Kobna razmjena teritorija na Balkanu

Uprkos svim demantima i dalje se radi na razmjeni teritorija između Srbije i Kosova*. Kobna greška, navodi u svojoj kolumni za Dojče vele bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Švarc-Šiling.

Čelično načelo Zapada da se nove etničke podjele moraju izbjeći po svaku cijenu više se ne primjenjuje.

Predsjednici Kosova* i Srbije su, prema svim raspoloživim informacijama, postigli „dogovor“: Kosovo* će predati Srbiji područje sjeverno od Mitrovice sa većinskim srpskim stanovništvom, dok će područja sa većinskim albanskim stanovništvom na jugu Srbije u dolini Preševa biti predata Kosovu.

Lobisti su dobro obavili svoj posao. Iako je plan na početku izazvao otpor na više strana, posebno u redovima sopstvenog naroda, čini se da se on sada uspješno realizuje i privodi kraju. To bi Srbiji donijelo članstvo u EU, a Kosovo bi bilo priznato i dobilo mjesto u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.

Dvojica mojih bivših kolega Pedi Ešdaun i Karl Bilt – nekadašnji visoki predstavnici u BiH – zajedno sa mnom su u avgustu 2018. poslali „otvoreno pismo“ ministrarki spoljnjih poslova EU Federiki Mogerini i upozorili da se ne smije otvarati Pandorina kutija teritorijalne razmjene. I to zato što to ide na ruku separatističko-nacionalističkim snagama, ne samo u regionu – posebno u Bosni i Hercegovini – nego i u mnogim drugim zemljama. To bi otvorilo put još većim poremećajima koji se rijetko završavaju bez rata.

Ne radi se o snu o Velikoj Srbiji, koji je doveo do rata početkom devedesetih godina prošlog vijeka, već i o, kao što sam saznao u januaru ove godine u razgovoru sa albanskim premijerom Edijem Ramom, mogućem ujedinjenju Albanije i Kosova – ideji koja nikada nije u potpunosti odbačena. On mi je u razgovoru rekao da veoma cijeni nepokolebljivost Angele Merkel i stav njemačke politike prema promjeni granica. Ali i da se plaši da bi krajnje oslobađanje Kosova iz okova Srbije moglo potrajati predugo ili bi moglo da se nikada ne desi i da zato u spajanju Kosova i Albanije vidi konkretnu opciju.

Veoma iznenađuje da političari Evropske unije u Briselu, koji strogo odbacuju politiku promjene granica po etničkom principu, danas ne vide ovu opasnost i smatraju da su takva rješenja moguća. Koji su razlozi doveli do toga?

Na ovom mjestu u igru očito ulaze Sjedinjene Američke Države. Predsjednik Tramp i sam želi da se povuče iz kriznog regiona Balkana i pristao je na pregovore o razmjeni teritorije između Srbije i Kosova. Ovo je potpuni preokret dosadašnje politike SAD-a i predsjednik Tramp je to ove godine potkrijepio sa dva pisma poslata predsjednicima Kosova i Srbije.

Tu se postavlja pitanje, kakve su Trampove namjere i šta je njegov cilj. Postoje špekulacije da on slijedi „dogovor“ sa Putinom o podjeli uticaja na Balkanu između dvije velike sile Rusije i SAD-a. Prema formuli: Kosovo ide u NATO a Srbija ostaje pod uticajem Rusije, zajedno sa jasnim odbacivanjem članstva u NATO-u. Time on destabilizuje region, posebno Bosnu i Hercegovinu, jer ovdje ton određuje politički lider iz Republike Srpske, sada predsjednik Predsjedništva BiH Milorad Dodik. On već godinama govori da ulazak BiH u NATO dolazi u obzir samo pod uslovom da Srbija poduzme takav korak. I tu Tramp čini ustupak Rusiji, čiji uticaj u regionu nesmetano raste.

Postoje i špekulacije, posebno prisutne u krugovima NATO-a, da Tramp želi da obije zemlje, i Kosovo i Srbiju, vidi u NATO-u ali i da želi da ograniči ruski uticaj na Balkanu. To bi eventualno moglo biti objašnjenje za promijenjenu poziciju EU.

Uvjerljivo i logično je samo da Srbiji i Kosovu*, bez američke podrške, ne bi mogla proći ova neprihvatljiva razmjena teritorije. Koja od ove dvije špekulacije će se pokazati tačnom, teško je predvidjeti, s obzirom na visoki stepen nepredvidljivosti američkog predsjednika. Sigurno je da bi obije opcije imale ogromne posljedice za Balkan.

Šta će se desiti poslije toga? Moto ovogodišnje bezbjednosne konferencije u Minhenu glasi: „Ko će pokupiti krhotine?“ Kada jednom povučete granice po etničkim linijama, kako možete spriječiti da Sandžak pripadne Bosni i Hercegovini a Republika Srpska Srbiji? I šta će onda biti sa Sjevernom Makedonijom, koja je upravo riješila spor sa Grčkom i koja bi se, novim povlačenjem granica po etničkoj liniji, našla pred novim problemom: Šta ako Albanci u Sjevernoj Makedoniji izraze želju da žive u etnički čistoj državi?

I Rumunija, koja danas predsjedava Evropskom Unijom, imala bi sa ovim modelom velike probleme, isto kao i Grčka. A Španija ih ima već odavno – sa Katalonijom. Pri tome, skoro da niko ne razmišlja o ljudskim pravima, osnovnim pravima čovjeka, pravima manjina i apsolutno neophodnoj pravnoj državi, koja bi morala vladati u unutrašnjosti svih tih zemalja kao i o međunarodnom pravu, koje bi se moralo poštovati u spoljno-političkim odnosima.

Preostaje mi samo da apelujem na Savjet Evropske unije i Evropsku komisiju da prizovu evropske vrijednosti i da se prisjete sistema vrijednosti na kojem počiva EU. Ako se to ne dogodi, onda nas ne treba čuditi kada, zbog pogrešnih političkih odluka, ponovo budemo suočeni sa talasima izbjeglica i mukama gladnih i siromašnih.

I da se još jednom vratim motu ovogodišnje Konferencije o bezbijednosti u Minhenu:

„U slučaju pogrešnog razvoja događaja, krhotine u Evropi neće pokupiti zemlje koje crtaju nove granice, već Evropska unija!

Piše: Prof. Dr. Kristijan Švarc-Šiling bio je od 1982. do 1992. ministar za poštu i telekomunikacije u vladi Helmuta Kohla. Iz protesta prema suzdržanosti njemačke vlade tokom rata u BiH podnio je ostavku. Deset godina je bio međunarodni medijator za BiH.

Izvor: DW

Pročitajte još:

Ratni dnevnik mladog Jerotića: Ostaje nam, ipak, težak put koga treba prokrčiti i osvijetliti