Kome to smeta dogovor oko 44. Vlade; Ko će „poći u šumu“

Piše: Perica Đaković

Nakon što je, napokon, postignut mogući dogovor oko 44. vlade, a time se i pronašao izlaz iz političke krize u kojoj je zapala Crna Gora, uslijedilo je nekoliko obraćanja i saopštenja onih koji nisu zadovoljni ponuđenim rješenjem.

Pošto je kandidat za premijera Spajić saopštio da ima veću podršku od očekivanog, a predloženi kandidat za predsjednika Skupštine Andrija Mandić izjavio da njegova koalicija prihvata sve što je dogovoreno na sastanku novih konsituenata 44. vlade, prvo se oglasila ambasadorka SAD.

Malo čudno, priznaćete, jer Spajić sigurno ne bi išao protiv sugestija koji dolaze od međunarodnog faktora. Po svemu sudeći, zeleno svjetlo da ZBCG može u vladu dao je predsjedniku Crne Gore „najvjerovatnije“ američki sekretar Antoni Blinken. Kažem „najvjerovatnije“, jer je po povratku iz Njujorka Milatović saopštio da je razgovarao sa jače pozicioniranim političarima u SAD od gospodina Eskobara (koji je naprasno odustao od najavljene posjete Crnoj Gori), i po dolasku u Podgoricu održao hitan sastanak sa Spajićem kome je sigurno preneo poruke sa puta u SAD. Kako drugačije protumačiti Milojkovu odluku da umjesto manjinske podrške od DPS-a (za šta su se zalagali iz više ambasada) odjednom prihvati manjinsku podršku ZBCG, nudeći za uzvrat Andriji fotelju predsjednika Skupštine koju je prije toga obećao lideru Demokrata Aleksi Bečiću.
Poslije američke ambasadorke, u sličnom tonu su se oglasili i iz DPS-a tvrdeći da će izborom Mandića Crna Gora skrenuti sa evro-atlanskog kursa i dobiti prorusku i velikosrpsku vladu. Uz već poznatu retoriku njihovog bivšeg predsjednika Đukanovića, DPS sada dodaje i riječ „optuženi terorista“ (misleći na izrežirani „Državni udar“ sa praćkama), ali i unaprijed optužuje sve koji će dati svoj glas za 44. vladu i time da će „izdati Crnu Goru zarad partijskih interesa“!?

Kao da oni zaboravljaju (a što nije čudno) šta se sve dešavalo u nedavnoj prošlosti i kako su neki radi ambasadorskih fotelja, a možda i nešto keša, razbili partijsko jedinstvo za rad očuvanja baš DPS-a i Mila na vlasti. Uz sve to opet ista retorika da su i ovoga puta svi koji su za ovakvu vladu poslušnici Beograda i Vučića, kao da oni sada nemaju prečih i većih problema od izbora crnogorske vlade i popisa. Bitno je napraviti podjele i stvoriti neprijatelja, a to je po sistemu „dežavija“ najlakše uraditi.
Što se pak pravljenja vlade tiče, ne znam zašto je kandidat za mandatara izgubio toliko vremena u traženju puta koji je svima poslije 11. juna bio vidljiv, dovodeći u pitanje svoj politički pokret pa i svoju političku budućnost. Svima sem Spajiću i nekima oko njega bilo je jasno da je recept za uspjeh nastavak avgustovskih izbora iz 2020. godine, ili bolje reći, recept sastavljanja podgoričke vlasti. I ako je, kažu, sve dogovoreno, pa čak i urađen nacrt sporazuma između partija koje će činiti novu vladu, po onoj narodnoj „koga zmija ujede i guštera se boji“, dok se sve ne potpiše i održi nastavak skupštinske sjednice i izabere njen predsjednik, a poučeni viđenim dosadašnjim tokom pregovora, o prognozama treba ostati uzdržan.
Još nije do kraja jasno da li će ipak Spajić, kako je najavljivano, razgovarati sa Abazovićem i njegovom UROM i da li će za njih biti mjesta. Ne treba zaboraviti da je baš Dritan 30. avgusta donio presudne glasove za istorijsku pobjedu dotadašnje opozicije i najavio Milov kraj, koji se desio na potonjim predsjedničkim izborima. Za nadati se da će kod Spajića ipak ovoga puta prevagnuti politički, a ne lični ego, da će ipak doći do razgovora i da će svoje mjesto u vladi, bez obzira što je prvi digao glas protiv načina na koji se krenulo sa pravljenjem vlade, dobiti Danilović i Ujedinjena.
Zato oprez nije na odmet, kako narod kaže „al ne lezi vraže…“ jer vidimo i sami ko se najviše protivi predstojećem popisu, baš oni koji su rukovodili prethodnima, ne samo popisima, već i izbornim ciklusima. Nije ni čudo jer oni znaju kako se sve može i na koji način uraditi.

Zato najava DPS-a da će bojkotovati predstojeći popis, podsjeća me i na izjavu Đukanovića, nakon odlaska u opoziciju, da će poći u šumu.