Komar: Crnu Goru su oslobodili Srpska pravoslavna crkva i pokret mladih ljudi

Piše: Goran Komar

U kratkom pokretu mladih Crne Gore, jedva šest mjeseci trajućem, ova zemlja je obnovila svoje lice – uzor istorije svoga naroda. Onako kako se na nju gledalo iz Bosne i Hercegovine, Srbije ili iz bilo kog dijela Balkana u kome živi srpski narod. Kako je Miletićeva patriotska omladina pisala o njoj? Teško da se može naći pripadnik toga naroda koji je mogao vjerovati ne samo da će Crna Gora obnoviti svoj istorijski lik, a kamoli da će ga još nadvisiti? A jeste.

Ali, tu obnovu su izveli mladi Crne Gore izrazom vjernosti Crkvi litijskim hodom koračajući za Krstom Gospodnjim. I to je bila pridodata cigla u zgradi narodne istorije Crne Gore. Tu obnovu, to se mora reći, nisu izvela vođstva političkih organizacija. Neke od njih su u njoj svakako učestvovale. Pokret koji je potrajao pola godine, taj pokret mladih Crne Gore je nosio sve ostale. Ovdje su djeca poučavala roditelje. Ovdje je ponovljeno još nešto što govorim od 1999. godine. Ponovljen je jedinstveni opit podizanja oca od strane sina – kako je Sava podigao Nemanju. Mladi Crne Gore su dostojni najvišeg istorijskog vjerskog, kulturnog opita srpskog naroda koji je izuzetan u ukupnoj evropskoj baštini. Obnova je izvedena snagom mladosti koja čuje glas zemlje. To rigidne političke organizacije po svojoj prirodi ne mogu.

Ne mogu riječima izreći značaj uloge naših južnih episkopa – školskih drugova, vladika Amfilohija i Atanasija. Njihov rad, od postavljenja, teško da se može analatički sagledati i teško da se može staviti u racionalne okvire. To što su krenuli, to je dizanje iz ruševina. Zrna koja su sakupljali, sakupljana su u pustinji. Da ništa drugo nije u svome životu uradio patrijarh koji ih je Crnoj Gori i Hercegovini opredjelio, zadužio je ovaj narod. Pravoslavlje, a sa njim i sveukupni narod će se obnavljati iz predjela svojih istorijskih i vjerskih ishodišta. Sa mora.

Crna Gora je od kada postoji zapisana istorija dio srpskog naroda. To piše u crnogorskom arhivu (Ali, ona jeste zemlja i svih ostalih koji se smatraju etničkim Crnogorcima. I svih drugih koji pripadaju Islamu i koji ne pripadaju niti jednoj religiji). Međutim, zajednički imenitelj svih sastavnica tog prostora, a mnoge su se razvijale i uzrastale kroz istoriju, jeste Srpska Pravoslavna Crkva i njena sveta pećka matica. Ni ja, kao najskromniji izučavalac arhiva, nikada nisam ni pomislio da degradiram bilo čije narodno ime, nego sam gledao na notornu činjenicu da je srpskim imenom osjenjen središnji Balkan tokom makar jedne hiljade godina.

Onda se sve sastavnice određuju tim imenom koje je sticajem istorijskih okolnosti projavljeno i od naroda i mnogih vladara stavljeno u prvi plan. Da se njime imenuje i naznačava narod Srpske Pravoslavne Crkve. Crkve Istoka, konstantinopoljske, jerusalimske, nikejskih otaca. I taj bi korak izvjesno bio zadržan da Crnu Goru najteže nije pogodio komunistički revolucionarni prevrat.

Pokret mladih koji je začet i izveden da bi podržao svoju Crkvu presjekao je regresivni tok sedamdesetogodišnjeg oceubilačkog zanosa. Samo on nosi potencijal izmirenja.
Političke partije treba da vide da će sada morati da ustupe prostor najboljima. Kadrovska rješenja moraju biti lišena karijerista i poltrona i onih koji udarajući šakom o sto kazuju: „Ja sam tu od tada i tada!“ Niko nije ni od kada. Svi smo od početka. Ja bih računao od litija.