Ko ne vidi Kovid, vidjelo ga čudo

Piše: Emilo Labudović

Korona, iliti Kovid 19, još nije stigao, a kad će ne znamo. Tako bi, telegrafski, mogao da glasi izvještaj o stanju nacije u ovom trenutku. A ako bi se išlo u tančine, vjerovatno bi bila istaknuta apsolutna spremnost domaćeg zdravstvenog sistema da „đeknu“ dvadeset prvog vijeka dočeka kako i priliči.

Tu su šatori, par soba u Infektivnoj klinici „oboljeloj“ do rušenja, medicinske ekipe, respiratori, vozila. Ta, jesmo li „tigar na Balkanu“ ili nijesmo? A i poznato je da se korona gnijezdi među zmijama i da na tigrove nema kud. Doduše, onaj Mugoša iz Instituta se naježi i od same pomisli da u neku našu luku uplovi jedan kruzer sa samo jednim zaraženim koji bi očas inficirao bar još trista, a onda za „naše“ ne bi bilo mjesta. Toliko o epidemijskim kapacitetima.

Međutim, situacija je daleko od svake šale. Bauk virusa kruži svijetom, što bi rekao pokojni Marks, i sve zemlje su se udružile u pokušaju da ga zaustave. A mnogo brže i od samog virusa, širi se strah od njega i to više niko ne može da zaustavi. Uostalom, stampedo na prodavnice najbolje svjedoči o tome. Kao ni jedan prije njega, a bilo ih je raznih i ništa manje opasnih (ptičji, svinjski, SARS…), „kovid“ je prije nego bolnice, ambulante, karantine… zaposjeo društvene mreže i, po sistemu „dobro obaviještenih krugova“, „sestre od strica doktora iz Instituta“, „čistačice iz vladine ustanove“ pretiče zvanična saopštenja i izjave.

Ali, biće šta će biti, a kako će biti znaćemo kad bude.
Manje dramatično ali ništa manje pompezno, Crnom Gorom i njenom društvenom scenom ovih dana se širi još jedan virus – virus „a la montenegro neopatriotizma“.

Za razliku od kovida čije se porijeklo još ispituje ovom „e viva, Montenegro“ zna se i uzročnik a ni prenosioce nije teško prebrojati. Izvor mu je u novom ničim izazvanom nasrtaju na „nezavisnu i novim vrijednostima okrenutu“ Crnu Goru a zna se i od koga. Zato se moralo ustati na noge i svrstati čas pod crveni a čas pod zeleni barjak. Oni koji su zaduženi ne kreditima već privilegijama, oni koji uz, za evropske prilike, skromne plate „ušteđuju“ više nego što se i u Švajcarskoj može (ako ste pomislili na „bijelog orla“ u odijelu ministra sami ste krivi), oni koji kao mali činovnici imaju nekretnine kao da su iz porodice emiratskih šeika (ič ne mislim na blagajnicu DPS), nigdje i ničim ostvareni a dobro uhljebljeni akademici, penzionisani domoljubi… i mnogi drugi jer se njihov broj pandemijski širi tako da već mogu da ispune osrednju salu, ustali su listom, mada je Božić davno prošao.

Čak se i onaj što od svega najbolje zna da pliva a kapicu i kupaće je zamijenio lister odijelom, u ime svih koji nose nacionalnu crvenu i zelenu zakleo da neće dati domovinu. Kome je neće dati ne reče direktno, ali njegovo smrknuto lice jasno je govorilo da Srbi, Rusi, popovi, litijaši… „no pasaran“!

Da bi se spriječilo divljanje „kovida“ nadležni prijete zabranama svega, masovnih okupljanja pogotovo. Da su nanišanjene litije vidi i onaj ko „kovid“ ne vidi. Uz litije, karantin prijeti školama, ali i sportskim priredbama tako da će onaj plivač u listeru sve svoje „ustanike“ imati pod kontrolom i u karantinu.

A u karantinu su i oni drugi koji kojevitezaju istu pjesmicu: ne damo, te ne damo! U karantinu ne prostora nego uma u kojem „bol boluju“ još od 1918. pa nikako da izađu, a virus hara li hara. Jedini njihov koji (još) nije u karantinu je „neupitni“ otac nacije koji između Majamija i Dubaija uvijek ima veoma važan državni posao o kome se javno ne govori ali na koji se javno putuje vladinim avionom.

Ako je za utjehu, sve prolazi pa i virusi. Proći će i korona i ozdraviće i nacija i čovječanstvo. Brinem samo za ove u karantinu i njihov virus. Jer, to kad u’fati, ne pušta“.