Ko voli, ko podržava, a ko je principijelan

Piše: Bulatović I. Bogić

Da popričamo mirno!

Evo, da još malo pridržimo, podržimo i poližemo, samo i jedino Premijera, Njegov kult ličnosti koji nije imao kao takav kada ni da se, ne daj Bože, konstituiše. Da napišemo još koju pjesmicu i panegirik posvećene Sultanu. Mi, dobro plaćeni uhljebi Sultanovi!

Mi, koji smo i koji „samo“ držimo do Blagoslova Svetoga Starca, koji „samo“ podržavamo Nadu da se nešto može promijeniti, koji „samo“ čuvamo Vjeru da će se to desiti, koji imamo Ljubavi prema opštem dobru! Ne onome dobru koje se tiče samo jednoga naroda ili jedne klase, već onome dobru koje se tiče svih onih zatečenih, koji već bivstvuju i koje ne možemo i nećemo ni pobiti, ni proćerati, ni anulirati, ali pored kojih možemo, nadajmo se, kao narod možemo i moramo naći svoje mjesto. Nismo htjeli Revoluciju!!! Molim lijepo, ovako izgleda Olovka sa svim svojim pismenostima i nepismenostima. Mi, uhljebi koji nisu niti će od politikantske stvari uzeti ni evra ni dinara, koji u Parlamentu nikada neće glasati ni za jedan predlog zakona, ni ustavni, ni neustavni, valjda smijemo na trgu, Sintagmi, na portalu, biti u dobroj nadi i tipovati na nekoga, u tom političkom hazardu, da može nešto da promijeni i koliko možemo da mu obezbijedimo nekakvu, makar javnu podršku i Slogu!

Nismo se mi, lizači i pretedenti na poslove bajne bunili protiv tamo nekih sloboda i prava na govorenje i mišljenje, ali smo se borili da neko bude Ekipa, da bude Zajednica. Jer na drugoj strani jeste interesna grupa koja djeluje zbog sitnog interesa još uvijek i koja će to činiti i dalje i ubojito i opasno. Zbog toga, mislili smo da je nas 80% zaslužilo da imamo uigrane predstavnike koji neće nadigravati sebe, a time i nas. A oni su se nadigravali i nadgornjavali javno i dijelili svoj birački korpus, a da vlast još nijesu bili ni preuzeli. A neko je ćutao, neko je bio i mudar i dostojanstven. Kada smo krenuli u Pobjedu, ovoga smo svi bili svjesni. I sastajali smo se i dogovarali Tajno! Kad mislili da smo pobijedili, isplivala naša jadna nemudrost, neiskustvo u poziciji skoro pa pobjednika i još ponešto.

Ako treba, nije problem, prije i nakon svakog javnog obraćanja ćemo javnosti dati na uvid posjedovne listove i lične bankovne račune, ali i predaka svojih, pa ćemo onda, valjda, onda moći pisati javno i pokušati braniti „Srnu u izgubljenom raju“. Pisati javno kao dobronamjerni pučani, ne kao nove političke patricije.

Prihvatam ovu polemiku koja ostaje u nekoj mističnoj magli gdje se ne zna ko je šta kome lično rekao i poručio. Nije to moj stil, ali je prihvatam jer je sportski navući rukavice istih unci. I ne udaram ispod pojasa! Ni kada pominjem neimenovane, a identifikovane grupe koje klimoglave Sultanu. Ima u toj identifikovanoj, a neimenovanoj grupi, da će i jedan biti, koji ne klimoglavi i čiji nikada klimoglavili nisu. Pa se zbog njih ili njega potencijalno vrlo postojećega, treba da kosi užega zamaha. Mnogi, čast izuzecima, uvijek i svagda, mnogi koji su glasali za Premijera u tri navrata, u tri navrata su pljunuli pa zapjevali! Neko da pljuje i pjeva ne umije. Neko ne mere!

Prvi put su Ga Tajno izabrali i odštampali poštovano imeNjegovo pored rednog broja jedan. Mislio „siroti“ čovjek da to nije stub srama. Kada pobijedili, odmah počelo pljuvanje i tajno i javno i oni koji su bili dužni da budu uzori, stavljali su se na onu stranu odakle je bilo lako pljunuti „generala bez vojske“. A neko je trpio i pozivao na Zajedništvo, jer: „Samo sloga biće poraz vragu!“, reče Sveti Starac i otvoriše se Nebesa! Drugi put su Ga izabrali Tajno i podržali javno i izglasali da kao budući Mandatar može da sastavi Vladu. Opet je uslijedilo mitraljirano pljuvanje. I treći put, pred i nakon izglasavanja programa Vlade, prisustvovali smo pljuvačnom bombardovanju. Šta ćemo sa pljuvačnim žlijezdama nakon korone?! A za sve vrijeme, nigdje ni jednog jedinoga Tajnoga sastanka da se izmirimo!!! Da ga je bilo, saznali bismo odmah, ali ne iz žute štampe, nego ravno sa skupštinske govornice. Sa javne govornice za velike tajne, velikih tajnika opšte stvari! Naročito koliko je Crkvi u CG priloženo novca! Baš da ne zna ljevica što čini desnica!

Nije svako ćutanje i podrška, a naročito ljubav nije klimoglavlje. Niti je svaka oda, apoteoza, himna, panegirik… Vjerujem i Oče naš. Ali mnogo puta ni kritike možda nisu rečene na pravi način, u pravo vrijeme i sa izglednom perspektivom – da se stare rane ne diraju! Nije ni svaki otpor antikomunizam, antistaljinizam, antitotalitarizam niti antisultanizam. Valjda smo to vidjeli ’48. Tako nas je učio Sveti! Samo da ne budem prozvan da sam zagovornik tajnih društava, niti tajnih organizacija u „opštedruštvenom interesu“! Ali smo zaključili, valjda, da naš politički protivnik, sve je drugo osim političkoga i bilo je neophodno katakombno udruživanje, e da bi ostali u golom životu! Sjećamo se, obećani su nam bili Bljeskovi i Oluje! Želja da onih 250 000 i dalje bude 250 000, a ne deset puta po 25 000, nije potajna želja za totalitarizmom, no vapaj da sačuvamo crkavicu od Slobode. Ali kako je krenulo sa svih strana, ode još jedan moj „lepi sanak“! I još ponekoga iz neimenovane, ali postojeće grupe koja je sanjala i još je možda mamurna.

Na koncu, mogla su i ta dobra braća iz Beograda da pozovu nekoga od klimoglavaca koji boluju od poslušničke logoreje, imali su nam brojeve, da nam objasne, da ne gubimo Dušu razapeti između idolopoklonstva i karijerizma kada već se borimo za Slobodu! Ali nisu!