Ko je napravio ovoliku dijasporu? Četvrtu deceniju su načeli skakavci, vrijeme je da ih zaustavimo!

Piše: Kosta Nenezić

Ono što Ničeu nije uspjelo, Titu jeste u jednom istorijskom magnovenju. Ali ne u potpunosti. Bog nije umro, ali je bio posle Tita. Njegovom smrću rasplamsala se iskra Pravoslavlja koja je tinjala čekajući bolja vremena. No, sa sobom, u Kuću cveća, nije odnio partokratiju. Ostavio je u legat svojim najposlušnijim ideološkim izdancima.

Tako su 91′ srp i čekić zamijenjeni bijelim ptičjim perom koji od tada do danas ispisuje najmračnije stranice crnogorske istorije. Od rata za mir, do rata protiv crkve, a između toga, potop. Socijalni, ekonomski, pravosudni, zdravstveni, obrazovni, ekološki…

Danas mnogi politički matematičari u potrazi za solomonskim rešenjima daju formule za smjenu vlasti, a ključ je u jednom elementarnom pitanju. Kako to da 600,000 stanovnika na površini od 13,812 km2, sa toplim morem, visokim planinama, prozirno čistim jezerima i rijekama, najdubljim svjetskim kanjonima, plodnim poljima i nadasve inteligentnim ljudima vegetira na rubu egzistencije? Uzgred, ko je napravio toliku dijasporu u Luskemburgu i na zapadu? Ako glasači DPS-a, koji nemaju nikakvu direktnu korist od dominantne porodice u Crnoj Gori, ne znaju odgovor na ovo pitanje, postavljam još jedno.
Apstrahujući i posrnuće i pljačku, zar vam ne smeta da posle 30 godina i dalje gledate isti lik na tv kanalima, sada naboran sa sijedim vlasima.

Pa sve i da je državu preporodio kao Josif Misir, 30 godina je previše u ovim u našim životima. Vrijeme je ireverzibilan resurs. Nepovratno se troši, a evo četvrtu deceniju su načeli skakavci.
Narod, kao nikad do sada, nije osjećao eruptivnu žudnju za smjenu vlasti. Ni u najboljim vremenima DPS-a, kao i za vrijeme AB revolucije, nikšićki trg se nije mogao popuniti, bez dovođenja ljudi sa strane, a pogotovu da su istovremeno popunjeni trgovi i ulice širom Crne Gore. Na litijama je šetala mirno i dostojanstveno Crna Gora. Od djece sa par mjeseci starosti do građana koji su zagazili u osmu i devetu deceniju života. Sa porodicama. Jer, porodica je osnovna ćelija društva, države!
Na kraju, parafraziraću najcitiranijeg pisca na ovim krajevima, Orvela. (baš čudno).

Kome se i povrh svega ovoga omakne olovka i zaokruži broj 8 ili nekog od njegovih vjernih satelita, neka zna da nije njihova žrtva, već njihov saučesnik. U potopu Crne Gore.