Ko postane ustaša, ko postane srbomrzac, tome nema povratka

Piše: Boris B. Brajović

„Ko postane ustaša, ko postane srbomrzac, tome nema povratka“.
Predrag Vukić

Sad ti sve vjerujemo sveti dječače kad „nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše”. Otišao si sa Cetinja i nijesi doživio da vidiš „belvedersku djecu“, o kojoj si nam toliko pričao, kako dižu u vazduh dio puta kod Bajica da ne mogu njime „popovi da prođu“, kako pale one gume koje su godinama palili na Badnje veče pokušavajući da otruju vazduh rođenju Bogomladenca crnim dimom ideologije, kako traže bijesnu srpsku lisicu među sobom.

Sve si već vidio i doživio na svom biću za svojih pedesetak godina na Cetinju. Znao si čim si prohodao strašnu istinu koju izgovara knez Nikola u Gorskom vijencu – „nek me izda svako ka’ i hoće”. Otac ti je dao nadimak starmali. Tako si se pridružio onoj najnevinijoj vojci na svijetu koja se vratila sa katuna ubijenih očeva i majki iz Slovenije na kraju drugog rata. Sve starmale djevojčice i dječaci koji su se u studenim i beskrovnim kućama po Bjelopavlićima i drugim krajevima vješali i tako završavali svoje živote bezimenih i bezgrobnih bića. Najčešće i najviše djevojčice.

Petar Lubarda je za njih ali i za sebe naslikao onu čuvenu sliku „Na kuću ti gavran pao“. Prije petnaestak godina sam na Bogetićima sahranio jednu takvu starmalu djevojku koja je uspjela da sa tog puta skloni svoje tijelo i dušu u Americi. Njeni sinovi visoki činovnicii Stejt Departmenta donijeli su je mrtvu poslije sedamdeset godina da je polože u zemlju u kojoj će oživjeti. To je dug našoj svetoj majci, rekao mi je tada jedan od sinova koji je i bio konzul SAD u bivšoj Jugoslaviji. I tebe je sveti dječače majka zadužila u studenoj kući Cetinja tako što te je ugrijala zavjetom književnosti i vjere. Učila te kako da se moliš Ocu nebeskom u uglu sobe kad se vratiš iz škole gdje su te zadirkivali, ismijavali, progonili, tukli tvoji vršnjaci. Kad si odrastao i vršnjaci su stasali pa su nastavili svoj posao istim žarom a stariji su postali kao djeca pa se pridružili onima koji su ih prestigli.

Nijesu te štedjeli ali si znao onu proročku misao starca Siluana upućenu vijeku u kome si bio zatočenik demonskih sila: „Drži svoj um u paklu i ne očajavaj“. Sveti starmali sa Cetinja. Peđa Vukić. Kad se ispunila mjera njegovog mučeništva Bog ga je uzeo i sačuvao. Dosta je bilo vjerni i hrabri slugo, rekao mu je a on je spokojno prihvatio. Obradovao se, otišao je prvi put sa Cetinja a da mu se ne vrati. Cetinja više nema, ispunila mu se želja i odahnuo je sad nema ni Cetinjana da ga gone po ulicama i po uspavanim bibliotekama. Vakat je. Njih nema a Njega ima sad kad poput svoje majke kleči u uglu ostroške svetinje i izgovara Oče naš. Na cetinjskom groblju pod Ostrogom.

Često si citirao onu Njegoševu rečenicu u pismu Simi Milutinoviću napisanom na Cetinju 25. septembra 1844. godine, u kome se povjerava da ne voli naziv svoje zemlje Crna Gora, dodajući da je u njoj najistinitije i najvrednije ono da je ona kraj „srpski od iskoni”. Sad te razumijemo sve sveti dječače kad smo se i mi vratili sa Cetinje pa gledamo gdje da krenemo. Neće nam u tome pomoći ni političari ni eksperti, rekonstruisane Vlade ni konstruisane priče, potrebna nam je naša kuća koju ćemo sami podići i izgraditi. Srpska nerukotvorena kuća. Potreban je srpski ikos. Znaš, sveti dječače o Sokratu je najbolje svjedočio Ksenofont koga je Sokrat kao dječaka uzeo kod sebe i cio život ga je pratio i sve zapisao što ga je ovaj naučio.

U knjizi Ekonomija Ksenofont će zapisati razgovor između Sokrata i Kritobula o tome šta čini blago nečijeg doma, pa će reći da blago jednog doma čine i njegovi neprijatelji. Sad čujem tvoj raspušteni smijeh kroz koji dramatičnim baritonom odgovaraš da smo onda mi Srbi najbogatiji narod na svijetu. Sveti dječače.