proglasi nacionalnim parkom, da se vrednuje kroz poljoprivredu i turizam za što ima idealne uslove, i da se kandiduje za upis među najveća dobra čovječanstva pod zaštitom Uneska čija su joj vrata već dugi niz godina otvorena. Bio bih beskrajno srećan i osjetio se beskrajno nagrađenim za sav moj tridesetogodišnji trud i rad oko Morače, ako bi ova moja knjiga i ovaj naš večerašnji skup tome doprinijeli“, zaključio je Komnen Bećirović.