Kol’ko boli srpskih prebroji, toliko suza nebo napoji…

Uspomeni vojvode Miljana

Sred plavog neba, – na drugom svjetu,
U svom zanosu, – orlovskom letu,
Knjaz Danil hćede mrtav da znade,
Da l’ Srpstvo trpi kosovske jade.
Da pita hrabro, kako mu vojska,
Kako mu misa’ njegova svojska;
Jedinstvo Srpstva nevolja puna
Na kom će sinut Dušana kruna!
Kako mu djeca, krvavi borci,
Kako mu misle sad Crnogorci. –
Da li svrh svojih ponosnih gora
Orlići glede put sinjeg mora?!
Da l’ ispod gordih Lovćenskih st’jena
Put …. glede i put …..?!
Da l’ oganj kojeg ora’ upiri
Da l’ se rasplamti – ili umiri?!
Da l’ jošte bukti knjaževskim plamom
Il’ možda bljedi kosovskim sramom?!

Koga će zvati? …. slugu će vjernu,
da svrši odma zapovjed smjernu
Te pozva tebe, Miljane stari,
Tamo gđe stoje božji oltari. –
Pa star junače pomisli tada
Poslati sina Todora mlada,
Da on ispriča svom gospodaru
Što se na srpskom tvori oltaru ….
Al’ starom orlu, star soko treba
Da mu ka’ glasnik dođe sred neba,
Da mu ispriča: misa’ njegova
Da l’ osta živa ili udova?!

Teško bi meni pjesniku mladu
U ovo doba, u ovom jadu
Gđe Srpstvo cmili, gđe Boga moli
Nesreći teškoj da no odoli.
Gđe jedni vape. – U lance ginu. –
Drugi robuju gorem tuđinu!
Pa u taj lelek i jauk ljuti
Mučno je knjaza mrtvoga čuti ….
Što pita – kako – stara junaka
Tamo daleko iza oblaka ….

Al’ vila moja lovćenska mlada
Na nebo bješe slećela tada,
I pošto sve je vidila, čula
Kod mene se je odma vrnula
Pa mene reče: “soko kad stari
Dođe gđe rajski stoje oltari,
Viđeh, u onom sjajnome krugu
Knjaza Danila Božega slugu.
Gđe kao sunce blista – i sjaje
I Srpstva broji on uzdisaje.
Pa kol’ko boli srpskih prebroji
Toliko suza nebo napoji….
Još kol’ko jada starac besjedi
Toliko puta knjaz mu prebljedi! …
Ma kol’ko puta za dobro začu
Toliko puta zas’ja u plaču,
Toliko puta lice mu vedro
Posta ka’ sunce na nobu jedro,
Toliko puta vatreni plami
Sinuše kao sunčani prami.
Ma oči, oči, žestoke oči
Sjevahu kao munja u noći,
A glas mu kao neba oluja
Nebesa cjela tada uzruja ….”

“Ma reče što? kaži mi vilo
Pošto se nebo tako zbunilo?”

“On pita, začuh, vojvodu hrabra:
Nasljednik moj dal Srpstvo sabra
Dal ga ojača, dal ga umnoži
Dal ga osnaži dali ga složi.
Od moje misli što mlađan stvori
U četvrt vjeka vojvodo zbori!…”

„Moj Knjaže, čuj me dužnost nalaže
Vjernoga sluge …. sve da ti kaže:
Ulcinja divna, tvrdoga Bara,
Nikšića gordog, krvnika stara.
Žabljaka, Spuža, labuda tice
Stražara vjernog od Podgorice.
I Kolašina junačkog sina
Na sablji ote Knjaz od tuđina!
Pa znaš li jošte Jadransko more
Uzeše tvoje krvave gore ….
Pa znaš još što …. boraca jato
Uzeše na mač Skadarsko blato! ….

„Dosta je sreće! ….
No misli moje još bjehu veće!…”

„Dobar glasniče, Miljane vrli
Dođi da knjaz te stari zagrli;
Pa i ti starče ko ja ne žali
E su te smrtni pokrili vali!
Pošto mi kaza toliko sreće:
E misa’ moja poginut neće!”

*

Jovan Popović Lipovac