Kome smeta “ijekavica“?

Piše: Jovan Lakićević

Uviđajući sav besmisao novinarskog angažmana u nevremenu koje nam je zapalo, namjerio sam da se što manje javljam na IN4S, srpskom Portalu iz CG, koji mi je za četiri i po godine objvavio valjda više od 500 naslova.

Da ne bih opterećivao ni rijetke čitaoce, ni Redakciju tekstovima koji su „na ivici prihvatljivosti“, mislio sam da je najbolje da zaćutim. Pogotovo i ponajprije što o svojoj profesiji, kojoj sam posvetio dobar dio života, mislim danas, kako se to uobičajeno kaže- sve najgore! Javljaću se, dakle, samo povodima koje ne mogu da prećutim.

Jedan od takvih je bio sudbina „Kuće cvijeća“ na Dedinju.

Inspiracija za tekst koji upravo pišem bio je „komentar“ izvjesnog „Dušana“, ne na ono što sam tim povodom rekao, već kako sam to napisao, na „ijekavici“. Njemu „užasno smeta“ moje pisanje na ijekavici, naročito u svijetlu okolnosti „da sam sve što sam postigao u životu stekao u Beograd, te da sam, valjda zbog toga, „morao da prihvatim taj Beograd“…

Krenuo sam da mu odgovorim, ali sam stao s obzirom na to da će odgovor biti mnogo duži od njegovog „komentara“. Činim to, evo, sa manjim zakašnjenjem.

Gospodine „Dušane“, mislim da bi bilo prirodnije da ste svoj komentar uputili Vuku Karadžiću, uslovno rečeno – tvorcu našeg književnog jezika. Šta god u ovom vremenu mislili ( i govorili) o njemu.

Vuk je i „ekavicu“ i „ijekavicu“ svrstao u dva ravnopravna dijalekta srpskog jezika!

Nastranu to što je kao sin Stefana iz Petnjice, govorio, pisao i polemisao na „ijekavi ci“, koja mu je bila domaći dijalekat bez obzira što je rođen u Tršiću!

Treba li, uopšte, reći da su gotovo sve narodne umotvorine koje je za života sakupio i štampao, bile na ijekavici? Epske pjesme, u više zbirki, sve odreda!

Praveći „ANTOLOGIJU srpskih narodnih junačkih pesama“, mislim da je prof.dr Vojislav Đurić bio na velikoj muci kako da se među 70 naslova nađe neka pjesma na ekavici. I možda je tome sam „doprinio“. Riječ je o sjajnim pjesmama, „Smrt vojvode Prijezde“ i „Smrt Kajice Radonje“, „Početak bune na dahije“…

Ne bih imao ništa protiv (imao bih, zapravo, istine radi), ali nemam ni volje, ni vremena da tražim pjesme iz Vukovih zbirki i upoređujem ih sa interpretacijom meni dragog profesora. Ali, „Ropstvo Janković Stojana“, ne bih mogao da mu „oprostim“ . U Ravnim Kotarima, uskočkom stjecištu, nikad se nije ni govorilo, ni pjevalo „ekavicom“!

Riječ je o jednostavnoj istini da su tvorci naše jedinstvene epike iz tzv dinarskih srpskih krajeva, gdje je ijekavica apsolutno preovlađujući dijalekat! I u tome, mislim, nema ništa loše.

Nadam se da mi posjetioci Portala neće zamjeriti što ću u priloj ovoj tezi reći, da ni u mojoj ANTOLOGIJI NOVIJE EPIKE“, koju je, s blagoslovom neumrlog Mitropolita Mitropolita Amfilohija, izdala „Svetigora prije nekolike godine, ima tek nekoliko ekavskih „pesama“.

Oni koji malo bolje poznaju noviju srpsku istoriju, ili, tačnije srpske seobe u potonjih trista godina, znaće da je veliki prostor današnje Srbije, nakon pomora sredinom 18. vijeka, naselio iz Crne Gore i Brda, odnosno Stare Hercegovine, Šumadiju, Mačvu, Pocerinu i Podrinje hajduk Veljkovu Krajinu, a u novije vrijeme i znatan dio Vojvodine…(Ne računajući seobe pod A.Čarnojevićem).

