Kognitivna disonanca

Piše: Darko Prelević

‘Primitivis vulgaris’ ’ je osoba moralno srozana, emotivno uškopljena, nesposobna za iskreno prijateljstvo, vođena isključivo sopstvenim interesom i zovom dupeta, kojoj je ljudsko dostojanstvo nepoznat pojam.

Ovakva sorta uspijeva na svim geografskim prostorima. Procentualno je mnogo više ima u predpolitičkim, ekonomski devastiranim društvima. Glavna karakteristika joj je specifično stanje duha, ili preciznije, beznadežna praznina i ništavilo.
Ima instikt životinje, nema viziju sjutrašnjeg dana, bitno je sada i odmah ugrabiti i oteti sve što se može.

Jedini trag kognitivne inteligencije se kod ovog primitivca uočava kada sve što eventualno daje ili pokloni nekome, smatra investicijom, odnosno čistim ulaganjem koje treba stostruko da mu se vrati.
Svjestan svojih ispodprosječnih intelektualnih potencijala, svoju dušu je faustovski djavolu predao.
Motiv Fausta obrađivali su mnogi pisci: Andreas Fraj, Lesing, Bajron, Puškin, Malro, Tomas Man, Pol Valeri. Obradili su ga u muzici Vagner, Berlioz, List, Šuman.
Geteov Faust je pedesetogodišnjak, depresivan i frustriran. Savladao je sve važne akademske discipline, medicinu, filosofiju, pravo i teologiju, odnosno sve što ga je zanimalo. Nezadovoljan je i vjeruje da je zarobljen ograničenjima ljudskog uma.

Štaviše, osjeća da njegova dostignuća nisu bila nikome od koristi i nisu mu donijela zemaljsku nagradu. Okreće se magiji u nadi da će konačno da postigne željeno znanje. Proučava ezoterijske simbole i priziva zemaljskog duha.
Mefistofeles, djavo, konačno dolazi, pokušava da iskuša Fausta nudeći mu život bezgraničnog bogatstva i zadovoljstava.

Tjera ga da odbaci tradicionalne hrišćanske vrline i da započne novi život uz njegovu pomoć i da više ne postoji kao obično ljudsko biće. Ako Faust pristane da bude njegov sluga posle smrti, tj. da proda svoju dušu, Mefistofeles će biti njegov tokom života i garantovano će mu pružiti sve ono što Faust želi.
Faust prihvata ovu ponudu i obećava da će zauvijek služiti djavolu.

‘Primitivis vulgaris’ je polupismena, umno svedena verzija Geteovog Fausta.
Bez ikakvih emotivnih potresa je u stanju da denuncira i izda ama baš svakog, pa i člana porodice, ako je to u njegovom ličnom interesu.

Zao je, konvertit, lažov, manipulator i prevarant. Jedina ideologija mu je novac.
Ako želi nešto više, zna svoj put, mora da bude visoko pozicionirani član političke ‘hobotnice’ na vlasti. Za takav status mora da izvuče ono najgore iz sebe, jer je konkurencija oštra. To mu makar nije teško.

Poteže iz raspoloživog arsenala sve svoje ‘vrline’. Ulog je velik. Skoro da je maštovit i kreativan u svojoj ljigavosti, poltronstvu i beskrupuloznosti. Takav trud se prije ili kasnije isplati.
Srazmjerno položaju na ovoj nakaznoj skali, ‘radi’ ga osjećaj povlašćenosti.
Izvan je pravnog poretka, sa strašću koristi prečice, krši zakone i ljudske norme.
Kao da tajno proučava teoriju Zigmunta Baumana, poljskog ekonomiste,koji je izgradio svoju stratifikaciju sirotinje: u stepenu obespravljivanja jednog društva nema dna, ispod je još jedno dno.
Takav kakav je, ogrezao u kriminalu i korupciji, daje pun doprinos degradiranju društva i doticanju nekog novog dna.
Ukoliko se neko usudi da ga tretira mjerom postojećih zakona u nevjerici pita:’ Znaš li ti ko sam ja?’
Toliko je opijen da mu je nagon za moć iznad libida i čak svega materijalnog.
U ekstremnim slučajevima , kojima možemo da svjedočimo, rađa se čak luciferska potreba da se bude jednak Bogu.

Posle razgovora u familijarnom okruženju, čija je tema bila lični pakao u kojem ovakvi nesrećnici moraju da žive, moja starija kćerka, student psihologije, me je prosvijetlila, upoznavajući me sa pojmom kognitivne disonance.

Socijalni psiholog Leon Festinger je tvorac teorije kognitivne disonance i teorije socijalnog poređenja.
Kognitivna disonanca nastaje kada postoji neslaganje između vjerovanja i ponašanja. Tada se nešto mora promijeniti kako bi se smanjila disonanca. Kada iskusimo kognitivnu disonancu, osećamo neprijatnost, konfuziju.

Kako god gradirali sva ljudska posrnuća, čini se da ima nade za sve one kod kojih se prepoznaje još uvijek neugašeni osjećaj stida. Kada nestane stida nestala je i poslednja linija odbrane ličnog integriteta i nada za spas duše.
Iz ruševina prethodnog, odbačenog sistema vrijednosti, javljaju se impulsi preostale savjesti koji pogone mozak da nađe neko rešenje za stanje emotivnog i duhovnog raspeća.

Spas je u korekciji ponašanja, odnosno u dobrovoljnom izlasku iz đavoljeg kola, što je gotovo nemoguće, ili relativizovanju svih učinjenih bestijalnosti. Mozak stvara paralelni referentni sistem u kojem je manje više sve dozvoljeno, jer zaboga, svi slično rade.
Sa kojim pravom bi onda neko ovu ‘uvaženu’ personu osuđivao, jer živimo u takvom vremenu u kojem su prevara,laž, kradja i korupcija društveno prihvatljivo ponašanje.
Drugim riječima, nema lične krivice, već je kriv takav društveni ambijent. Kada okolnosti budu bolje, postaće i on solidan građanin, pa zašto bi sada trpio i propuštao priliku da ugrabi i uknjiži u sopstveni saldo što više materijalnih dobara.
Tako mozak osobe u stanju kognitivne disonance nalazi način da je spasi od samoprezrenja i raspada sopstvene ličnosti.

P.S. Po ugledu na knjigu ‘Nacionalni park Srbija’ , pojam ‘Primitivis vulgaris’ je izmišljen i kao takav ne postoji, ali dobro zvuči!