Nove generacije malo znaju, ili ništa ne znaju da su 33 Karađorđeve vojvode, kao i on sam, bile u prvom ili drugom koljenu porijeklom iz današnje Crne Gore… Da su Toplica i Jablanica, iz kojih je nikao Gvozdeni puk, najborbenija ikad srpska jedinica, kao i drugi krajevi prema Kosmetu, koji je tada bio turski, sporazumom kneza Nikole i kralja Milana, naseljeni iz Crne Gore, odnosno Stare Hercegovine…

Postojao je i Crnogorski srez, godinama nakon Drugog Velikog rata, sa opštinama od Zlatibora do Valjeva, koga će naš simpatiči klovn Draža M. ukinuti. Tamo se dugo, poslije rata, govorilo
– ijekavski!

Kao novinar, a kasnije i kao srpski političar ( u jednoumlju) testirao sam stanovnike Užica i okoline, – zašto se oni zovu -Ere. I, gotovo nijedan mi nije znao odgovoriti! Rekao sam im, naravno da su oni starinom – Ercegovci!

A dugo su i u ovoj najnovijoj „srpskoj konstrukciji“ bili – ijekavci!

Danas su „ijekavci“ u Srbiji jedino naseljenici Sandžaka, odnosno Raške oblasti. Po naglasku vazda mogu da zaključim ko su poturčenjaci iz Vasojevića, iz Kuča, ili mog Kolašina i Bijelog Polja.

Dakle, sve je to naš srpski živalj, a od njih zavisi da li će se priloniti Sarajevu, Beogradu, ili Podgorici“. (Ili, možda, Ankari!)

Manje ili više, poštovani „Dušane“, otvorio si temu koja je mnogo znčajnija od tvoje prvobitne namjere, odnosno – prigovora i kritike.

„Ekavica“ ili „ijekavica“ ?

Kad su moji prijatelji iz Republike Srpske, dr Radovan Karadžić i prof.dr Ljubo Zuković, ministar provjete i kulture Srpske u ratnim danima, uveli „ekavicu“ kao aktuelni dijalekat, s razumljivom namjerom da se što više približe „majci Srbiji“, rekao sam im da su napravili…(ajde da ne kažem do kraja!), jer je ijekavica prirodno narečje tamošnjih Srba vjekovima! Kasnije će se od te namjere odustati.

I, najzad, što se tiče mog izbora(nikako ne mogu da kažem „moje malenkosti, jer mi je taj glupi eufemizam oduvijek bio, blago rečeno – smiješan!) stvar je veoma prosta. Dok sam bio srpski novinar i političar u jednoumlju, pisao sam i govorio (besprekorno) ekavicom! Poštujući, do kraja okolnost da sam u Beogradu „dođoš“ Objavio sam i izgovorio, kao novinar, stotine i hihiljade komentara u glasilima „Politike“, a kasnije i na Rdio Beogradu, ekavicom!(Mada me Ustav Srbije, koliko znam, na to nije obavezivao!)
Kad sam izabrana za šefa negdašnjeg Agitpropa u Predsjedništvu CK SKJ, bez obzira što sam „kadar Srbije“, počeo sam da govorim i pišem – ijekavski. I to sam nastavio i na ovom Portalu.

Aman ljudi i Vi, Dušane, to je moj zavičajni dijalekat.

Živim već 60 godina u „mješovitom braku“ sa Svetlanom Tomić iz Bačke, koja je, kako će se ispostaviti, od Tomića iz Gornje Morače. „Odala“ ju je slava Svetog Petra, koju slave Tomići iz Gornje Morače i iz Bačke Turije!

Dakle, Dušane, nemojte mi zamjeriti na dijalektu kojim se obraćam mojim prijateljima i posjetiocima na Portalu. Mislim da je ijevacica i zvučniji , odnosno melodičniji i meni znatno bliži dijalekat srpskog jezika, na kome sam odrastao i sa kojim ću da počinem. I da zbog toga neću iznevjeriti ni moj Beograd, ni Srbiju!

(Beograd su, inače, u Prvom srpskom ustanku oslobađali moji Moračani , Rovčani i Kuči, pod komandom vojvode Vasa Čarapića , koji su pristigli u pomoć Karađorđu! Dakle, velikio je pitanje ko je tu kome i koliko „ dužan“.)

Nimalo mi ne smeta (možda malo) što neke moje kolege, rođene u Crnoj Gori, na našem Portalu koriste „ekavicu“. To je stvar njihovog izbora!